arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Vladimir Bursać: Sećanje na više od 100 muškaraca iz sela Grmuša, kod Bihaća, koji su u nedelju 27. i 29. jula 1941.g odvedeni i ubijeni na stratištu Garavice

Na Garavicama su ljudi dovedeni do vododerina. Tu su im skidali odjeću, i nage udarali maljem, u potiljak i slepoočnicu. Ljudi su padali, kanali su se punili mrtvim tijelima. Rano ujutru u nedelju 27.jula 1941.g  službena lica NDH ulaze u selo. U pitanju je bila grupa od oko 18 naoružanih ljudi predvođenih dvojicom novopostavljenih knezova sela (Kutlača Stevo i Miljuš Pajo). Ovi ljudi su rano ujutru zašli po selu i pozvali sve odrasle muškarce da dođu kod škole i donesu oružje i vojničke uniforme. Ljudima kažu “da je od vlasti došlo naređenje da ljudi predaju oružje, ma kakvo ono bilo. Oružje treba da donesu kod crkve i škole, dobiće potvrdu da

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Banskom Grabovcu na Baniji

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje SVJEDOČANSTVA BANIJA BANSKI GRABOVAC Budimir Popović i Branko Tadić, Tremušnjak Jabukovac, Petrinja Svaki od dovedenih morao je stati na rub jame, gdje su ga ubijali batovima a neke su postrojavale ustaše u stroj i ubijali iz mitraljeza „U rano jutro 24. jula 1941. godine došli su u selo Banski Grabovac oružnici NDH iz oružničke škole u Zagrebu, ustaše iz Gline i Petrinje, te oružnici iz okolnih oružničkih stanica. Njih oko 500. Odmah su se razišli po susjednim srpskim selima: Vlahović, Luščani, Drenovac i Bačuga. Hvatali su Srbe i odvodili ih

UOČI OGNjENE MARIJE

To su ti dani kada su ih u koloni poveli, kada deci nisu dali ni kap vode, kada su žene unezvereno stezale decu, jedno u naručju drugo za ruku… To su ti dani kada su, nikome krivi, živi leteli na dno dubokih kraških jama. To su ti dani kada su Srbi nestajali, odlazili zajedno u večnost. Piše: Cvijeta Radić To su ti dani kada ti vrelina vazduha ulazi u grudi, a sunce siđe do samog temena. To su ti dani kada se raduješ zrelom žitu i zreloj travi i gledaš u nebo hoće li se umilostiviti zemlji toplom kapi kiše… Ne, ne. To su ti dani kada su oni stezali

Zlatomir Lazić: USTAŠKI REVIZIONIZAM CRKVE U HRVATSKOJ

Iskreno, mi Srbi smo u konstantnoj defanzivi, sa impulsivnom reakcijom, na mah, bez istrajnosti i kontinuiteta, sa jako oskudnim znanjem naših istoričara. Ne smem ni da pomislim šta bi bilo sa našom kulturom sećanja na stradanje dece u NDH da nije bilo Dragoja Lukića. A Lukić to nije pisao juče, već pre gotovo pola veka. I bio je jedno od te dece. I nije mrzeo Hrvate, naprotiv. Njemu za to nije bio potreban Tito, kao što je danas „srpskim medijima“ i profesionalnim analitičarima, koji ne silaze sa nacionalnih TV, potreban Vučić. Imao sam prilike da u jednom sećanju Jane Koh, koja je kao aktivista Crvenog križa iz Zagreba učestvovala u

Istina o hrvatskoj borbi protiv nacizma

Sve učestaliji i bezobzirniji pokušaji revizije istorije Drugog svetskog rata zahtevaju da se nesporne činjenice ne zaborave, već da uđu u kolektivno pamćenje. To se pre svega odnosi na genocid koji je nad Srbima izvršila NDH, koju je i idejom – ukloniti remetilački faktor, i delom – novim genocidom, ostvarenim ne samo u „Bljesku” i „Oluji”, već i celokupnom potonjom politikom, nasledila Republika Hrvatska, koja se sada, bez imalo skrupula, želi prikazati kao najveći borac protiv nacizma. Pritom zaboravlja oduševljeni doček Zagrepčana uz cveće na Hitlerovim tenkovima i panično masovno bežanje istih pred padom Zagreba, najduže opstale prestonice fašističkih država, jer Tito nije dopustio da Staljin ispuni obećanje dato Paveliću,

TO JE NAMA LIKA

Eto, došla sam ti Liko, došla na moju dedovinu, na moja dva roda, dva prezimena, dve krsne slave – Svetog Nikolu i Svetog Đurđa, dva imanja, dva kućišta i dva praga u korovu. I niko mi se nije obradovao… Niko me nije ni poznao… Piše: Gordana Dostanić „Došla sam ti, Liko! Da li sam domaćin ili gost?…“ – govori Olivera svoju priču nad prijebojskom jamom Golubnjačom. Meni je posle dugo odzvanjao u ušima samo taj početak njene priče o Lici: „Došla sam ti, Liko…! Došla sam ti, Liko…!“ Onda sam u sebi te reči šapatom ponavljala i pitala se zašto ih ponavljam i zašto sam joj došla. Kako mnogo radosti,

Otac Oliver Subotić: Hrvatska – svetski centar hrišćanskog ateizma 

Svi savesni Hrvati-rimokatolici treba javno da kažu svoj stav o masovnoj pojavi najgrublje verzije hrišćanskog ateizma u svojoj zemlji. A pre svih to treba da učine rimokatolički sveštenici i biskupi koji drže do Istine jer se srcem veruje za pravdu, a ustima ispoveda za spasenje (Rim 10, 10). Piše: Prezviter Oliver Subotić Nedavni zagrebački koncert hrvatskog pevača poznatog po živopisnom nadimku „Tompson“ je doživeo različite osvrte u ex-YU javnosti. Kritičke opservacije su, sasvim očekivano, bile najbrojnije u Srbiji, a bilo ih je nešto manjim delom i u Hrvatskoj (uglavnom među intelektualcima i političarima sa levice), dok su u drugim balkanskim državama bile sporadično primetne. Zajedničko za sve kritičke uvide je to da

GENOCIDNA IDEOLOGIJA HRVATA

− o uzrocima i vremenu nastanka − Piše: Vasilije Đ. Krestić             Državno i istorijsko pravo Hrvatske jedno je od značajnijih pitanja koje je i u ranijoj i u novijoj prošlosti moćno uticalo i još uvek snažno utiče na međusobne odnose Srba i Hrvata. Zbog nedovoljno proučenih hrvatsko-srpskih odnosa,  pogrešnog i tendencioznog tumačenja tih odnosa, koji su i posle Prvog i Drugog svetskog rata ulepšavani i doterivani prema dnevnopolitičkim potrebama, pitanje  državnog i istorijskog prava Hrvatske, koje je u osnovi svih srpskih i hrvatskoh nesporazuma, sukoba, genocidnog stradanja Srba, pa i rata do kojeg je došlo između njih 1991. godine, nije prikazano na naučno verodostojan način. Stoga što se bez

Zelengora- veliko neopojano groblje kraljevih vojnika

Šire područje planine Zelengore, od Neretve do Drine, velika je neopojana grobnica više hiljada vojnika đenerala Draže Mihailovića, stradalih krajem, a i nakon zvaničnog završetka Drugog svjetskog, istaknuto je u Foči na promociji knjige „Komunistički zločini nad JVuO – od Ravne gore do Zelengore“. Monografija, čiji su su autori oficiri u penziji Mitar Kovač, Miloje Pršić i Petko Rašević, te sveštenik Milorad Ostojić predstavljena je u Muzeju “Stara Hercegovina”. Recenzent knjige Radovan Kalabić kaže da je ovo djelo veliki događaj u domaćoj srpskoj istoriografiji, jer je ova tema u Srbiji malo obrađivana i o njoj se malo znalo, za razliku od srpske emigracije u kojoj se pisalo o velikom stradanju

Drugi svetski rat: šokantna istina

Stotine hiljada Poljaka položilo zakletvu vernosti Hitleru Gdanjsk je domaćin izložbe pod nazivom „Naši momci“, koja govori o Poljacima iz različitih krajeva zemlje koji su služili u Hitlerovoj vojsci. Organizatori tvrde da je ovo prva monografska izložba te vrste, pripremljena na osnovu privatnih i muzejskih izvora Pomorskog regiona. Izložba je izazvala snažne i kontroverzne reakcije. Predsednik Poljske Andžej Duda napisao je na svom mikroblogu: „Predstavljati vojnike Trećeg rajha kao ‘naše’ nije samo istorijska laž, već i moralna provokacija – čak i ako su na fotografijama prikazani Poljaci koji su nasilno mobilisani u nemačku vojsku.“ On je dodao da takvi postupci „podrivaju temelje našeg identiteta i vređaju uspomenu na žrtve. Ko

Đurđica Dragaš: KOLO

U spomen na srpsku decu koju su ustaše zverski pobile u šumi Mašvini na Kordunu 1942. godine, a potom ih polegle na travu, u krug, u stravično „dečje mrtvo kolo“. KOLO U kolu sam ti majko ostala,nebu se predala.I Jovana sam za ruku držala…dok nam ruke ne odsekoše. U kolu sam se s dušom rastala.Pustila je da odleti.Odneo je leptir k tebi,k selu našem, pod oblake. Odseče mi krvnik kike,plave poput žita zrelog.Proguta ih trava divlja,da izrastu, da pričaju.Pletenice, čarobnice. U kolu sam, majo moja.U kolu što se k nebu vije.Ne boli me više ništa,osim ruke Jovanovešto u mojoj zavek osta. Više: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Olivera Šekularac: „Pjesma“

Eto, majko kad ne možeš ti svojima, dođoše oni tebi… Pitam se,A ne umem sama… Kako da ne pogrešim,I kako da se ne ogrešim.Kako rečima, suzama izjadanim, okupanim…Da pretke nesahranjene iz jama dočekam..? Pitam se i pitam vas,Znate li možda kako se suze zaustavljaju, pa da se progleda i sagleda,Da se ispoštuje, zahvali,A ne zarida kad vam Jadovno u goste dolazi… Da l’ belu košulju ili crni rubac, večni bakin lički da povezem..?Pa bi i ona zaridala,„Eto, majko kad ne možeš ti svojima, dođoše oni tebi…“ U zemlju lala i vetrenjača, što predačke vrleti zameni. Gde sam to ja i ko mi u goste stiže, ima li išta svetije i

Bastašić: Žrtve nisu iste ili Ko se danas sjeća 8.020 žrtava Slane i Metajne?

24. jun i 11. jul dijeli samo 16 dana i samo 54 godine a ipak su ta dva dana beskrajno udaljena. Foto: D. Bastašić/Jadovno 1941. Na mjestima stradanja paških žrtava 1941. godine, nema spomen obilježja osim dva drvena krsta koje su postavili Jadovničani. Male spomen ploče su dizane i uništavane tri puta.Tamo se rijetko kada organizuju molitvena i komemorativna okupljanja.Obično to rade potomci i poštovaoci žrtava „o svom ruvu i svom kruvu“. Ne, nema direktnog prenosa na RTS i/ili RTRS. Kako da ljudi danas znaju za Slanu i Metajnu? Ne samo Srbi i Jevreji, nego Ljudi.Kako da prepoznaju šta se tamo zbivalo? Gdje da pročitaju?Koga, koliko, kada…?Zašto? To se valjda

ŠTA SE SLAVI 13. JULA: Metak, čelo, potok, vir

Kada slavite godišnjicu Trinaestojulskog ustanka, uz veliko uvažavanje prema crnogorskim ustanicima i njihovim žrtvama, sjetite se da su zajedničke aktivnosti crnogorskih ustanika sa crnogorskim komunistima, bile crveno zavođenje za Goleš planinu, jer je stvorena predstava o komunistima koji žele graditi slobodu kao i svi ostali, a zapravo se radilo samo o tome da je učešćem crnogorskih komunista u Trinaestojulskom ustanku stvorena podloga za „obračun sa klasnim neprijateljem.” (Fo­to Mu­zej Ju­go­sla­vi­je) Trinaestojulski ustanak jeste bio izraz borbe srpskog naroda za oslobođenje od italijanskog okupatora čiji ishodi nijesu bili izraz prvobitne narodne volje, ali je, nažalost, postao baza legitimnosti komunističkog pokreta u Crnoj Gori. (( Ako pokušamo, recimo, uporediti 13.jul 1941. i

Godinu dana bez Gordane Janićijević – da istina ne umukne

U srijedu 16. jula 2025. navrša se godina otkako nas je napustila Gordana Janićijević — novinarka, hroničarka, svjedok i borac jednog vremena koje danas mnogi pokušavaju da zaborave, umanje ili falsifikuju. Nije dočekala da u rukama drži svoje životno djelo. Nije dočekala da vidi svoje ime na koricama knjige koju je stvarala dvije i po decenije. Nije dočekala da joj publika aplaudira, da joj neko zahvali, da je javnost sagleda onakvom kakva je zaista bila — heroina našeg vremena. A bila je sve to: i novinarka, i hroničarka, i svjedok, i žena, i borac, i mučenica. Jedina žena koja je u ratovima devedesetih izvještavala sa svih srpskih ratišta. Od Knina

NAJNOVIJE VIJESTI

Sadržaj

Autorica Zdenka Novak, rođena 26. novembra u Zagrebu u imućnoj jevrejskoj obitelji,

Izrael

“Što je u jednom imenu?”, kaže Julija kad čuje da je Romeo

Zagreb

U Zagrebu nakon četiri godine! U početku sam osjećala samo umor i

S partizanima

Kad je početkom rujna Italija kapitulirala, na Sušaku je nastala prilična panika.

Na Sušaku

Od lipnja 1941. pa do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine živjela

Pad Jugoslavije

Početkom 1941. još se ništa nije bilo promijenilo u našem svakodnevnom životu.

Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.