Žrtve Kosinja vape za vječnim mirom (Osvrt na članak „Krv žrtava vapi do neba“)

Čitajući članak na sajtu Ličkih novina „Krv žrtava vapi do neba“, uočio sam  niz neistinitih i proizvoljnih tvrdnji i argumenta, koji neopravdano optužuju srpski narod iz Kosinja, ponižavaju više stotina nevinih srpskih žrtava a ono što je najgore, „nove istine“ otvaraju „stare rane“ i stvaraju nove podjele među ono malo preostalog stanovništva (Srba i Hrvata) Kosinja. Iz pijeteta prema nevinim žrtvama mojih predaka, iz poštovanja prema čestitim anonimnim kosinjanima Hrvatima i obavezi prema komšijama Srbima, koji žive u Kosinju a ovaj članak im unosi dodatni strah i nemir, odlučio sam napisati osvrt na navedeni članak koji vrvi neistinama, insinuacijama i naivnim istorijskim konstrukcijama.

Drago mi je da su neki moji radovi o Kosinju čitani, ali uočavam da mi kao i ostalim anonimnim kosinjanima, ne treba vjerovati. Vidio sam da se moja srpska nacionalnost istče u smislu vjerodostojnosti. Ja sam zaista ponosan na svoju srpsku nacionalnost, iako prema ovom članku potičem zlih Vlaha. Isto tako cijenim i sve ostale ljude i njihove nacionalne posebnosti, što najbolje znaju moji prijatelji hrvatske nacionalnosti koji žive u Gospiću i okolini. U svojim radovima o Kosinju ja sam na putu do istine koristio arhivsku građu, ozbiljnu literaturu različitih autora a  i izjave svjedoka. Kao gospićki gimnazijalac davno sam naučio da je snaga argumenta, uvijek jača od argumenta snage. Sama moja ideja pisanja o mom kosinjskom zavičaju i pokretanja određenih aktivnosti, ima za cilj da se na humani i civilizacijski način završi jedna tužna kosinjska priča.

Autor članka i ostali povjesničari u pokušaju, koriste podatke iz moje Inicijative i javnog apela HEP 2010.godine. U toj Inicijativi sam obradio samo jame i objekte koji se nalaze na prostoru budućeg akumulacionog jezera HE Kosinj-2. Smatrao sam da je slučaj zločina u Kosinju poznat, da su žrtve poznate i da su poznati njihovi dželati, tako da zaista nema potrebe to posebno opisivati.

Moja Inicijativa je humanog karaktera i ima za cilj da se na prostoru buduće akumulacije iz jama i nepoznatih grobnica izvade civilne žrtve II s.r, dva pripadnika američkog zrakoplovstva i dva njemačka vojnika.

Povijesna misija loših namjera

Gospodin Ivan Vukić je na pravoslavni Božić 2012. godine, krenuo u povijesnu misiju otkrivanja novih svjedočenja o partizanskim i srbokomunističkim zločinima i zločinima pripisanim ustašama u Kosinju. Autor se čudi opustjelim selima uz krivudavu cestu za Kosinj. Možda ne zna ili svjesno prikriva, da je osim malog zaseoka Žmirića u Studencima, prošao kroz srpska sela na putu od Razbojišta do Gornjeg Kosinja. Primjećuje zapuštene kuće, ali ne i minirane kuće- poslovne objekte porodica Pavlović, Štakić, Petrić, Uzelac u Studencima i porodica Basta Bogdana-Bobe, Brujić i Pavlović kod samog velelepnog mosta. Isto tako ne uočava uništene spomenike NOB u Studencima i Kršu. Kod Mosta uočava pravoslavno groblje, ali ne zna da su tu 29.05 1994. godine, od podmetnute protivpješačke  nagazne mine poginuli mještani iz Lipovog Polja  Miščević Mile-Ćunjin rođen 1930.godine i Kokotović Dušan-Dunjko, rođen 22.12.1942.godine. Prostor tih srpskih naselja  zaista sumorno izgleda a svaka stopa zemlje je natopljena suzama i krvlju srpskog naroda.

U svakom slučaju je tačna konstatacija da su ustašama Kosinja pripisani mnogi zločini jer su mnoge zločine izvršile ostale hrvatske snage.

Lažne optužbe, alibi za zločine

U članku gospodina Vukića pojavljuju se svjedoci isključivo Hrvati. Svi oni navode svjedočenja „iz druge ruke“. U njihovom svjedočenju, naročito mlađih, uočava se prepoznatljiva matrica u kojoj „zli Vlasi tzv.Srbi“ još od dolaska u Kosinj, stalno spremaju pljačku i uništenje Hrvata. To je inače poznata zamjena teza u kojoj su Srbi u Hrvatskoj stalno optuživani za ono što se njima spremalo i dogodilo. Kako objasniti da u tolikim godinama „priprema“, sa toliko „mržnje“ i sa toliko podrške „velikosrpskih“ režima, Srbi nisu nikada poklali Hrvate, već su ovi njih, navodno preventivno u „samoodbrani“. To su već stare providne konstrukcije, koje bi izazivale smijeh, da se ne radi o velikoj ljudskoj tragediji.

Koliko je nama u Mlakvi poznato, nikad se nije dogodio slučaj „pečenja kranjskog Isusa“ na Šušnju. Istine radi, negdje šezdesetih godina, grupa pijanih mladića srpske nacionalnosti oskrnavila je kapelu, koja se nalazi na prostoru Place u Gornjem Kosinju. Takvih djela od neodgovornih pojedinaca sklonih alkoholu i kriminalu uvijek je bilo i ne mogu se isključiti u budućnosti, bilo gdje u svijetu[1].

Vajo Bobić, zvani Vajter, nikada nije bio majstor za vodenice. Skoro je sigurno da je Vajo rekao da su „Vlasi“ tri puta planirali pokolj Kosinjana. Među svojim komšijama Vajo je bio poznat kao čovjek koji je volio preuveličavati stvari i svašta pričati. Volio je svakom svašta reći i ogovarati. Žena mu je bila Hrvatica i svi je pamte kao vrednu i dobru. Ako je to Vajo rekao, onda je htio sigurno  ispasti važan u društvu Nikole Butine – Šube. Vajo je umro 1978.godine, ali čudno da Vukić nije pitao o tim događajima nekoga od starijih ljudi Srba u Kosinju.

Iako je od svih srpskih sela Mlakva najviše stradala, ja nikada tamo nisam čuo da je neko planirao ubijanje Hrvata. Zahtjeva za strogim osudama prema zločincima je bilo. Uostalom mom ocu su komšije Hrvati pobili u jednom danu 27 najbližih rođaka Pražića (između ostalih oca i dvije sestre), pa od njega nikad nisam čuo, da Hrvate treba pobiti.

Insinuacije da su Srbi iz Lipovog Polja izvršili zločin nad Srbima iz Mlakve je suluda podvala. Ta dva sela osim zajedničkog nacionalnog i vjerskog bića, vežu i mnogi brakovi i rodbinski odnosi. Srbi iz Lipovog Polja su u skladu sa svojim mogućnostima tokom rata pomagali hranom, smještajem i liječenjem svoju rodbinu i prijatelje iz Mlakve, Gradine, Krša itd.

Pjevanje pjesama sa nacionalističkim sadržajem, kafanske tuče i priče dokonih seljaka, nikada ne mogu biti opravdanje za ubijanje stotine nedužnih ljudi

Ustaški sistem i masovnost terora u Kosinju

Uspostava ustaške vlasti u Kosinju počela je odmah po proglašenju NDH. Najprije su uspostavljeni ustaški povjerenici koji su prečistili činovnički aparat, najprije od Srba a potom od ostalih nepoćudnih elemenata, bez obzira na nacionalnost. Te mjere čišćenja vlasti provedene su parolom „Obnova državne ustanove“.

Ustaška vlast je za ekonomske nedaće okrivljavala sve Srbe, a za izbavljenje iz siromaštva nudila je pljačku, iseljenje i istrebljenje srpskog naroda. Razvojem civilne vlasti razvijale su se i oružane formacije NDH: ustaška vojnica, domobranstvo, oružništvo i naoružani civili.

Među prvima u Lici u Kosinju je formirano ustaško taborništvo na čelu sa Josicom Fadljevićem.

Oružništvo je predstavljalo oružanu grupu sa policijskom ulogom. Oružnička postaja Gornji Kosinj formirana je na mjestu ranije žandarmerijske stanice.  Odmah je smjenjen i ubijen komandir žandarmerijske stanice u Gornjem Kosinju, narednik Balaban Milan. On je ubijen i bačen u jamu „Cotinka“ kod Perušića. Žandarmerijski podnarednik Radonjić Đuro, rođen 1916.godine u Crnoj Gori, uhvaćen je i noževima sasječen 14.04.1941. godine u Gornjem Kosinju.

Kosinjske ustaše su odmah pohapsile nekoliko uglednijih i bogatijih

Srba, među kojima Danu Brujića i Milana Kneževića, trgovce iz Gornjeg Kosinja, lugara Vujicu Uzelca i kosinjskog pravoslavnog popa Mišu Diklića. Hapšenje i ubijanje uglednih, viđenih i bogatih Srba rađeno je u kontinuitetu od aprila do kraja jula, kada počinje masovno ubijanje srpskog naroda.

Naoružani civili su predstavljali značajnu skupinu u Kosinju. Njihov sastav, vojnički profil, uloga i organizaciona struktura bila je heterogena, kako u odnosu na pojedina sela, tako i u pogledu na razdoblja u toku rata. Nazivi za te formacije bili su različiti:naoružani seljaci, domaće ustaše, seoska ustaška milicija, divlje ustaše[2], a u kotarima Gospić i Perušić u posljednim godinama rata javljao se i naziv „bijela garda“. U svakom slučaju radilo se o brojnom skupini naoružanih civila, koje  po zločinu i teroru u Kosinju, nisu zaostajale ni za ustaškim snagama. Naoružavanje i mobilizacija ovih formacija se vršilo pod izgovorom da brane hrvatska sela od četnika, u koje su ubrajali sve Srbe.

Jedan od anonimnih kosinjana, inače pripadnik ustaških snaga u Kosinju je stalno poslije rata upozoravao, da se na javnim skupovima ne trebaju osuđivati samo „ustaški zločini“. On se time osjećao uvrijeđenim, jer je bio ustaša koji nije učinio nijedan zločin a znao je mnoge civile koji su učinili zločin. Po njegovom mišljenju ispravnije je bilo reći „hrvatski zločini“.

Zločini hrvatskih snaga u Kosinju ne mogu se posmatrati izolirano u odnosu na  na ostale srpske krajeve u NDH. Realizacija programa stvaranja „čiste hrvatske države“ i „čiste hrvatske nacije“ u Kosinju je bio svirepiji zbog blizine Koncetracionog logora Gospić, koji je funkcionirao od 10.04. do 20.08.1941.godine[3]. Također, na ovom prostoru su rođeni i imali veliki uticaj na hrvatsko stanovništvo, mnogi lički inspiratori mržnje i realizatori pokolja nad Srbima.

PREGLED

SRPSKIH ŽRTAVA GENOCIDA U KOSINjU

PO NAČINU UBISTVA 1941-1945

Iz ovog Pregleda se uočava svirepost hrvatskih snaga nad srpskim civilnim stanovništvom Kosinja. Od  911 žrtava  659 ili 72.3 %  je ubijeno bacanjem u jamu ili spaljivanjem.

 Eskalacija zločina u Kosinju

U nedjelju, 26. srpnja 1941. godine, na katolički blagdan Svete Ane, ustaše su organizovale i održale veliki politički zbor u Gornjem Kosinju. Zboru su prisustvovali mnogi ustaški prvaci iz Zagreba i Like, počev od Jurice Frkovića, velikog župana Velike župe Like i Gacke, pa do Vanča Mihajlova. Zbor je otvorio donačelnik Zagreba, Tomo Biljan inače kosinjanin, a govorio je ustaški doglavnik i ministar Mile Budak. Bio je to njegov poznati, zastarašujući  i huškački govor protiv Srba. Parolama kao što su: „Srbe na vrbe!“, „Srbima nema mjesta ovdje u Hrvatskoj!“ i „Sva srpska imovina je vaša imovina!“, izazvao je masovno oduševljenje prisutnog hrvatskog stanovništva. Tada je posebno istakao svoju čuvenu trojnu  formulu P³ (trećinu poklati, trećinu pokrstiti a trećinu proćerati)  za riješenje srpskog pitanja. Kada su mu pojedinci rekli da Hrvati žive u u siromaštvu, Budak je pokazao na Lipovo Polje i Mlakvu i rekao: „Ne kukajte zbog siromaštva, već uzmite puške i pobijte te pse, uzmite njihovo i obogatite se“. Nakon toga se čula pjesma: „Zeleni se javorčić, pod njim sjedi Pavelić, pije vino, peče janjce, kolje Srbijance…“

Taj povijesni govor Mile Budaka je bio signal kosinjskim, pazariškim i perušićkim ustašama da počnu organizovano i planski masovno ubijati Srbe stanovnike čitavih sela. Takvu iznenadnu pojavu histeriju srbomržnje kod kosinjskih Hrvata, najbolje je opisao jedan ugledni kosinjanin, trgovac, Hrvat, Sigurnjak Marko – Markić: „Do dolaska Mile Budaka i govora na dan „Sv.Ane“ ovdje u Kosinju, ja bi bio u stanju spremiti i dati večeru svim Hrvatima koji bi bili klali Srbe. Ali poslije govora Budaka, ja bi bio isto u stanju i mogućnosti da spremim večeru svim punoljetnim Hrvatima u Kosinju, koji ne bi klali Srbe“.

Srbi su vođeni na stratišta pod izgovorom da idu za „Staru Srbiju“. Srpski narod je skoro mirno išao na gubilišta i tek kada bi shvatio šta će mu se desiti, dolazilo je do plača, kuknjave i zapomaganja žena i djece.

Jedan dio Srba je pokušao spasiti glavu prelaskom u katoličku vjeru. Pokrštavanja je vršio župnik Bruno Vernazza. Negdje polovinom srpnja 1941.godine, župnik Vernazza je kod Bunjevčevića na Gradini okupio dio pretežno starijih iznemoglih ljudi. Kada je završio sa obredom  i te Srbe preveo na katoličku vjeru, cinično je rekao: „Ja vam dušu spasi, a za tilo vam ne odgovaram“.

U vremenu od 1941-1945. godine nad civilnim srpskim stanovništvom Kosinja izvršen je zločin genocida u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Njujork,1948), član II.

PREGLED

SRPSKIH ŽRTAVA GENOCIDA U KOSINjU

PO GODINAMA UBISTVA

Na osnovu ovog Pregleda može se uočiti da je u Kosinju najviše stradalo Srba u 1941. i  1944. godini. Za stradanje u 1944. godini, može se objasniti činjenicom, da je 6.lička divizija krajem 1943. godine, naređenjem Vrhovnog štaba otišla prema Srbiji a u Lici su ostale slabe partizanske snage sa Primorja i iz Dalmacije. Iz tog vremena je poznata ustaška pjesma: „Mate lako ćemo za te, otišo ti Jovo preko Drine“.

Mučenička smrt lugara Vujice Uzelca

Lugar Vujica Uzelac je bio ugledni Srbin u Kosinju. Bio je dobrovoljac na Solunskom frontu, gdje je za hrabrost dobio Karađorđevu zvijezdu.i orden Sv.Save. Bio je predsjednik Sokolskog društva i kum Sokolskog doma i zastave. Bio je čovjek jugoslavenskog opredeljenja. Dana 20.05.1941.godine, uhapsile su ga ustaški milicioneri: Nikola Špoljarić, Mile Pleša, Josip Butina i još trojca[4]. Nakon hapšenja, pretukli su ga i živog ga bacili u jamu kod „Macole“ (jama „kod Orešković stanova“, nalazi se blizu željezničke stanice Ličko Lešće). Poslije rata mještani Ličkog Lešća su pričali da je Vujica bio živ oko 15 dana. Čobani su se bili sažalili na njegovo zapomaganje i bacali su mu hranu. Mještanin Tomo Rupčić je ispričao da je Vujicu htio izvući iz jame izvjesni Jure zvani Vurba. Jure je htio baciti konopac a Vujica mu je odgovorio: „Znaš da sam svezan i noge su mi polomljene, ne mogu nikud“. Jure se pokušao spustiti u jamu ali je tada naišao Stipe Macola (Jurin brat od strica) i ubio Juru pored jame. Stipe je otrčao u selo i počeo zapomagati: „Eno Juru ubiše četnici. Čuvajte se hrvatski narode, eto četnika, idu vas klati…“. O jadikovanju nesrećnog Vujice, Hrvati iz Ličkog Lešća su dugo pričali, ali ta jama nikad nije istražena. Svjedočenje 81-godišnjeg Jure Grgurića o srbovanju i pjevanju na Alanu (oko 70 km jugoistočno od Kosinja) može biti relavantno samo ako je tu Jure bio prisutan. Kakvu god da je pjesmu Vujica pjevao, ovakvu smrt nije zaslužio.

Teško je povjerovati da je jedan ugledan čovjek jugoslavenskog opredeljenja pjevao pjesme prizemnog i primitivnog karaktera..

Tragična sudbina dobrog Vlaha Krište kuma zvona Sv.Ante

U svjedočenju gospodina Jure Grgurića, spominje se  dobri Vlah Krište, kod kojega je služio Mića Pleša. Navodi se istinit podatak da je Vlah Krište bio kum jednog zvona na katoličkoj crkvi Sv.Ante Padovanskog u Gornjem Kosinju. Iz toga proizlazi zaključak da „Eto ni svi Vlasi nisu zli“. Radi se zapravo o Mili Javorini – Krišti, koji je bio jedan od najboljih domaćina u Mlakvi. Uvijek je imao dobre konje a njegova vrednoća i dobrota je bila nadaleko poznata. Drago mi je da je poznata i mom komšiji Grguriću, koji ipak nije ispričao kako je završila Kriština obitelj. Negdje u drugoj polovini tridesetih godina, Krište je bio isprovociran u gostionici u Kosinjskom Bakovcu, gdje se i potukao. Čovjek koji je lošije prošao u toj tuči nakon dužeg vremena, sačekao ga je po noći u Mlakvi, kada se Krište vraćao iz Gornjeg Kosinja. Tu ga je isprebijao drvenim kolcem, a od tih poslijedica Krište je umro 1938.godine.

U subotu 02.08.1941. godine, ustaše iz Gornjeg Kosinja su uhapsili Krištinu porodicu i preko benta, kod Šušnja odveli ih kod jame “Sv.Ana“. Kriština porodica je među prvima ubijena i bačena u jamu, i to: njegova žena Javorina Anica, rođena 1872. godine, te djeca: sin Dušan, rođen 16.02. 1921. godine, kćerka Ilinka, rođena 20.07.1918. godine, kćerka Marta, rođena 07.01.1926. godine i sin Svetozar, rođen 01.10.1929. godine. Kćerku Ilinku je silovalo nekoliko ustaša i nakom mučenja su je bacili u jamu. Tom prilikom je sa njima dovedena njihova snaja Milica, rođena Pejnović, 01.06.1921. godine u Smiljanu. Milica je bila trudna i pred porođajem. Ustaše su je tukli iznad jame sve dok se nije porodila. Čim je novorođeno dijete zaplakalo bacili su nju i dijete u jamu. Ovo dijete je najmlađa žrtva u Kosinju a vjerovatno možda i najmlađa žrtva II s.r. uopće[5]. Krištinog najstarijeg sina Đuru, rođenog 01.08.1910. godine u Mlakvi, inače Miličinog muža, ustaše su uhvatile u Smiljanu u jesen 1941. godine ga bacile u „Šević jamu“, koja se nalazi sa sjeveroistočne strane od Klanca u  Pazarištima prema Budžaku ili bivšem selu Kruščica.

Jama kod „Sv.Ane“

Jama „Sv. Ana“ je naziv od srpskog naroda Kosinja a u speleološkoj literaturi se još naziva:„Jama kod malog vrha“, „Zvoneća jama“ i „Jama iznad Šušnja“. Nalazi se jugozapadno od zaseoka Šušanj a južno od Gornjeg Kosinja  (1 km) na sjeveroistočnoj padini brda Veliki vršeljak (k. 666) iza rimokatoličke crkve po kojoj je dobila ime. Tačan položaj jame je 450 m u pravcu I 025⁰  od vrha V.vršeljak (666), a ulaz joj leži na 555 m aps. visine. Jamski ulaz je u promjeru oko 1 m, a dubina oko 40 m.

Tokom 1941. godine u jamu je bačeno oko 208 žrtava (158 muških, 56 ženskih i jedno dijete neutvrđenog pola).  Prema do sada utvrđenom spisku 207 žrtava je srpske nacionalnosti a jedna žrtva bila je Katica Škarić, Hrvatica rodom iz Vinkovaca, koja je bila udata za Jovicu Škarića iz Lipovog Polja. Nesrećna žena je zaklana i bačena u jamu samo zbog toga što je protestovala kod ustaškog zapovjedništva u Gornjem Kosinju zbog klanja Srba.

Prema mojim ličnim istraživanjima u tu jamu je bačen i moj djed Pražić Aleksa, kao 209 žrtva. Mog djeda Pražić Simeona Aleksu, rođ. 01.11.1891. godine u Mlakvi, ubio je i u jamu Sv.Ane dana 10.08.1941. godine,  bacio po mom saznanju, jedan poznati zanatlija iz Gornjeg Kosinja. Mnogo godina kasnije, zločinac je pred smrt pokušao umiriti savjest tražeći oproštaj,  jer je: „Ubio dobrog čovjeka Alu Pražića“. Taj zanatlija nije bio pripadnik ni jedne od oružanih formacija NDH.

Prema do sada utvrđenom spisku žrtava, u jamu je bačeno: 90 žrtava iz Lipovog Polja, 62 žrtve iz sela  Mlakva, Poljan, i Duliba, 38 žrtava iz sela Krš-Gradina, 17 žrtava iz sela Docina Draga i Brujići i 1 žrtva iz sela Studenci.

PREGLED

STAROSNE STRUKTURE ŽRTAVA

BAČENIH U JAMU „Sv.ANA“

Na suđenju ustaši Podnar Luki iz Gornjeg Kosinja (Zapisnik o suđenju od 31.12.1947.godine, Spis Okružnog suda Gospić broj: K-55/48), optuženi je dao izjavu:“Među nama se je opće govorilo da je u onu jamu kod „Sv.Ane“ poklano i bačeno do 180 lica“.

U sklopu  svjedočenja jednog od preživjelog sa stratišta jame Sv. Ana, Paripović Todora, rođenog 13.09. 1919. godine u  Docinoj Dragi, Donji Kosinj, on kaže: „Bježeći u Obljaj sreli smo grupu ustapša, koji nas nisu primjetili. To nisu bile samo ustaše u uniformama. Tu je bilo i civila. Nosili su roglje, sjekire i drugo oruđe. To su bile sve naše komšije. Mila Vukelić, Adam Vukelić, Mate Vukelić, Pavle Korpar i drugi. Kada su malo dalje otišli čuli smo jauk naroda, žene i djece“.

Todor Paripović i grupa njegovih komšija htjeli su pobjeći prema Primorju. Međutim, uhapšeni su u Krasnu i sprovedeni u ustaško taborništvo Gornji Kosinj (današnja škola „Anž Frankopan“). Ubačeni su u jednu prostoriju u kojoj je bila klupa na kojoj su ljudi klani a tu je bila i jedna korpa  u  koju su žene uhapšenih donosile hranu svojim muževima a istovremeno bi odmah i nastradale u toj zgradi. Todor je govorio da ostali uhapšeni nisu imali volje za bježanje, već su željeli smrt. Njegovu grupu su vodili u jamu oko 22.00 časova noću. Sticajem okolnosti uspio je pobjeći sa same jame. Od ustaša koji su ih vodili do jame, prepoznao je: Milana Pršu, Milana Mance, Luku Podnara i Paju Špoljarića.. Svjedok je govorio o duhovnom stanju kosinjskih Srba zatočenika , koji su bili opterećeni mislima „svako bježanje, produžava mučenje“ i da  su žurili u smrt „da što prije da nestanu“, jer tada  nisu imali, niti znali stvarno drugog izlaza.

Svjedočenje o žrtvama u ovoj jami od strane bogoslova Nikole Prše je jadno i ponižavajuće za žrtve, koje naziva Vlasima tzv.Srbima. To što svoje komšije srpske nacionalnosti u Kosinju a i nas potomke isključivo naziva posprdnim nazivom Vlasima tzv.Srbima, je stvar njegove lične mržnje i primitivizma neprimjerenim za čovjeka koji se predstavlja bogoslovom.  Njegovo umanjivanje žrtava na „realan broj najviše 25“  je čudan za jednog pripadnika bogobojaznog naroda. Za normalnog čovjeka i jedna žrtva u jami je mnogo a kamo li 25 i više.

Isto tako iznosi lažnu tvrdnju da je  1990. godine, 50-60 Srba posjetilo jamu Sv.Ana uz pratnju milicije. Srpski narod Kosinja je odao prvi i zadnji put počast svojim žrtvama 06.08.1990.godine, ali u Mlakvi kod Spomen kosturnice. Neki su potomci žrtava pojedinačno otišli do jame ali su tamo nailazili na pisane poruke i plakate, gdje su upozoreni da će ponovo „jama raditi“.

Pravu istinu o žrtvama u ovoj jami moguće je saznati po vađenju ostataka civilnih žrtava rata i njihovom identifikacijom DNK metodom.

Jama „Kod općine“

Nalazi se iza današnje osnovne škole „Anž Frankopan“ u Gornjem Kosinju. U toj zgradi je za vrijeme II s.r. bilo „ustaško taborništvo i zatvor“. Iza zgrade nalazi se provalija koja je danas pretvorena u septičku jamu. Prema spisku žrtava koji posjedujem u dane 10/11. 08. 1941. godine u tu jamu je poklano i bačeno 13 muških žrtava (2 žrtve iz sela Docina Draga i Brujići i 11 žrtava iz Krša). Žalosno je što ove žrtve  nisu izvađene odmah poslije rata. Generacije učenika Hrvata i Srba su vršile nuždu na ove nevine žrtve. Zaista, kao što kaže gospodin Prša, priču treba provjeriti jer je teško u nju povjerovati, da se nešto tako može dešavati kod bogobojaznog naroda.

Jama „Na Klančiću“

Nalazi se na Šporčić Klancu, na ulazu u Kosinjski Bakovac. U ovu jamu je bačena, nakon strahovitog mučenja Paripović Nikole Soka, rođena 1885. god., iz Krša. Ona je tu uhvaćena kada je  poslije pljačke blaga (stoke) od strane hrvatskih snaga, išla tražiti svoje krave.

Poslije II s.r. mnogi anomimni kosinjani hrvatske nacionalnosti su dali nemjerljiv doprinos u rasvjetljavanju sudbina mnogih srpskih žrtava. Na taj način je sačuvana istina o razmjerama zločina prema Srbima Kosinja. Tako je već sada pokojni Cvijanović Branko iz Zabarja,  krajem osamdesetih godina dobio anonimno pismo iz Gornjeg Kosinja, u kojem piše da je njegovog oca Cvijanović Todora Petra – Pejicu, rođenog 03.061886.godine, u Zabarju, ubio Prša Tone mesar iz Gornjeg Kosinja, kao i izvjesna Anka Komanka, koja ga je dotukla lopatom. Po toj informaciji zločin su napravili kod Glavice i tijelo bacili u Jamu – provalija, koja se nalazi južno 400 metra od centra Gornjeg Kosinja. Sin Branko je pismo predao u SUP Gospić, ali nije poznato da se  nešto službeno radilo na utvrđivanju činjeničnog stanja.

Zločin  na Kosi

Ovaj zločin je zahvaljujući „komunističkim istoričarima“ ostao javnosti manje poznat i u literaturi se navodi najčešće samo postojanje zločina i licitiranje sa brojem žrtava. Tako smo došli do situacije da se postavlja pitanje, da li se zločin uopće dogodio?

Dana 06.08.1941. godine, oko podne kada se umorna mlakvarska čeljad vratila sa poljskih radova na ručak, hrvatske snage su  pokupile većinu naroda i u koloni ih odveli na Kosu. Narod je prikupljan sa tvrdnjom da im se ništa neće desiti, već će se “seliti“ za Srbiju. Narod je najprije prikupljen u kuću Mile Javorine – Krište. Tu je Tomo Biljan okupio ustaše i naredio: „da se narod goni u kuću Jove Glumičića i tamo svi pobiju“. Zaseok Kosa (selo Vir) je bio pogodan za izvršenje zločina jer je u obliku „kotla“. Dvije kuće su bile na ravnici udaljene od rijeke Like oko 100 metara.  Sa ostale tri strane oko kuća su strmine, koje se uzdižu 400-500 metara visine. Sa druge strane rijeke Like prema Kruščici stajali su mještani da spreče eventualni bjeg. Osam dana prije zločina, taj prostor Kose  su obišli sa automobilom grupa njemačkih i ustaških oficira. Da se zaključiti, da su tada izviđanjem pronašli adekvatan prostor za masovnu likvidaciju naroda Mlakve.

U kuću je najprije ubačena slama i sjeno a onda je uvođeno po desetak mještana, koji su ubijani puškom ili klani, a leševi su bacani jedno preko drugog. Sticajem okolnosti u sred tog ustaškog orgijanja odjednom je došlo do grmljavine i jakog ljetnog kišnog pljuska. To je iskoristilo troje mlađih ljudi i pobjeglo. Spas iz tog pakla su našli Mane Bobić, rođen 14.09.1926. godine, Mileusnić Mane, rođen 25.05.1925. godine i Glumičić Nevenka, rođena 15.04.1924. godine, u kući gdje je izvršen zločin. U kući i štaglju Jove Glumičića ubijeno je i spaljeno oko 286  stanovnika Mlakve.

PREGLED

STAROSNE STRUKTURE ŽRTAVA

UBIJENIH 06.08.1941. GODINE NA KOSI

Zločin je organizovao Tomo Biljan a izvršili su ga hrvatske snage (22 ustaša i oko 40-tak naoružanih civila) iz Kosinja[6], te oko 30 ustaša iz Pazarišta na čelu sa Budom Ritzom. Svjedok iz Pazarišta navodi da je 06.08.1941. godine,  sreo Antu Lulića (Milankova), njegovog brata Josipa, Franju Duića (Šimekalova), Milicu Vrkljana i još nekoliko žandara čijih se imena nije sjećao. Pred sobom su navedeni gonili stoku pobijenog naroda Mlakve. Usput su mu pričali da su poubijali dosta naroda u Mlakvi. Sa tim pokoljom je tada rukovodio Milica Vrkljan i Joso Rukavina-Tomin obadva iz Klanca, Franjo Duić i Damir Secer, koji je bio žandarmerijski narednik u Pazarištima. Glavni je bio Rude Ritz…[7]

Nevenka Glumičić je prepoznala ustaše Špoljarić Pajkana, Milana Anikina, Cincara Paju, Prša Milana, Jarac Ivana, Florijanca Milu, Mrljak Davida i dva Petra (prezimena im se nije sjetila. Među Pazarištanima je prepoznala nekog Pećinu i Milicu (muškarac)[8]. Nevenka danas živi relativno blizu, pa pošto još uvijek ima dobro sjećanje na taj događaj, može pomoći kosinjskim povjesničarima u rasvjetljavanju tog zločina.

Kosinjski „povjesničar“ Nikola Prša tvrdi da su srpske kuće tada bile male i da toliko u njih nije moglo stati žrtava. Kuća Jove Glumičića na Kosi je bila dimenzija 12 x 8 metara i blizu nje je bio isto tako veliki štagalj. Pošto zidine tog gubilišta još postoje, prilikom ispuštanja vode iz Kruščičkog jezera, mogu se premjeriti temelji. Isto tako mogu se premjeriti temelji i sadašnjih kuća u Mlakvi. Svaka je najmanje za četvrtinu manja od one predratne.

Kuće koje je izgradila sadašnja hrvatska vlast su više od pola manje od onih  srušenih i spaljenih devedesetih godina. Kako je narod ubijan i nestao, smanjivale su se i dimenzije kuća. Ako se nastavi ovakav trend odnosa prema „Vlasima tzv.Srbima“, za kojih desetak godina biće im dovoljne i kućice za kućne ljubimce.

Pored  kuće i štaglja Glumičić Jove  na Kosi, ostala stratišta na prostoru Mlakve su bila:

Kuća Munjas Petra – Gajušova u Dulibi

Dana 15.06.1944.godine u ovoj kući je ubijeno i spaljeno 21 osoba srpske nacionalnosti (6 muških i 15 ženskih).

Kuća Javorina Steve-Kuzmićeva u Mlakvi

Dana 05.08.1944.godine u ovoj kući je ubijeno i spaljeno 2 osobe srpske nacionalnosti (1 muško i 1 žensko).

Kuća Pražić Steve u Mlakvi (zaseok Pražići)

Tokom rata (najvjerovatnije 1944.godine) u ovoj kući je ubijeno i spaljeno 4 osobe srpske nacionalnosti (1 muško i 3 ženske).

Kuća Cvijanović Petra – Pejice u Zabarju

Tokom 1944.godine u ovoj kući je ubijeno spaljivanjem 1 muška osoba

Štagalj Kokotović Dane-Puvilja u selu Poljan

Dana 07.08.1941.godine u ovoj kući je ubijeno i spaljeno 7 osoba srpske nacionalnosti (3 muška i 4 ženska).

Štagalj Munjas Stevana-Krivina u Mlakvi (zaseok Munjasi)

Dana 08.08.1941.godine u ovoj kući je ubijeno i spaljeno 3 osoba srpske nacionalnosti (3 muška i 3 ženska).

To znači, da je samo u Mlakvi, na ovim gubilištima ubijeno spaljivanjem 324 osobe. Za svaku gubilište postoje spiskovi žrtava sa osnovnim biografskim podacima i opisom stradanja.

Poslije II s.r. posmrtni ostaci ovih spaljenih žrtava su prikupljeni i sahranjeni u spomen kosturnicu u Mlakvi. Posmrtne ostatke je prikupljao preostali srpski narod, lišen bilo kakve stručne pomoći nove komunističke vlasti. Mjesta zločina nisu bila nikada posebno obilježena a  žrtve  nisu sahranjene u skladu sa pravoslavnom vjerom.

Na Spomen kosturnici u Mlakvi su upisane 270 žrtve, koje su do tog vremena (1955.g) bile popisane. Kasnijim istraživačkim radom došlo se do većeg broja žrtava.

Na samom vrhu spomenika nalazi  se crvena petokraka, kao obavezni ideološki simbol vremena u kojem je spomenik izgrađen.

Same žrtve su bili Srbi pravoslavne vjere i niti jedna nije pripadala komunističkom ili partizanskom pokretu.

Zločin u Docinoj Dragi

Srpska sela ili zaseoci u Donjem Kosinju su postojali u Docinoj Dragi, Vukelić selu i u Brujićima. Uspostavom vlasti NDH, svi viđeniji Srbi iz ovih zaseoka su pohapšeni, pobijeni i bačeni u jame. Najmasovniji pokolj srpskog življa izvršili su hrvatske snage 10.12.1944. godine. Ustaša Legčević Petar, rođen 1910. pripadnik 3.satnije 6.doknadne bojne, na čijem je čelu bio Čaja Orešković, svjedočio je o tom zločinu.. On je naveo da je tada ubijeno preko 65 osoba[9]. Ustaša-koljač Babić Ivan iz Donjeg Kosinja je naveo da je pobijeno oko 60 osoba a on je uzeo samo kravu, koju je posliije oslobođenja predao[10]. Prema svjedočenju ustaše-koljača Petranović Pave-Šumara iz Donjeg Kosinja u akciji na Docinu Dragu učestvovalo je 60 ustaša ( trideset je čuvalo stražu oko sela a 30 klalo i palilo po selu). Prema njegovoj izjavi žene i djecu su doveli u kuću Paripović Mile-Kokina, gdje su ih najprije tukli, neke zaklali a neke žive zapalili. On toga dana nije ništa opljačkao ali je došao četvrtog dana i opljačkao šest vreća krompira, jednu vreću brašna itd.[11]

Prema svjedočenju Paripović Stake, rođene 29.06. 1908. godine, koja je jedna od rijetkih preživjela ovaj zločin, samo je jedan metak ispaljen i to kad su ustaše ubili Milku Paripović – Docinu, jer je ona otela nož jednom ustaši. Ona je tada prepoznala ustašu sina Mile Tiljka.

