Jasenovačka politička ikebana – piše Emil Vlajki

Fokus, Banjaluka, 19.4.2010. godine

U Jasenovcu je juče obilježena 65. godišnjica proboja jasenovačkih logoraša iz jednog od najstravičnijih nacističkih logora smrti u svijetu, gdje je pogubljeno na stotine tisuća Srba, cjelokupna jevrejska populacija iz NDH i nekoliko desetina tisuća Roma, uz dosta hrvatskih antifašista. Na obilježavanje ove godišnjice došlo je cjelokupno hrvatsko rukovodstvo kao i nekadašnji predsjednik Stjepan Mesić, a posjetilaca je bilo nekoliko stotina.

Da čovjek nije znao o čemu se radi, mislio bi da se nalazi na lijepo uređenom terenu za golf. Falio je jedino proslavljeni golf igrač Tajger Vuds. Krajolik predivan, trava pokošena na engleski način, umjetno sređena jezera, zazelenjeli brežuljci, milina za oči. Nigdje nikakvog znaka o ustaškom stratištu. Nema baraka za zatočenike, obilježena mjesta gdje su ustaše maljevima i noževima ubijali svoje žrtve, nigdje logorskih žica, ničeg što bi služilo na podsjećanje na izvršeni genocid. Sve je urađeno da se zaboravi, kao da stratišta nikada nije ni bilo. Ali tu nije kraj političkoj ikebani. Cijelo hrvatsko rukovodstvo se rasplakalo nad žrtvama: Srbima, Jevrejima, Romima i inima. Pa priče o tome kako je Hrvatska izrasla iz antifašističke borbe?! Ova povijesna neistina bode oči do krvi, jer koliko je poznato, iz antifašističke borbe je nastala Jugoslavija, o kojoj nije bilo ni riječi na ovoj komemoraciji.

I onda na scenu stupa bivša Srpkinja, HDZ-ovka, predsjednica Vlade, Jadranka Kosor. Nešto patetičnih riječi o antifašističkoj borbi iz koje je izrastao, prije dvadeset godina, „demokratski hrvatski ustav“ (sic)?! Taj ustav je bio toliko „demokratski“ da je hrvatske Srbe iz konstitutivnog naroda pretvorio u manjinu! Kako bi djelo odgovaralo riječima, u hrvatskom domovinskom ratu broj Srba je s 12 odsto sveden na otprilike četiri odsto, na točno onoliko koliko je tadašnje hrvatsko vrhovništvo bilo planiralo! Unutar političke ikebane važna je i priča o tome kako su sve žrtve jednako vrijedne. Zločin je, eto, zločin, a broj žrtava nije važan. Par tisuća je isto kao i nekoliko stotina tisuća! Naravno, pošto se tu radi o nekoliko stotina tisuća Srba, koji su kao „genocidan narod“ očito „nevrijedne žrtve“. Dobro je da su ih hrvatski dužnosnici uopće i spomenuli, na čemu bi im Srbi trebalo da „budu zahvalni“! Uostalom, kako se nad „genocidnim narodom“ može vršiti genocid? Da su ustaše, umjesto da su Srbe i Jevreje neselektivno ubijali, odvajali žene, djecu i star(i)ce i slali ih kućama, onda bi to, kao i u Srebrenici bio „genocid“. Ovako, to je tek zločin, a i jedva da je zločin, pošto se radi o „srbočetnicima“ i „čifutima“. I tako, proljeće u potpunosti uljepšava jasenovački dječji vrtić. Politička govorancija je završena, „demokracija se pokazala na djelu“, što je za ulazak u Europu više nego potrebno, genocid nad Jevrejima i Srbima nije ni spomenut. „I to s pravom“. „Jer što je Jasenovac prema Srebrenici“?! A kada se za par godina stiša ova buka oko „čifutskih“ i „srbočetničkih“ navodnih žrtava, uprocesuiraće se golf tereni, napraviti dječja igrališta i mjesta za piknik, a spomen-muzej jasenovačkim žrtvama ostaće i dalje politička ikebana i ruglo izvršenom genocidu.

Emil Vlajki

Izvor: NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO