Dušan Bastašić: Da nam se ne ponove Jadovno i Jasenovac

Izgradnja i dizanje svijesti o stradalničkoj istoriji našeg naroda na vjetrometini na kojoj živimo, samo je jedan mali, ali veoma važan, segment borbe za biološki opstanak na ovim prostorima i za sigurniju sutrašnjicu naših potomaka. Oni ostali, ključni segmenti te borbe, svakako su zadatak institucija Srpske i Srbije.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 24. februara. 2016. godine.

Oni koji su tog julskog jutra 1991. pristizali u Crkvu Svetog Blaža na nedjeljnu misu s nevjericom su pogledavali prema šleperu parkiranom nedaleko odatle i na ljude koji su upravo dizali ceradu, da bi počeli sa utovarom. Dovesti kamion tu, na raskrsnicu ulica Prilaz JNA i Primorske, u centar Zagreba, nije bilo dozvoljeno, a obavljati selidbu nedjeljom ujutro, kada se ide na misu, bilo je u najmanju ruku bogohulno.

Tu pod svodovima obližnje katoličke crkve, gdje se brižljivo čuvao i održavao plamičak Nezavisne Države Hrvatske, taj nedosanjani „tisućljetnji“ san, nije se ni slutilo da tek nekoliko metara dalje, nas trojica znojem oblivenih Srba, svjesni uskrsnuća Neovisne Države, užurbano tovarimo opremu moje tek nedavno otvorene stomatološke ordinacije.

Dan nakon što me je vlasnica zakupljenog lokala uputila da odem kod svog Martića u Knin i tamo otvorim ordinaciju, dvojica uniformisanih zengi kundakom su razbili tablu-firmu ordinacije i mojoj supruzi, koja je radila u ordinaciji, saopštili da ne treba ništa da brine jer će ubuduće oni „skrbiti“ o našoj sigurnosti.

Tovareći namještaj u kamion pred vojnim soliterom, moji komšije većinom Srbi, redom su se sažaljivo smješkali, uvjeravajući me kako sam se bezrazložno zabrinuo, kako će se sve „to“ smiriti i kako nema šanse da se zlo ponovi.

Nešto kasnije neke od njih su pohapsili Merčepovci i odveli u zatvor na Zagrebačkom velesajmu, a potom u Pakračku poljanu.

Te nedjelje se Mihajlo Zec, dobrostojeći zagrebački Srbin, vjerovatno odmarao u krugu porodice, ne sluteći da će za manje od pet mjeseci biti ubijen tu, u svojoj kući, a da će njegova supruga Marija i ćerka Aleksandra biti odvedene na Sljeme, brdo iznad Zagreba, i iste noći biti ubijene.

Toga dana ja sam sve porodične pokretnine iz rodnog grada odvezao u jednu bosansku naseobinu.

Djecu sam dovezao tu kod njihove bake i djeda još prije dva mjeseca. Sada sam i njihovu majku ostavio s njima.

Sve sam to uradio gotovo preko noći, bez puno razmišljanja o tome da sam rođeni Zagrepčanin, da nisam nikome ništa skrivio, da me u Bosni ne čeka ni posao ni stan.

Uradio sam to jer je u mojoj glavi počeo da urla davno instalirani „tranzistor“, koji se do tada nije oglašavao.

Nešto kasnije ću objasniti o kakvom se tranzistoru radi.

Mada sam rođen u Zagrebu, taj grad ne smatram i ne mogu osjećati zavičajem. Jadan je i na mukama onaj Srbin kome je Zagreb zavičaj.

Djetinjstvo do škole, a kasnije i sve raspuste, provodio sam u zapadnoslavonskom selu Grubišnom Polju, u zavičaju mojih roditelja, u mom zavičaju.
Tamo sam bio okružen licima uokvirenim crnim maramama, rupcima i šamijama mojih baka i tetaka. Bile su to ćutljive žene, majke, supruge i sestre grubišnopoljaca pobijenih ljeta 1941. u kompleksu logora Gospić–Jadovno–Pag. Veoma rijetko su moje bake pominjale to zlo koje je snažno odredilo njihove životne puteve. O toj jadovničkoj rani, koje sam postao svjestan mnogo godina kasnije, rani koja se prenosi s generacije na generaciju, više je govorio moj otac. Njemu su u Jadovnu ubili oca, brata, strica, ujaka… On sâm, kao desetogodišnji dječak, čudom je preživio dva mjeseca u Jasenovcu. Mojoj majci su na Jadovnu ubili oca, strica i desetak bližih rođaka. Kao i mnogi moji vršnjaci, odrastao sam bez djedova, stričeva, ujaka, uz roditelje koji su odrasli bez očeva, braće, stričeva.

Mada se to rijetko dešavalo, kada bi neko pomenuo da su nam djedove ubijali udarcem malja u glavu i bacanjem u bezdane jame Velebita, to bih teško primao. Bilo je opterećujuće, nisam to volio slušati, zamjerao sam onima koji bi to spominjali. Jednom prilikom sam oca pitao zašto mi to govori, a on je, upirući kažiprst u moje čelo, rekao: „Da imaš tranzistor u glavi!“

Da su naše „oćerali“ (tako je narod govorio, izbjegavajući riječ ubistvo), samo zbog toga što su bili pravoslavni i Srbi, nikada do 1991. nisam čuo da je neko pomenuo.

Kao i ja, mnogi iz moje generacije, nisu bili kršteni. Nije se znalo, pa se nije ni praznovalo za Vaskrs, Božić, krsnu slavu…

Nedjeljom ujutro, dok bi naši vršnjaci katolici, lijepo obučeni, redovno odlazili u crkvu, mi bismo još spavali. Nikada se nismo pitali, niti smo razgovarali o tome, zašto i mi ne idemo u crkvu.

To nekakvo stanje „prepariranosti“ i život praćen i ispunjen duhom samoporicanja, kako to lijepo nazva Milo Lompar, u mom okruženju bilo je nešto nimalo neobično, nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Tako smo dočekali devedesete.

Moj prvi susret s jednim sveštenim licem u pravoslavnoj crkvi dogodio se 27. aprila 1991, kada je služen parastos i obilježena pedesetogodišnjica stradanja 487 Grubišnopoljaca u kompleksu logora smrti Gospić–Jadovno–Pag. Mada se nisam znao ni prekrstiti, a kamoli izgovoriti Očenaš, pažljivo sam slušao besjedu mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana. Govorio je o našoj graničarskoj istoriji Vojne Krajine, o našim pradjedovima, koji su bili vjerujući i koji su izgradili Hram Svetog Đurđa. O našim djedovima, soluncima, koji su za Krst časni, slobodu zlatnu, Kralja i otačastvo srpsko prošli albansku golgotu, Kajmakčalan, Mačkov kamen, a onda satrveni od ustaške ruke. Besjedio je vladika o našoj nevjeri, o istorijskoj (ne)odgovornosti, o zapuštenom i oronulom hramu, ogledalu našem. Završio je slutnjom onoga što je narednih godina uslijedilo.

Na one koji govore da ružnu prošlost treba zaboraviti, da prekopavamo po kostima, da se zlo ne može ponoviti, jednostavno se ne treba obazirati. Oni ili ne poznaju našu istoriju, ili su veoma neodgovorni, ili nam ne žele dobro.

Toga dana, u crkvi u kojoj su mi kršteni djedovi i roditelji sve se u meni uzburkalo, tlo se pod nogama pomjerilo, podsvijest je eruptirala u toj
mjeri da mi se pogled zamutio. Gotovo posrćući, otišao sam do parka, gdje je moj otac pročitao nekrolog žrtvama, u detalje opisujući njihov stradalnički put.

Još u crkvi, „tranzistor“ se oglasio, a na komemoraciji je proradio punom snagom. Odjednom mi je postalo jasno da živim u vremenu i na mjestu gdje se slaže mozaik zla, gotovo istovjetan onome iz 1941. Svega četiri dana kasnije preselio sam svoju malodobnu djecu njihovom djedu u Bosnu.

Ono malo od stradalničkog, porodičnog istorijskog iskustva, što se potiho prenosilo potomstvu, bilo je kod većine našeg naroda u Hrvatskoj dovoljno da 1991. odreaguje potpuno drugačije nego 1941. godine.

U sredinama gdje je bio u manjini, sklanjao se, a tamo gdje smo i nakon ustaškog pogroma 1941–1945. ostali u većini, pružio je organizovan otpor.
Zahvaljujući tome, na kraju proteklog odbrambeno-otadžbinskog rata, posljedice po naš biološki opstanak su bile mnogo blaže nego pedeset godina ranije. Mnogo je naroda protjerano sa svojih ognjišta, rasulo nas je širom planete, jedan dio je prevjerio, ali je mnogo manje glava izgubljeno.

