fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Američki general koji je hvalio srpsku vojsku

Daglas Mekartur, strateg sa Marne, heroj sa Pacifika i načelnik Glavnog generalštaba vojske SAD, tokom posete Beogradu septembra 1931. godine odao je priznanje hrabrosti i sposobnosti našeg vojnika.

General Mekartur

Daglas Mekartur (1880–1964) u istoriju je ušao kao jedan od najslavnijih i najviše odlikovanih američkih generala. Zapamćen je po akcijama tokom okupacije Verakruza 1914, napuštanju Filipina 12. marta 1942. uz legendarnu poruku „Vratiću se”, pobedama na Pacifiku tokom 1945, ceremoniji potpisivanja kapitulacije Japana 2. septembra 1945. i borbama u Korejskom ratu (1950–1953).

Mekartur je akademiju Vest Point završio 1899. kao prvi u klasi, nakon čega je usledilo vrtoglavo napredovanje. Savremenici su ga opisivali kao egoističnog oficira, preokupiranog samoreklamerstvom. Ova karakteristika nije bila izražena bar kada je u pitanju njegovo mišljenje o srpskoj vojsci; bez ikakve rezerve, kako ćemo videti, odao je puno priznanje hrabrosti i sposobnosti našeg vojnika u Velikom ratu.

Heroj sa Marne

Vojnički kvaliteti Daglasa Mekartura prvi put su isplivali tokom Velikog rata. Još tokom obuke koju je sprovodio pre odlaska u Evropu, septembra 1917. u kampu Mils, forsirao je manevarski nasuprot rovovskom ratu koji se vodio na Zapadnom frontu. Baš tamo on je učestvovao u borbama tokom ofanziva na Marni i u Šampanji, kod Sen Miela i u ofanzivi kod Meze-Argona.

​Šapka i „rej-ban” naočare Mekartur je među prvima shvatio važnost medija. Tokom Drugog svetskog rata trudio se da reporteri i filmski snimatelji prate sve njegove nastupe a stvorio je i sopstveni, prepoznatljivi imidž sa izgužvanom šapkom – kombinacijom kape filipinskog maršala i američkog generala, lulom od kukuruznog klipa koju je po njegovom dizajnu izradila kompanija „Misuri Mijeršaum” i obaveznim pilotskim „rej-ban” naočarima firme „Bauš i Lamb”. Sve to nije umanjilo njegove vojničke zasluge; naprotiv, stekao je popularnost koja je prevazišla i popularnost predsednika SAD.

Nakon rata obavljao je dužnost zapovednika akademije Vest Point, od 1922. do 1925. boravio je na Filipinima, a 1925 je promovisan u najmlađeg generala američke armije. Tokom 1927. izabran je za predsednika američkog olimpijskog komiteta, a naredne godine je primio komandu nad „Filipinskim odeljenjem” u Manili. Po povratku u SAD, 1930, postavljen je za načelnika Glavnog generalštaba kopnene vojske.

Mekartur je 1931. godine obišao terene na kojima se borio tokom Velikog rata i prisustvovao francuskim manevrima u logoru Valdaon. U Francuskoj je izrazio želju da se upozna i sa srpskom (tada već jugoslovenskom) vojskom, nakon čega je usledio poziv zvaničnih organa iz Beograda.

Mekartur, u tom trenutku najstariji američki general po činu (sa četiri zvezdice), sa ađutantom, kapetanom Dejvisom, u Beograd je doputovao „Simplon ekspresom”, 25. septembra 1931. godine. Sa njim u kupeu bio je i načelnik Obaveštajnog odeljenja Glavnog generalštaba, general Mihailo Bodi, koji je, u znak pažnje, visokog gosta sačekao još na pograničnoj stanici u Rakeku.

Mekartura su dočekali načelnik Glavnog generalštaba Milan Milovanović, komandant grada Beograda Vojislav Tomić, brojni oficiri Glavnog generalštaba, ali i američki ambasador Džon Prins, inače čuveni slavista koji je odlično govorio srpski.

Tajanstvena veza

Istoga dana Mekartur se upisao u dvorsku knjigu kralja Aleksandra, kraljice Marije i kneza Pavla Karađorđevića, a u 17 časova je posetio ministra vojske i mornarice, generala Dragomira Stevanovića. Tom prilikom Mekartur je odlikovan Ordenom belog orla prvog stepena, major Hazeltin – Belim orlom drugog, a kapetan Dejvis – Belim orlom trećeg stepena. Ambasador Prins je još 1912. bio dekorisan ordenom Sv. Save drugog reda, a 1933 – Velikim krstom prvog stepena Jugoslovenske krune. Na svečanoj večeri kojoj su prisustvovali američki gosti, srpski generali, francuski vojni izaslanik general Luj-Gabrijel Lepetit i vojni izaslanici drugih zemalja na službi u Beogradu, Mekartur je održao čuveni govor.

