Sela Ivanjska, Glavica, Baštra i Dobro Selo, srez Krupa. Ustaše su 21. jula 1941. godine pohvatali i odveli u logor Jadovno kod Gospića 105 ljudi iz sreza Krupa i to iz Ivanjske 42 mještana, iz Glavice 1, iz Baštre 4 i iz Dobrog Sela 58 mještana. Svi su ubijeni u logoru Jadovno. Izvor: +Dane R. Lastavica, Hrvatski genocid nad srpskim i jevrejskim narodom u koncentracionom logoru Gospić (Lika) 1941-1945, a Srbima 1991-…?, Novi Sad 2011., str 262-263 (Poimenični spisak stradalih). Kotar Velika Kladuša. Oko 21. jula 1941. godine žandari i ustaše su pohvatali 30 Srba iz grada Velike Kladuše i okolnih sela i odvezli ih u Gospić gdje su nastradali.

Odmah nakon uspostave kvislinške tvorevine NDH, u Zagrebu je osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS). Njen Ured III je bio zadužen da organizuje koncentracione logore po ugledu na koncentracione logore u nacističkoj Nemačkoj. Na čelu Ureda III se nalazio Eugen Kvaternik Dido, kojem su bili podređeni „svi organi redarstva, oružništva, mjesnih zapovjedništava te uopće svih državnih samoupravnih organa“.[1] Od početka maja 1941. godine, Kvaternik je ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR). Stvoren je golem policijski aparat, s vrlo razgranatim službama i organizacijama. UNS i RAVSIGUR su bile ustanove koje su jedine imale pravo da osnivaju logore u cilju masovnog hapšenja, mučenja i ubijanja svih nepoćudnih za NDH. Zbog toga

Ni najbujnija mašta ne bi mogla vjerno dočarati sve ono što se zbivalo u ustaškom logoru Jadovno, u njegovim pomoćnim logorima, nad brojnim bezdanim jamama i na stratištima. Gotovo je nemoguće opisati šta su sve ustaški zlikovci radili s nedužnim narodom. Sačuvani su mnogi dokumenti, zapisnici, izvještaji, objavljene brojne izjave, saslušanja zločinaca i preživjelih iz jama, ali su sve to samo blijede slike jezive zbilje. Zločini počinjeni nad nevinim srpskim i jevrejskim narodom u kompleksu logora Jadovno po svojoj brutalnosti prevazilaze ono što i upućeni poznavalac ljudske psihe može pretpostaviti da je humano biće u stanju da napravi. Kada se pogleda broj žrtava u Jadovnom, u kompleksu njegovih logora, koji

Uprkos rigoroznim mjerama koje su ustaše provodili u cilju osiguranja logora Jadovno na Velebitu i logora Slana na otoku Pagu, u nekoliko slučajeva su pojedinci ili manje grupe zatočenika pokušali pobjeći iz žice i spasiti se. Prema raspoloživim izvorima i saznanjima do kojih sam došao tokom rada, kao i na osnovu izjava preživjelih, da se zaključiti da je postojala mogućnost bijega, i to iz svakog logora u kompleksu Jadovno, pa i iz samog Jadovna. Pojedinci, pa i grupe, mogli su pobjeći već tokom sprovođenja od mjesta hapšenja do logora ili putem ka stratištu. Prosto je nevjerovatno da su tek grupice ustaša sprovodile po dvjesta i više ljudi, koji su poslušno

Smještaj unutar kompleksa ustaških logora Gospić, u Jadovnu, Slani, Metajni, Stupačinovu i Ovčari, unekoliko se razlikovao, ali je u svima bio gotovo nepodnošljiv, čak i za kratko vrijeme boravka. Zašto je to bilo tako, jasno je već i iz dosadašnjeg izlaganja. To nisu bili logori građeni namjenski za duži ostanak zatočenika: sa zgradama, kanalizacijom, sanitarnim čvorom i drugim potrebnim prostorijama, već improvizovani logori, ustanovljeni uz minimalne troškove – uglavnom otvoreni ograđeni prostori, u kojima su ljudi jedva preživljavali posljednje dane ili sate svog života, prije no što bi bili nasilno umoreni. Jedino je kaznionica Okružnog suda u Gospiću bila u zgradi, ali su i u njoj zatočenici bili smješteni, pored