Zato je od neprocjenjive važnosti da našem potomstvu, iz mnogo razloga, ali, prije svega, u funkciji prevencije genocida, prenosimo istinu o našoj stradalničkoj istoriji. Pored istraživanja i dokumentovanja stradanja, potrebno je raditi na objelodanjivanju istine, koristeći sve dostupne kanale. Na one koji govore da ružnu prošlost treba zaboraviti, da prekopavamo po kostima, da se zlo ne može ponoviti, jednostavno se ne treba obazirati. Oni ili ne poznaju našu istoriju, ili su veoma neodgovorni, ili nam ne žele dobro.

Ovo je posebno važno danas, kada se u susjednoj državi rehabilituje ustaštvo, piše nova istorija, kojom se umanjuju naše žrtve i osporavaju zločini. U Hrvatskoj se danas Anti Starčeviću, vodećem ideologu ustaštva, plebiscitarno prihvaćenom ocu domovine, ubrzano podižu spomenici i po njemu imenuju ulice i škole i u najmanjim mjestima.

Oni koji su 1991. nastavili ono što su antifašisti (mislili da su) pobijedili 1945. nazivaju se od strane hrvatskih zvaničnika nastavljačima antifašističke borbe. Da apsurd bude veći, jedan od onih koji je 1991. govorio da su Hrvati pobijedili 1941. godine, Stipe Mesić, počasni je predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske. Tragično je da tu personu najviše izabrano političko tijelo Srba iz Hrvatske poziva na Jadovno, da kod Šaranove bezdane jame, u kojoj još uvijek čame kosti naših djedova, govori potomcima žrtava o zločinu koji se tu dogodio.

Ne prijeti najveća opasnost od biološkog nestanka pravoslavnim Srbima koji su odlučili platiti cijenu ostanka u Hrvatskoj. Ono malo, oko 3–4% koliko ih živi tamo, uz ovakvu politiku tamošnjeg srpskog vođstva, srbofobično okruženje u kome žive i uz neumoljivu statistiku, neće biološki nestati, ali će se odnaroditi i prevjeriti u sljedeće dvije generacije.

Zbog toga sve češće razmišljam o potrebi pokretanja inicijative: Stop povratku!

Najveća opasnost po biološki opstanak prijeti onom dijelu srpskog korpusa koji živi u Republici Srpskoj, i to podjednako  Srbinu u istočnoj Hercegovini, Banjaluci, Posavini ili Podrinju, tj. svakom pravoslavnom Srbinu u njoj.

Tu živi i značajan broj Srba koji su u Republici Srpskoj tokom proteklog rata, a posebno maja i avgusta 1995, našli svoje utočište, sklanjajući se pred zločinačkim hordama, u njihovom pokušaju da završe ono što su njihovi sunarodnici, pod dirigentskom palicom Vatikana, započeli 1941. godine.

S djelimičnim uspjehom završili su samo jednu etapu vjekovnog strateškog plana svojih nalagodavaca – preuzimanja kontrole nad istočnom njivom, sve do Drine.

Treba imati u vidu trajno negativan odnos većeg dijela hrvatskog društva prema srpskom korpusu u Hrvatskoj i izostanak kolektivne odgovornosti spram počinjenog zločina u posljednja dva rata. Ako uzmemo u obzir omalovažavajuću, podsmješljivu i posprdnu retoriku hrvatskih medija kada je riječ o Republici Srpskoj, stalno isticanje nezadovoljstva statusom hrvatskog naroda u BIH, kao i neodrživosti ovako uređene Bosne i Hercegovine, uz galopirajuće ekonomsko porobljavanje, onda je potpuno jasno da je za hrvatske i vatikanske stratege Republika Srpska trn u oku, nužno zlo, koje se kad-tad mora riješiti.

Izgradnja i dizanje svijesti o stradalničkoj istoriji našeg naroda na vjetrometini na kojoj živimo, samo je jedan mali, ali veoma važan, segment borbe za biološki opstanak na ovim prostorima i za sigurniju sutrašnjicu naših potomaka. Oni ostali, ključni segmenti te borbe, svakako su zadatak institucija Srpske i Srbije.

Dušan J. Bastašić

Osnivač i predsjednik UG Jadovno 1941.

Tekst je objavljen u NOVINAMA SRBSKIM