Tada je rekao: „Očekivao sam posetu (Beogradu) s nestrpljenjem, ali toplina gostoprimstva i iskrenost prilikom dočeka… daleko su prevazišli svako moje očekivanje… Postoji jedna tajanstvena veza koja spaja američku i jugoslovensku vojsku. To nije ugovor, niti savez, niti deklaracija, ta se veza sastoji iz večnih i duhovnih osećaja prijateljstva, koja isključuju svako odvajanje… To je ona neodoljiva čežnja za istim stvarima; naše su želje naš osećaj, naše osnovne karakteristike – iste… Ja ću uvek brižno čuvati uspomenu na ovaj čas, u kome sam osetio da sam postao drug jugoslovenskog vojnika. Poneću u svoju zemlju reči prijateljstva.

One će tamo isto tako ostati u uspomeni, kao da su urezane u mermeru ili izlivene u bronzi.” Nakon toga podigao je čašu „u slavu naše nerazdvojne duhovne i večne zajednice koja ujedinjuje zauvek Jugoslaviju i SAD”.

Sutradan, 26. septembra, američka delegacija se uputila na Avalu. Mekartur je na Banjici zaustavio kolonu kako bi s divljenjem posmatrao revi 1. konjičkog puka Kraljeve garde.

Mekartur polaže venac na spomenik Neznanom junaku na Avali

Mekartur je po podne, u hotelu „Srpski kralj”, organizovao konferenciju za štampu, na kojoj je, između ostalog, izjavio i da njegova poseta „treba da bude simbol prijateljstva između Jugoslavije i SAD”. U večernjim časovima, na balu, gardijski orkestar je svirao „Jugoslovenski marš” („Marš Kraljeve garde”, koji je komponovao lično američki ambasador Prins.

Susret sa novinarima „Politike”

Novinari „Politike” su zabeležili i sitne detalje koji su fascinirali američkog generala. Jedan četrnaestogodišnjak je izjavio da je njegov otac sedam puta ranjen u Velikom ratu, da mu je žao što ne može da učestvuje u manevrima ali da se nada da će i on doživeti da jednom izvrši juriš. Mekartur je prokomentarisao da nakon ovih reči vidi da je srpska „vojska zaista vojska od rase”.

Na njega je poseban utisak ostavio komandir jedne čete koji je u službenom odelu, sa rukavicama, zajedno sa svojim vojnicima, po najvećem pljusku zalegao u blato i nastavio da komanduje. Mekartur mu je čestitao na držanju i upitao ga „kako je Srpska vojska mogla podneti ovolike patnje i nesreće u svetskom ratu”. Odgovor je glasio: „Naš narod, u vojsci, za vreme rata, zadovoljan je onim što mu se da i ništa više ne traži.” Iznoseći svoje utiske, američki general je izjavio da je „očaran radom i spremom trupa, njihovim držanjem i izdržljivošću, i da bi bio ponosan i sretan kad bi imao čast da komanduje jednim ovako valjanim i hrabrim pukom”.

Čuveni američki nedeljnik „Tajm” je 2. novembra 1931, u članku pod naslovom „Čaša vina”, zabeležio da je Mekartur bio jedini inostrani načelnik Glavnog generalštaba koji je imao priliku da prisustvuje manevrima jedne jugoslovenske divizije.

Ručak u hotelu „Srpski kralj”

Američku delegaciju je 27. septembra primio kralj Aleksandar i ministar spoljnih poslova dr Vojislav Marinković. Mekartur je 28. septembra na zemunskom aerodromu posetio 6. lovački vazduhoplovni puk. Ovde je za njega priređen specijalni aero-miting, nakon čega je izrazio želju da se slika sa svim oficirima puka. Posle ručka uputio se ka „Bolečkoj mehani”, gde je trebalo da prisustvuje glavnom razlogu svoje posete – združenim vežbama trupa Beogradskog garnizona na pravcu Grocka–Beograd pod rukovodstvom komandanta Dunavske divizije generala Aleksandra Stankovića. U suštini, vežba je predstavljala rekonstrukciju završnih operacija Srpske vojske nakon Kolubarske bitke (Varovnička bitka) i oslobođenja Beograda 1914. godine. Manevri su trajali dva dana, pod nepovoljnim vremenskim uslovima

U mauzoleju na Oplencu

U mauzoleju-crkvi na Oplencu, ispred grobnice kralja Petra Prvog Karađorđevića

Na vrhu Avale, načelnik Glavnog generalštaba SAD je, uz reči „pravo na život ima samo onaj narod koji se ne boji smrti”, položio venac na Grob neznanom junaku. Sa Avale, gosti su se odvezli do mauzoleja – Crkve Sv. Đorđa na Oplencu, gde je američki general sa posebnim interesovanjem razgledao izložene pukovske zastave, interesujući se za istorijat pojedinih jedinica.

Autor:Branko Bogdanović

Izvor: Politika

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: