fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ana Lukić – Hrvatica koju su silovali i ubili hrvatski vojnici u Vukovaru!

Mešoviti brakovi između pripadnika različitih naroda i narodnosti bili su nešto čime se ponosila nekadašnja jugoslavenska socijalistička država. Međutim, vremena kada je to bilo normalno, čak i poželjno, daleko su za nama.

Ana Lukić

Devedesetih godina prošlog veka, u predvečerje krvavog rata u Vukovaru, da ste u braku sa Srbinom ili Hrvatom bilo je nešto što je trebalo skrivati. Ana Lukić (r. Maljevac), po nacionalnosti Hrvatica, bila je udana za Bogdana Lukića, Srbina. Zajedno su stekli četiri sina i živeli u kući koju su teškom mukom gradili. Ni jedno ni drugo nisu mogli ni da sanjaju kakvo zlo će ih te 1991. godine snaći.

Iako je stanje u Vukovaru i njegovoj okolici u leto 1991. godine postajalo sve napetije i neizvesnije njen suprug Bogdan Lukić još uvek nije osećao potrebu da se sa porodicom skloni na sigurno. U tom uverenju bio je sve dok mu jedan komšija Hrvat nije rekao da bi bilo najbolje da ode. Sa svoja četiri sina Bogdan beži u Suboticu.

– Negde u sedmom mesecu 1991. kada se već ozbiljno zagužvalo, jedan prijatelj Hrvat iz mog komšiluka došao je da mi kaže da je bolje da odem – započeo je svoju priču Bogdan Lukić. Rekao je da će dolaziti da vrše pretres kuća zbog oružja. Iako ja nisam imao oružje znao sam po pričama još iz onoga rata da kada nekoga hoće da se reše i okarakterišu ga kao neprijatelja, da mu onda podmetnu svašta. Te večeri sam sa sinovima prespavao po kućama u Vukovaru i sutradan smo otišli za Bosnu i kasnije preko Bijeljine za Suboticu, jer sam tamo imao sestru. To je bilo negde oko 10. jula 1991.

Komšija koji me je upozorio na opasnost bio je vrlo korektan iako se mi nešto i nismo družili. Pošto su kod njega u kući pravljeni nekakvi dogovori osetio je potrebu da mi to kaže i da me upozori da se sklonim. Nije on to rekao samo meni nego i drugima koje je poznavao. Kada sam to preneo Vladi Skeledžiji on je rekao da neće da ide jer nikom ništa nije kriv. Skeledžija i još trojica su nakon toga nestali i nađeni su u Dunavu kod Novog Sada. Nikada se nije saznalo ko ih je pokupio i pobio.

Do nje su najčešće dopirale osude zbog odlaska supruga i sinova u Srbiju. Nije to mogla da podnese pa je prestala da odlazi na posao. Poslednji put je sa Bogdanom razgovarala telefonom početkom septembra 1991. godine. Rekla mu je da ne dolazi jer će i ona kada bude primetila da je kritično otići iz Vukovara. Međutim, izlazak iz Vukovara je u to vreme već bio nemoguć.

– Jednog dana su u kuću banuli nekakvi dobrovoljci iz Đakova. Odnosili su iz kuće stvari koje su im se sviđale. Ana je bila u podrumu. Nije smela da im se javi. Jedan od njih je kasnije ponovo došao i zatekao je u kući. Silovao ju je. Te noći Ana je pobegla u sklonište Borovo komerca. Devet dana niko je nije dirao. Bilo je to sredinom novembra. JNA je stezala obruč oko grada ali Ana ih nije dočekala živa.

– Martin Sabljić je bio naš komšija, znali smo se dobro. Bio mi je trener, a moja dva sina su igrala za NK Radnički. Nakon rata u Vukovaru je uhapšen i u Beoradu mu je suđeno 1992. godine. Na suđenju je rekao da me ne poznaje, da me se ne seća, ni mene ni mojih sinova. Kod pokojne supruge među ostalim dokumentima, pronašao je i naše vojne knjižice i odmah je naredio da je streljaju. On je dakle bio naredbodavac.

Kako se sve to odigralo saznao sam od Olgice Gedošević, njene prijateljice, koja mi je na suđenju i bila svedok. Njoj je moja supruga ispričala šta joj se dogodilo do dolaska u Komerc, drugačije ne bih to ni saznao. Zajedno sa mojom suprugom streljana je i Vida Jakovljević. Olgica Gedošević, koja je inače bila Ruskinja, je isto tako bila određena za egzekuciju zajedno s njima, ali je naišao njen nećak koji ju je nazvao tetkom i pitao je kako je. Kada je Sabljić video da je ona tetka tog čoveka u uniformi naredio je da je vrate nazad. Tako je Olgica preživela i sve mi to ispričala.

STRELjANA NA ŽELEZNIČKOJ STANICI

Moja supruga je zajedno sa još nekoliko ljudi streljana na železničkoj stanici u Borovu naselju, a egzekutor je bio Nikola Čibarić. To streljanje je preživeo Dragoljub Vračarić koji je takođe bio svedok na beogradskom suđenju – kaže Bogdan. (O streljanju Dragoljuba Vračarića i njegove supruge Milice pisali smo u 44. broju Izvora, prim.a.)

Nakon okončanja ratnog sukoba u Vukovaru i nakon suđenja naredbodavcu i počiniocu ovog ubistva pred Vojnim sudom u Beogradu, Bogdan je svoju suprugu pronašao na vukovarskom groblju među još oko 1200 žrtava. Suprugu je prepoznao zahvaljujući obdukcijskim nalazima koje je uradio vojni patolog major dr Zoran Stanković i fotografijama sa iste. I naredbodavac i egzekutor u Beogradu su osuđeni na smrt ali su razmenom „svi za sve“ obavljenoj u Neme-tinu pušteni na slobodu.

– Suprugu sam nakon rata svuda tražio. Ali eto, kasnije sam saznao da je ubijena tu na železničkoj stanici. Kada je bilo suđenje pokazali su mi nekakve fotografije i tako sam saznao da je sahranjena u Vukovaru na groblju kao N.N. lice. U martu 1992. sam je preneo u grobnicu. Na suđenju sam ispričao priču koju sam čuo od Olgice Gedošević i od, sada već pokojnog, Dragoljuba Vračarića koji je to streljanje preživeo. Pitao sam Čibarića zašto je ubio moju suprugu. Kada ga je sudija pozvao da odgovori Čibarić je došao pred mene i pokazao  Sabljića rekavši da mu je on naredio i da on nije ubio moju suprugu da bi ovaj ubio njega. Rekao je; „Časna reč, da sam znao da je ona vaša žena ja je ne bih ubio. Sad mi je žao.“ Trojica su tada dobili smrtne kazne, a njih par i po petnaest godina zatvora. Kada je predsednik vlade SRJ postao Milan Panić oni su razmenjeni u Nemetinu, u leto 1992. godine – napominje Lukić.

TUŽBA PRED HRVATSKIM PRAVOSUĐEM

Bogdan je pokrenuo tužbu i pred hrvatskim pravosuđem u nadi da će ipak doći do pravde. Epilog svega je zastara koja je proglašena iako je u pitanju ratni zločin.

– Najpre sam ponudio sporazumno rešenje ali je to odbijeno i onda sam redom podnosio tužbu prvo vukovarskom sudu koji je predmet prebacio na iločki. U Iloku je čak donesena presuda u moju korist ali se tuženi, odnosno država žalila pa je vukovarski sud predmet ponovo vratio na raspravu u Ilok. Tada je presuđeno da je nastala zastara što je uvažio i Županijski sud u Vukovaru. Vrhovni sud je uvažio ovu presudu pa sam podneo zahtev za reviziju ali je takva presuda ponovo uvažena – objašnjava Bogdan.

Iako je evidentno da se u ovom slučaju radi, ne o jednom, nego čak o dva oblika ratnog zločina, silovanju, a kasnije i o ubistvu, nije jasno kako je sud mogao da se pozove na zastaru kada ratni zločin ne zastareva.
– Da nesreća i ironija bude veća dobio sam rešenje da moram da platim sudske troškove u iznosu od 49.500 kuna, jer sam izgubio spor protiv države. Moram da kažem da je takva presuda u mom slučaju obeshrabrila mnoge ljude da podnesu tužbe i smatram da se radi o besramnoj igri hrvatskog pravosuđa koje na taj način želi ili da izbegne odgovornost države ili da dobije na vremenu. Taj iznos morao sam da platim u roku od 15 dana, a moja penzija je oko 2.500 kuna i to nisam bio u stanju pa sad plaćam u ratama od po 1.000 kuna. Međutim, i to mi je neizdrživo pa sam prestao da plaćam ovih zadnjih pet meseci. Ne znam šta će dalje biti s tim i šta će sada da izmisle – kaže Bogdan sa gorčinom u glasu.

PRAVNA BITKA SE NASTAVLjA

Bio je Bogdan i na raznim sastancima jer je član udruženja porodica srpskih žrtava „Protiv zaborava“. Jedan takav susret bio je i sa ministrom branitelja RH, Predragom Matićem.

– Matić je rekao kako nije u redu da plaćamo tolike troškove i savetovao nas da odustanemo od tužbi pa će onda država da nam „oprosti“ taj dug. Moram da kažem da je to zaista žalosno.  Kada sam zadnji put bio da platim ratu za te troškove onako u šali, iako mi do šale nije, upitao sam službenicu kolike će mi kamate zaračunati kada ovaj novac budu morali da mi vraćaju. Rekla mi je da sam veoma duhovit ali da treba da shvatim da se to nikada neće desiti jer je, kaže, u pitanju zastara. Upitao sam je kako to da zastara nije spasila Boljkovca koji je baš tada bio uhapšen, a ono za šta njega optužuju desilo se pre 60 godina, a za ove koji su ubili moju suprugu je proglašena zastara iako je to bilo pre 20 godina. Nije znala šta da mi odgovori – zaključuje Lukić.

Bogdan Lukić ipak veruje da će do pravde doći tužbom koju je advokatska kancelarija Nobilo već pripremila i koja će ovih dana biti prosleđena Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Nada se i da će, ako ovaj spor dobije to biti putokaz i ohrabrenje i ostalima koji traže pravdu za svoje ubijene članove porodica.

(Portal „Zločini nad Srbima“)

Izvor: Istina i pravda

Vezane vijesti:

Telo sina stiže posle 26 godina

Godišnjica stradanja Srba u Paulin Dvoru

Srbi osuđeni na 139 godina zatvora bez ijednog dokaza!

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: