arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Održana prva promocija knjige, prvenca Đurđice Dragaš „Jer… mi smo ista krv!“

Da se ne zaboravi, da se pamti, jer narod bez prošlosti nema budućnost. U Spomen Biblioteci u Prigrevici, u sredu 19. juna, održano je književno veče i promocija zbirke pesama, pod nazivom „Jer… mi smo ista krv!“ ,autorke Đurđice Dragaš-Vukovljak. Prostor biblioteke predviđen za promociju, bio je prepun, kako gostiju sa strane, tako i samih Prigrevčana. Autorka je prisutne podsetila na velika stratišta Srba na prostoru NDH, za vreme Drugog svetskog rata i za vreme rata od 1991. do 1995. godine. Njene pesme su pune sete, tuge i posvete precima i svim nevinim žrtvama. Kako sama kaže, te duše „pišu“ njene pesme, a ona ih samo beleži. Program su obogatile

Đurđica Dragaš: Mirisalo je Divoselo na jutarnju rosu, na jabuke i pokošenu travu

Silno se namučih pre par dana pokušavajući da, na Gugl mapi, pronađem, bar približno, mesto gde je nekad bila naša porodična kuća u Divoselu. Kažem mesto zato što od kuće, posle nekoliko napada hrvatske vojske početkom 90-ih, nije ostao ni „kamen na kamenu“. Kad u pretraživač upišete Divoselo, jedino što dobijete kao rezultat je velika zelena pustoš. Nema kuća, nema puta, nema oranica… Samo zeleno „more“ koje guta sve pred sobom. Tražila sam, uvećavala, pokušavala da pronađem neki trag života prema kojem bi se orijentisala… Posle mnogo muke, uspela sam (bar tako mislim) da nekako lociram parče zelenog prekrivača ispod kojeg bi trebalo da su ostaci naše kuće. Usput sam

Dušan Bastašić za „Glas“: Mlade ne učimo dovoljno o našem stradanju

Ako je istorija učiteljica života, onda je potrebno da našim mladim generacijama otkrijemo i saopštimo istinu šta se tamo desilo prije 80 godina i to na način adekvatan njihovom uzrastu. Važno je da to uđe u udžbenike jer to smatram jednim nacionalno odgovornim. Zašto se neodgovorno odnosimo prema mjestima stradanja naših predaka u Drugom svjetskom ratu, ali i na pitanja zašto tih užasnih događaja nema više u javnom prostoru i udžbenicima, niti zašto ne postoji nijedan diplomski rad na tu temu, teško je odgovoriti, rekao je predsjednik Udruženja “Jadovno 1941.” Dušan Bastašić. On je u intervjuu “Glasu” naveo i da mladim generacijama treba da otkrijemo i saopštimo istinu šta se

Spomenik koga više nema

Centralni spomenik žrtvama kompleksa logora smrti NDH Gospić – Jadovno – Pag, autora Vanje Radauša, podignut je jula mjeseca 1961. nedaleko pravoslavnog groblja u Gospiću. Uništen je u ratu 90-tih. Samo mjesto i ostatke spomenika locirala je ekipa udruženja građana Jadovno 1941, decembra mjeseca 2021. godine. Ovaj video zapis urađen je maja mjeseca 2023. godine. Prenosimo dio teksta dr Koste Popovića, posvećen spomeniku na Jasikovcu: “Obeležavanje stradanja žrtava na Jadovnu spojeno je sa dvadesetom godišnjicom ustanka i revolucije u organizaciji Saveza boraca NOR i održana je 27. jula 1961. u Gospiću. Pri tome je dominirala proslava ustanka i revolucije. To je uticalo i na obeležavanje spomenika stradalim žrtvama terora i

NA VELEBITU PARASTOS JADOVNIČKIM ŽRTVAMA 29.JUNA

Njegovanje kulture sjećanja i pamćenja je ne samo jedan nacionalno odgovoran, već i duboko moralni i ljudski odnos prema nevino postradalim precima, ali i odgovoran odnos prema još nerođenim potomcima. Kod Šaranove jame na Velebitu u subotu, 29. juna biće služen parastos jadovničkim žrtvama povodom obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno 1941. godine kada je u tom kompleksu logora za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ na najsvirepiji način ubijeno više od 40.000 uglavnom Srba i Jevreja. Predsjednik Udruženja „Jadovno 1941“ Dušan Bastašić rekao je Srni da je njegovanje kulture sjećanja i pamćenja ne samo jedan nacionalno odgovoran, već i duboko moralni i ljudski odnos prema nevino postradalim precima, ali i odgovoran

LITURGIJA I PARASTOS NA KAMNIŠKOJ BISTRICI

U subotu, 15. juna 2024. Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, Administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, služio je Svetu Liturgiju i parastos na spomen području u Kamniškoj Bistrici u Sloveniji, na mjestu stradanja velikog narodnog zbjega iz Crne Gore, Boke kotorske i Hercegovine, 1945. godine. Tada je na tom mjestu naredbom komunističkih vlasti ubijeno preko 3500 nevinih. Vladici Kirilu sasluživao je arhimandrit Pavle Radusinović, iguman manastira Orahovica, protojerej Predrag Šćepanović, iz Mitropolije crnogorsko-primorske i sveštenstvo Mitropolije zagrebačko-ljubanske. Pojao je vizantijski hor Crkvene opštine u Ljubljani, a na Liturgiji su učestvovali i mnogi vjerni iz Mitropolije crnogorsko-primorske koji su, kao i ranijih godina, došli na poklonjenje tom sveštenom mjestu. Mnogi od njih potomci

U Belom Potoku u Beogradu održan 14. Sabor Bilogoraca

Posle Smederevske Palanke, Rume, Grocke, Pančeva i Novog Sada, u Belom Potoku nedaleko od Beograda, u hotelu „Sučević“, 9. juna 2024. se održao šesti put Sabor Bilogoraca, 14. po redu od 2010. godine u organizaciji Zavičajnog udruženja „Bilogora“. Piše: novinarka „Srpskog kola“ Vesna Pešić Okupljanje na Saboru Bilogoraca i ovaj put bilo je protkano pomešanim osećanjima radosti zbog susreta prijatelja i rođaka, bivših komšija i saboraca, ali i tuge zbog gubitka zavičaja, čitavog jednog sveta koji posle više od trideset godina nije ni zaboravljen ni prežaljen. Na Svečanoj skupštini udruženja prisustvovala su tri od četiri člana Štaba Teritorijalne odbrane Opštine Grubišno Polje iz 1991. godine Milena Mrkšić, Rade Kljajić, Regina

PRIPREME  SOKOLA ZA XVII SVESOKOLSKI SLET U PRAGU 2024.

Sokolski savez Srbije pozvao je sokole i sve zainteresovane u svom glasniku “Oko sokolovo” br. 81-82  da sa njima učestvuju na XVII Svesokolskom sletu u Pragu od 29 juna 2024. do 5 jula 2024.          Srpski narod slao je na visoke škole u Pragu svoje sinove, koji su kasnije kad su se vratili bili na vodećim mestima  državnog života. U Pragu je 1862. osnovano društvo za telovežbu koje je kasnije nazvano Soko po ptici, uzoru viteštva i junaštva iz srpskih narodnih pesama. Srpski sokoli redovno su učestvovali na Sveslovenskim sletovima u Pragu. U međuratnom periodu sokoli iz Jugoslavije su masovno učestvovali na sletovima. Posle obnove rada 1992. srpski sokoli nastavili su da

Pismo Mire Cikote pred pogubljenje

Kozara, ljeto 1942. „Draga moja mama, Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala… I evo poslije više mjeseci Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod

Vladimir Bursać: Sudbina Stanka Opačića – Ćanice je bila veličanstvena i u isto vreme tragična, strašna i tužna

Organizator ustanka na Kordunu, najuspešniji komandant partizanskih odreda, čovek koji je otvorio Prvo zasedanje AVNOJ-a u Bihaću novembra 1942.g. Čovek koji je sudio drugima i odlučivao ko će živeti a ko neće. Čovek koji je trebao da postane Narodni heroj Jugoslavije, a završio je na suprotnom kraju života. Kao zatvorenik na Golom Otoku, kojem su oduzeta građanska prava i kojeg su izbegavali njegovi partijski drugovi. Njegova sudbina je jasno pokazala zablude srpskog viđenja jugoslovenstva kao nečega većeg i značajnijeg od srpstva, u ime čega je vredelo odreći se delova svog nacionalnog bića. Hrvatsko i slovenačko viđenje su jugoslovenstvo shvatali samo kao privremeno rešenja do konačne federalizacije i nastanka njihovih država.

Kozara i Potkozarje – srpski zid plača

Hrvatski i njemački fašisti opljačkali su sva sela, pobili dio stanovništva, uključujući 540 ranjenika, a oko 68.000 srpskih civila otjerali u logore, mahom u Jasenovac. Na Kozari i Potkozarju, prema podacima nakon rata, ubijeno je i stradalo 35.000 civila. Ofanziva ustaša i njemačkih nacista, uz podršku mađarskih fašističkih snaga, na Kozaru počela je na današnji dan 1942. godine, što je bio uvod u jedan od nastrašnijih zločina počinjen nad srpskim narodom ikada. Zatiranje naroda Uz podršku mađarskih riječnih brodova, 40.000 njemačkih i hrvatskih vojnika zatvorilo je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. U opkoljenom području zbjeg sa oko 80.000 srpskih civila branilo je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Poslije

Srpski Velebit

Pokušavam da se setim kada sam prvi put čula za Jadovno. Bilo je to, čini mi se, u godinama kasnog detinjstva ili ranog devojaštva. Piše: Gordana Dostanić U našoj kući, tata i njegov prijatelj pričali su o vremenu NDH u Sremu, pominjali Pokretni preki sud i imena pobijenih komšija, Srba, nikome dužnih i nizašta krivih. Bar ne svojom voljom. Onda je mama pomenula Jadovno. Ona je u svakoj prilici sve svodila na meru lepote i tuge doživljene u njenoj Lici. Tako i tada reče da je na Velebitu bio logor u koji su odvodili Srbe. Iz njega, tog logora, niko se nije vraćao. Mnogo ljudi je na Jadovnu pobijeno. Ona

Godišnjica krvave kozaračke epopeje: Pokušaj zatiranja Srba

Desetog juna 1942. godine njemački vojnici i ustaše napali su narod Kozare, počinivši jedan od najvećih ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu – srpsko stanovništvo je ubijano i raseljeno, a poseban zločin počinjen je nad djecom. Izbeglice sa Kozare (foto: radiogornjigrad.wordpress.com) Ofanziva Nijemaca i ustaških jedinica /oko 40.000 vojnika/ zatvorila je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru nacističkih snaga, a branilo ih je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Ipak, Kozarčani su izdržali 50 dana teških borbi – poginulo je oko 1.700 partizana, ali je na nekim mjestima obruč probijen i spaseno je oko 15.000 civila. Nijemci i

Mučno nicanje Kamenog cveta

Deceniju i po posle rata Jasenovac je bio poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno a kamoli spomenički obeleženo što je izazivalo frustraciju rodbine stradalih i negodovanje dela partizanskih boraca. „Pitanje obeležavanja jasenovačkog logora uništenja, negde na prelazu iz pedesetih u šezdesete godine, postalo je najednom prilično vruće. Padalo je u oči da je Jasenovac verovatno poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno, a kamoli spomenički obeleženo. Štaviše, tragovi su bili skoro sasvim zatrveni… Šikara je uveliko bila preuzela vlast nad prostorima nekadašnjeg logora, pa se polako pretvarala u neku vrstu prašume na podvodnom tlu.” To je rezime stanja ovog krvničkog logorskog kompleksa petnaestak

Srednjoškolci u misiji protiv kolektivnog zaborava

Žrtve masovnog partizanskog zločina zaslužuju pravo na istinu i pravo na sjećanje. Kraljevi vojnici iz Srbije, mučki i na prevaru ubijeni od partizana u maju 1945. godine i bačeni u jame kod Miljevine, zaslužuju pravo na sjećanje i pravo na istinu, poručili su učenici i profesori Srednjoškolskog centra u svom dokumentarnom filmu „Ponor- pravo na sjećanje“. Dokumentarni film, nazvan po jednoj od jama u koju su partizani bacali zarobljene vojnike, đaci su snimali godinu dana, a nakon nedavne premijere u prostorijama škole, zahvaljajući Muzeju „Stara Hercegovina“, svoj istraživački rad predstavili su i sugrađanima. Srednjoškolci poručuju da ovim filmom žele da daju doprinos kulturi sjećanja, pogotovo što je riječ o događaju

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.