Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Ovdje je zeman učinio svoje. Zanavijek izgubljeni sa vidika, ćutali su prekriveni travom, temelji rimskih naseobina.
Kao da je juče tu, kraj Via Romana, stajala u svojoj ljepoti konzulska insula sa prostranim, vijencima okićenim, atrijumom, nasred kojeg su plutale naložnice u impluvijumu, zasute mirišljavim biljem.
A odmah kraj raskošne kuće, vrijeme je prekrilo vrt načičkan tujama i čempresima, kuda su lampadari nosili fenjere i buktinje, prateći svoje gospodare u noćnim šetnjama.
Tek nema traga od lararijuma ispunjenih kipovima domaćih, rimskih bogova, estetski oblikovanih rukama vještih skulptora, koji su dolazili, čak iz Rima, da ispune volju Cezarevih namjesnika.
Davno su varvari zakucali mačevima na konzulske ostijume i ugazili drvenim tabanima u tablinum rimski, rušeći peristil i atrijum, sve što su sabljama, maljevima i buzdovanima mogli zakučiti.
Za njima je ostajao samo prah i pepeo rimskih građevina, pomiješan sa krvlju janitora, vigila, lampadara i samih konzula, čiju je istitranu kožu, umjesto ulja u unktuarijumu, prekrila sopstvena krv.
Nikoga nije ostalo da svjedoči o raskoši njihovih dvorova, vrtova i bazena, niti o ljepoti njihovih toga, tunika, lanenih bisova i pinakoteka, osim zvijeri oslobođenih iz vivarijuma, da se naslade krvlju svojih gospodara, rimskih patricija.
A cinični i licemjerni Rim, sasvim ogoljen u bestiđu i prostakluku, grozile su vijesti o preklanim patricijima i obešćašćenim Vestalkama, toliko da su htjeli zaboraviti to divlje i kamenom zasuto, zaleđe Dubrovnika.
Na putu koji je valjalo osigurati svim silama, ginuli su ponosni centurioni, u varvarskim zasjedama; duž klanaca, vrtača i uvala, padahu ranjeni, prosutih drobova i prebijenih udova.
Držeći molitve Asklepiju do posljednjeg časa, nijesu mogli vjerovati ponosni rimski ratnici da će njihova tijela, daleko od nesuđenih hipogeuma, razvući zvijeri, a kosti prekriti, divlja, bujajuća, trava. Jedino su mogli, umirući na čudnoj, kamenitoj zemlji, osjetiti smrad ništavila koji je dopirao s one strane Stiksa.
Niko to ne može pamtiti, osim one koja vidi dva metra ispod zemlje, a to je ova, zgusnuta i neobuzdana, Priča. Budući da ima neograničenu moć seljenja iz epohe u epohu, ona je vidjela dolazak episkopa Tita, i pokrštavanje Dalmacije, a zatim i Hercegovine, na prostoru gdje će se ustanoviti usudna granica između Istoka i Zapada.
I baš tu se ugnijezdila: na prostorima Visoke Hercegovine, na uzvišenom Gatu, da posmatra sve vojske koje su prolazile Gatačkim poljem, od iskona do potonjih vremena.
Nakon pada sjajnošlemih rimskih ratnika, počinjala je nova, zanimljiva, povijest, koju je Priča ispratila sa naročitom pažnjom. Međutim, budući da se zgusnuti hercegovački događaji talože u njenoj glavi kao ustajalo vino u zaboravljenoj čaši, ona se usmjerila samo na neke, sudnje, trenutke hercegovačke povijesti. Upamtila je, dakle, princa srpskoga i vojvodu humskoga, Rastka Nemanjinog, kako je prošao Gatačkim poljem i otišao iz Hercegovine na Svetu Goru, a zatim u Svetu Zemlju, da donese buktinju autokefalije, sabornosti i bratoljubivosti, svojoj braći i sinovima svoje države.
Sjeća se trenutka kada je u gatačkoj površi kralja Uroša ubila kap nakon izgubljene bitke protiv sopstvenog sina Dragutina. Dobro je upamtila velikog vojvodu Sandalja Hranića i njegovu suprugu blagovjernu gospođu Lenu, ćerku Lazara Kosovskog.
I još: hercega Stefana Vukčića Kosaču, vojvodu od Svetoga Save, koji joj ostavi trajnu dvoumicu, jer ne može razriješiti da li je bio veći vojskovođa, diplomata ili zavodnik.
I nakon njega, pamti njegovog poturčenog sina, i pad Hercegovine, i otimanje moštiju Svetoga Save iz Mileševe, i miris njegovog praha nad srpskom zemljom, i još, ustanak nikšićkog vojvode Grdana, tri godine docnije, kada je turska vojska, u znak odmazde, spalila sve crkve od Onogošta do Gacka, liše one Jeline crkvice na obodu Gatačkog polja, u Dobreljima, koju je narod zatrpao zemljom i sačuvao od pohare. Sjeća se danka i harača, Čengićevih dvora pred kojima visiše leševi na vješalima i glave na koljima.
I pohare njegovih dvora, kada je Novica, krvnik Čengićev, odbio knjaževu ponudu da raskopa Smail-agin grob na kojem pisaše: „Ovdje leži šehid gazi-Smail-aga, pogubljen na prevaru od pasijeg nakota Novice Cerovića. Da Alah dade da se krvniku Novici hljeb pretvara u kamen, a žena umjesto sinova rađa pogane kučiće.“
Priča je uplela u svoje tkanje trenutak kada su stigli telali, noseći vijest iz Berlina, da se odlukom velikog kongresa, Hercegovina, zajedno sa Bosnom, stavlja pod austrougarsku okupaciju.
Samo tada i nikada više, članovi crnogorske delegacije u Berlinu, usred Kongresa, sparnog ljeta 1878. vidjeli su ćelavog Bizmarka, koji je, ne mičući debelim brkovima, izustio: Što vam da grof Andraši, ja ću odobriti.
Ćesareva međa ustanovljena je posred Hercegovine linijom od Ilijinog brda, sjeverno od Klobuka, spušta se Trebišnjici prema Velikom Karevu koje ostaje u sastavu Bosne i Hercegovine, a potom se penje do tačke koja leži kilometar ispod ušća Čepelice, i odatle se najkraćim putem spaja sa visovima koji graniče Trebišnjicu, pa odatle, prema Pilatovu, ostavljajući ovo selo Crnoj Gori, potom produžava visovima u sjevernom pravcu – udaljujući se koliko je to moguće na šest kilometara rastojanja od druma Bileća-Korita-Gacko do klanca koji leži između Somine planine i brda Ćurila, odatle ide u istočnom pravcu do Vratkovića, ostavljajući ih Bosni i Hercegovini do brda Orline, i odatle do sela Ravno koje ostaje Crnoj Gori….
I tu Priča staje, jer mora pobliže objasniti da ćesareva međa prolazi tik pored Bobotovog Groblja, gdje se dvije godine ranije, vodila strašna krstačka bitka, kada je hiljadu Crnogoraca u okršaju sa carskim nizamima, izgubilo svoje živote u čaraćkim dolinama, a komandant vojske veliki vojvoda Petar Vukotić, ostavivši vojvodu Peka Pavlovića u pozadini, iza jednog brda, stekao priliku da ga optuži pred vojnim sudom i protjera iz Crne Gore.
Tek što je ćesareva vojska okupirala Hercegovinu, počela je graditi niz fortifikacija kao veliki prsten utvrđenih postaja od Orjen sedla do Šćepan polja.
Godine hiljadu osamsto osamdeset druge, radi uspostavljanja kontrole nad Gatačkim poljem i širokim klancem koji ulazi u crnogorsku teritoriju i preko Duge krvave zamiče prema pet godina ranije oslobođenom Nikšiću, austrijski inženjeri sačiniše projekat grada-tvrđave, čija izgradnja poče na brdu zvanom Gat.
Sa Gata se pogled pruža na pitomo Gatačko polje sa jedne, i na cijeli procjep između Somine i Dobreljice do Ravnih Krstaca sa druge strane.
Narodna pouka „ko drži Gat, drži cijelo Gacko“ poklapala se sa projektima austrijskih okupacionih trupa, tako da su iste godine počeli izgradnju grada-tvrđave (Kordon Posten Gat) . Utvrđenje se sastojalo od velike tvrđave opremljene topovima različitih kalibara, tranšejama, isturenim šancima i čatrnjom na vrhu Gata, u kojoj je tekla živa voda.
Tek što je tvrđava izgrađena, češki putopisac, Ludvig Kuba, zabilježiće, tokom boravka na tvrđavi, ispovijest bečkog natporučnika, zaljubljenog u najmlađu ćerku gatačkog vojvode Bogdana Zimonjića. „Ja, vojnik koji u ljubav nikad nije vjerovao i koji se kao Napoleon smijao Geteovoj gluposti i besmislu – što je pustio svoga Vertera da se bez razloga ustrijeli – baš ja sam morao biti pogođen strijelom, za koju sam uvijek vjerovao – da sam od nje neranjiv.
I nesreća je morala da me zadesi baš ovdje, u zemlji koju mrzim i koja mene mrzi“. No, priča zna više od češkog pustolova, jer ni ispovijest nije utišala ranjenu dušu austrijskog natporučnika, koji se četiri mjeseca kasnije, otisnuo sa litice Gata, u smrt.
I tako dalje. I tako dalje.
Autor:Rade Crnogorac
Izvor:Slobodna Hercegovina
Vezane vijesti:
SPKD ,,Prosvjeta“ Gacko: Povelja „Vladimir Ćorović“ dodjeljuje se Milanu Miciću
