arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
pod-tudjim-krstom-kalman-hrvati3.jpg

Pod tuđim krstom: Slovo vladike Teofana (3)

Tek 1781. priznao je pravoslavnu veru u Hrvatskoj car Josif II protiv volje hrvatskih „staleža“ Hrvati se klanjaju mađarskom kralju Kalmanu MAĐARSKI parlament je 1412. godine priznao pravoslavnu veru, a hrvatski sabor je još 1609. godine zaključio da se u Hrvatskoj priznaje samo rimokatolička vera. I tek 1781. priznao je pravoslavnu veru u Hrvatskoj car Josif II protiv volje hrvatskih „staleža“. Godine 1741. progurali su Hrvati na ugarskom saboru zakon kojim se pravoslavna vera zabranjuje na području Hrvatske, ali ga carica nije prihvatila, jer su joj Srbi bili potrebni za borbu sa Pruskom. Ostao je na snazi propis da se u Hrvatskoj i Slavoniji svi koji nisu katolici isključe od službe

pod-tudjim-krstom2.jpg

Pod tuđim krstom: Carska protiv kaluđera (2)

Da dalmatinski Srbi nisu tako uporno čuvali svoju pravoslavnu veru, danas sigurno ne bi bilo Srba u celoj Dalmaciji. Unijaćenje Srba nije prestajalo, ali su samo neznatni uspesi postignuti u selima Kričke, Boljaci i varošici Vrlici. I tu je otpor unijaćenju bio veliki, pa su Srbi ubili popa Petra Krčku zato što se sam pounijatio. Da dalmatinski Srbi nisu tako uporno čuvali svoju pravoslavnu veru, danas sigurno ne bi bilo Srba u celoj Dalmaciji. Oni nisu, kao Srbi u Žumberku i Križevcima, podlegli privilegijama i preimućstvima koje su im nuđenje: da ih vlasti materijalno pomaže, decu o državnom trošku školuju, da se zapošljavaju u javne službe i dr. Unijaćenje Srba sprovedeno

feljton-vatikan-crkva.jpg

Vatikan krsti krštene!

Kvirinal raspravlja šta da se uradi da bi se Srbi priveli Rimskoj crkvi. Narod preklinje vladiku Kraljevića da se nipošto ne proda Austriji Unijatska crkva u Kričkama Pravoslavni sveštenici bili su proganjani i zlostavljani, te su ih po nalogu biskupa, koji nisu prihvatili uniju, okovali u gvožđe i bacili u tamnice, gde je najveći broj njih izgubio život od gladi i tuge. To je rečenica iz knjige Johana Hajnriha Švikera „Istorija unijaćenja Srba u Hrvatskoj“, za koju Vasilije Đ. Krestić, kaže da bi se morala naći u kući svakog srpskog intelektualca. U njoj se otkriva prava istina o unijaćenju i katoličenju Srba u Hrvatskoj. Na drugom mestu Šviker je o divizijskom generalu

Jadovno – stravična posljedica puča od 27. marta 1941.

Latinica Odlomci tekstova preuzeti iz knjige: MIODRAG JANKOVIĆ – VELjKO LALIĆ KNEZ PAVLE – ISTINA O 27. MARTU   CARSTVO NEBESKO U DOBA nemačkog ultimatuma, Vinston Čerčil je pisao jugoslovenskom premijeru Dragiši Cvetkoviću upozoravajući ga da će ukoliko potpiše Trojni pakt „počiniti zločin Bugarske“ i spustiti se na ulogu „ortaka u pokušaju da se ubije Grčka“. Jugosloveni, Turci i Grci moraju zajedno da udare, vikao je Čerčil koji je svom ambasadoru u Beogradu Ronaldu Kembelu otvoreno poručivao „da gnjavi, muči i ujeda“ kneza Pavla i njegove ministre. Vrhunac je bio kada se britanski državni sekretar za Indiju Leopold Ejmeri preko Bi-Bi-Sija odjednom obratio Srbima; ne više Jugoslovenima. Pozivajući se na

kalendar-genocida-c549cd23.jpg

Kalendar genocida: 28. mart 1942. Godišnjica stradanja Srba u Lici

Selo Debelo Brdo, Korenica. Ustaše 28. marta 1942. godine pobile i spalile srpske seljake koje su zatekle u selu. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.   Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: [email protected], telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska.   

Katolicki_svestenici_i_ustase.jpg

Opljačkanim zlatom spasili koljače Srba!

Zašto je sudbina blaga koje su ustaše opljačkale tokom rata još uvek tajna. Otetim dragocenostima finansirano prebacivanje zločinaca u Južnu Ameriku Katolički sveštenici i ustaše PRAVO i pravda nisu isto. Zato priča o zlatu koje je ustaški režim NDH opljačkao od Srba i Jevreja u Drugom svetskom ratu neće biti tema ni na predstojećem srpsko-hrvatskom procesu pred Međunarodnim sudom pravde. Američki sudovi odbili su tužbu svojih građana, Srba, Jevreja i Ukrajinaca, potomaka žrtava genocida u NDH. Oni su tužili Vatikansku banku (zvanični naziv je Institut za verske poslove) i franjevački monaški red zbog „pranja“ nacističkog blaga. Optužbe nisu opovrgnute, ali je posle intervencija Vatikana u Stejt deparmentu utvrđeno da banka

Masakr u selu Sijekovcu

Najsuroviji zločin na prostoru bivše SFRJ dogodio se u selu Sijekovac, kod Bosanskog Broda, 26. marta 1992. godine. Hrvatska vojska masakrirala je 250 Roma, od kojih 116 mališana. Najmlađem su bile dve, najstarijem 15 godina. Oni su u konvoju od četiri autobusa pokušali da odu u Italiju i postoje dokazi da su propušteni kroz srpske linije. Niko nije znao šta se s putnicima desilo sve do 2004. kada su ekshumirana 23 dečja tela u Sijekovcu. Svim žrtvama bili su izvađeni organi, a većina je bila obezglavljena! U naselju Sijekovac tog 26. marta 1992. godine pripadnici regularne vojske Republike Hrvatske zajedno sa paravojnim hrvatsko-muslimanskim jedinicama iz Hrvatske i BiH koje su

vojin-zirojevic.jpg

Velikomučenici

Ako je istina da je čovjek postao od životinje, savim je izvjesno da je njegov smisao za mučenje i ubijanje pripadnika svoje vrste jedna od prvih velikih razlika. Čini se da su u tom vidu „očovječenja“ najdalje otišli ustaše čija bezdušnost, nemilosrdnost, krvoločnost i okrutnost nema premca. Sve je to u najpotpunijem obliku došlo do izražaja i u Livnu i okolini, a kao i drugdje, i ovdje su sve činili na mig i uz blagoslov crkvenih velikodostojnika. Tako je julskih dana 1941. godine, lištanski župnik Božo Šimleša objavio vjernicima da su Srbi stavljeni van zakona i zaprijetio kaznom strašnog suda svakome ko ne krene u „svetu borbu protivu izroda katoličke

Djeca u logoru u Sisku

Zašto su sve vlasti krile genocid nad Srbima?

I kraljevska vlada i komunisti zataškavali podatke o zločinima ustaša u Drugom svetskom ratu. Istinu znali i saveznici i srpski ministri u londonskoj vladi, ali su je prećutkivali – da su Srbi žrtve najvećeg etničkog čišćenja. Hrvatska pojačava svoj advokatski tim koji će pokušati da dokaže da je Srbija nad njom izvršila genocid, uprkos pomirljivim porukama iz Beograda. Srpski istoričari kažu da ovo nije prvi put da Zagreb dugotrajnim parničenjem pokušava da sakrije odgovornost za najsistematičnije etničko čišćenje u 20. veku, u kome su Srbi potpuno izbrisani sa teritorija na kojima su vekovima živeli kao autohtono stanovništvo.  – Srbi još nisu svesni da su doživeli genocid, jer su skrivali zločine

kalendar-genocida-c549cd23.jpg

Kalendar genocida: 23. mart 1942. Godišnjica stradanja Srba na Kordunu

Selo Brezovac, 23. marta 1942. ubijeno 39 žena i njihove djece. U kući izgorio Milan Popović sa 14 članova svoje porodice, a u štali ustaše zaklale 5 Srba muškaraca i zapalile, kao i čitavo naselje opljačkale i popalile. Dolina, 100 metara udaljena od školske zgrade u Furjanu, kod Slunja. 23. marta 1942. godine ustaše ubile 52 srpska civila od kojih 22 djece. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.   Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: [email protected], telefonom: +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  ul. Cerska 38,

spomenik-gostic-spomenko.jpg

Spomenko Gostić – 27 godina od pogibije 15-godišnjeg junaka

Dvadesetog marta ove godine navršava se 27 godina od kako je u odbrani rodnog sela Jovića na Ozrenu poginuo Spomenko Gostić, petnaestogodišnjak koji je odbio ponudu da se skloni od ratnih strahota i rame uz rame sa komšijama i prijateljima bio borac VRS.  Mali heroj je danas zaboravljen, do seoskog groblja gdje je sahranjen može se doći samo pješice, šumskim putem, a ni jedna institucija nije se nikada sjetila da oda dužnu poštu dječaku koji je život ugradio u temelje Republike Srpske. Spomenkov saborac Brane Milivojević sjeća se da je dječaku umrla  majka početkom 1992. godine, a već u septembru iste godine granata je pred kućom ubila baku sa kojom je živio. Ratni vihor ga je

Bikuša

Ljeta 1990. godine,  uzaludno sam tražio jamu Bikušu iznad Čelebića. Nije pomoglo ni to što mi je vodič bio Duško Šunjka, čovjek koji na tom terenu poznaje svako konačište divljači, svaki brlog divljih svinja, sve čeke, prelaze i priječce. Uzaludno smo se provlačili kroz gustiše i šipražje, peli na uzvišice i visočije drveće — more rascvjetalog jasenja je u svojoj bjelini sakrilo čak i bijeli kameni obelisk podignut poslije rata nad ovim stratištem Poslije mi, čini mi se, nije bilo ni žao što je nijesmo našli, što ni Duško Šunjka koji brdo Klanac i Livadnice poznaje kao svoj dlan nije pogodio pravi put do nje. Možda je tako i bolje.

svetozar-livada1.jpg

SVETOZAR LIVADA: Dabogda te predstavljao prof. dr Milorad Pupovac

Prihvaćamo nagonske vlastodršce bez provjere tko su i kakvi su ljudi, kakvo im je znanje, obrazovanje i moral. Dakle, ne stoji da nas ubiše prejake riječi nego konstanta proključalog mentaliteta skorojevića, kojeg samo povijest može izmijeniti …On je bio odlučujući glas za promjenu naziva Sabora u naziv „Hrvatski državni sabor“ iz doba NDH… Iako sam pojeo, kako se kaže, s ovim gospodinom „oku soli“ stvarajući srpske institucije, ne znam kako da se prema njemu postavim. Da l’ da ga sažaljevam, prezirem ili osuđujem. Čovjek nije ono što o sebi primišlja, nego ono što o njemu (ne)djela pokazuju. Zato mi se čini da je najbolje da faktima o njemu progovorim. Kao

Sveštenici u logoru „Danica“ kod Koprivnice 1941.

(Iz bilježnice jednog preživjelog sveštenika-logoraša) Pred rat napuštena tvornica „Danica“, postala je godine 1941. – logor „Danica“. Kao avet u podravskoj ravnici sa svojim visokim vodovodom i tvorničkim zgradama duž ceste i, paralelno sa druge strane magazinima do kojih su stizali vagoni, čija je utroba gutala ljude i odvozila u nepoznatim pravcima – ravno na stratište. „Danica“, nasmijana djevojka kako je bila ranije prikazana na kutijama od krema za cipele, nije više zaštitni znak proizvoda ove napuštene tvornice; sada je krvavo ustaško znamenje – slovo „U“ – zamijenilo ovaj dražesni osmijak i ceri se kao avet iz svakog kuta ovog zdanja – logoraši ga vide i tamo gdje nije, iz

visocica-divoselo.jpg

Izbjeglička priča

Zovem se Milan Počuča. Živim sam u Bačkoj Topoli od aprila 1994.g. Ćerka i sin, sa svojim porodicama, žive u Beogradu i N. Sadu. Uzgred, suprug ćerke je stasavao i školovao se kao izbjeglica, uglavnom sam, jer i roditelji (izbjegli iz Drvara), u borbi za golo preživljavanje, nisu bili u mogućnosti da mu pomognu. Šira porodica, kao uostalom kod svih Ličana, živi rasturena po cjelom zemaljskom šaru, kao račija djeca. Mjesto i vrjeme rođenja, 1939. g. Divoselo, Općina Gospić, Kraljevina Jugoslavija. Kao i sam taj prostor sudbina čudna, jedinstvena i ne baš uobičajena. Visočica Potičem iz seosko pečalbarske porodice. Tragična sudbina Srba se na izvjestan način na najslikovitiji način odrazila na nas. Otac ubijen poč. II. sv. rata. Obe bake

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.