Ovaj zločin se desio pred kraj rata. U njemu je stradalo 49 Srba iz Docine Drage, od toga su 33 žrtve spaljene,15 žrtava je ubijeno klanjem  a jedna žrtva ubijena iz puške.  Većinom su bili djeca, žene i stariji ljudi. Od  49 žrtava 15 su djeca do 15 godina starosti.

U toku II s.r. iz Docine Drage je ubijeno 67 civila. Od tih 67 žrtava 22 žrtve su iz porodice Pražić.

Poslije rata posmrtni ostaci tih žrtava su izvađeni i taj njihov pepel je  sahranjen u neposrednoj blizini. Tu je podignut jedan zid kao spomen obilježje na ove žrtve.

Čudno je da ovi podaci nisu poznati bogoslovu Nikoli Prši. On je u pravu za saznanje da su neki Srbi bačeni u jamu kod Vukelić sela. Radi se o jami „Nezdravka“iznad Vukelić sela, ispod Pištaline. U nju je 10.08.1941. godine bačeno 11 osoba srpske nacionalnosti, koje su uhvaćene kod Mosta, kada su išli sa žetve.

Od jame je pobjegla jedna djevojčica, Radović Smilja, rođena 06.04. 1928. godine u Kršu. Ona će kasnije biti svjedok na suđenju grupi zločinaca u Gospiću[12]. Tada je kod jame silovana Smiljina sestra Marica a potom ubijena i bačena u jamu. Smilja je čula posljednje riječi sestre: „Ubij te me, a nemojte to od mene raditi“. Zločin je naredio Vukelić Mile (Adamov) a izvršili su ga  ustaše:Vukelić Marko-Žutija, Nikola Boškunov, Ivica Dudić, Joso Cima, Marko Vukelić (Adamov), Marko Babić, Milan Lujinov, Milan Vukelić, Milan Babić, Joso Klobučar i Nikola Glavaš (Danin). Na suđenju je Vukelić Marko-Žutija izjavio da su Maricu silovali Milan Vukelić (Lujin) i Ivan Babić a da je na jami ubijao Joso Klobučar (Mrkonja). Iz Docine Drage i Brujića 17 žrtava se nalaze u jami kod „Sv.Ane“.

Zločin nad djecom

Zločin nad starim, nemoćnim a posebno nad djecom izaziva najteže osude u civiliziranom svijetu. Na području bivšeg kotara Perušić djeca srpske nacionalnosti bila su svirepo ubijana a njihova patnja izgleda da ni danas u Kosinju ne izaziva sažaljenje. Od 1.441 civilne žrtve srpske nacionalnosti u bivšem srezu Perušić, njih 489 ili 34% bila su djeca do 20 godina starosti.

Samo na gubilištu na Kosi  06.08.1941.godine,  ubijeno i spaljeno 122 djece do 15 godina starosti. U jami Sv.Ana nalazi se 36 mladih (26 muških, 9 ženskih i jedno neutvrđenog pola) starosti do 20 godina. Prema do sada utvrđenom spisku 207 žrtava je srpske nacionalnosti a među žrtvama je 20 djece do 15 godina starosti. U Docinoj Dragi 10.12.1944. godine, ubijeno je i spaljeno 15 djece do 15 godina starosti. Djeca u Docinoj Dragi su ubijana držanjem za noge i udaranjem sa njima u brvna od kuće[13].

U kakvoj su patnji bila srpska djeca Kosinja najbolje pokazuje primjer Lemić Miloša Milice, rođene 19.12. 1931.godine u Kršu. Dana 07.08.1941 godine, hrvatske snage su vodile grupu naroda iz  Krša na  pogubljenje u jamu Sv.Ana. Dok su išli prema jami na čelu kolone  je bio Miličin otac Lemić Miloš, koga su ustaše tukli nemilosrdno. Kod skretanja sa Pijace u Gornjem Kosinju prema Sraklinu i Šušnju, mala Milica gledajući mučenje oca, kriknula je i umrla od straha. Majka Mara uzela je mrtvu kćerku preko ramena i nosila je do jame. Zločinci su doveli Maru do jame uboli je nožem u leđa i sa mrtvom Milicom gurnuli u jamu.

Djecu pronađenu u šumi zločinci su najčešće ubijali kolcem „kao zmije“. Takav slučaj se dogodio 02.08.1941. godine u selu Duboki. Nakon što su ustaše pobili srpski narod u selu, komšije Hrvati su nakon pljačke kolcem ubili Borčić Nikole Dušana, rođenog 02.04.1934. godine i Borčić Nikole Đuru, rođenog 01.03.1938. godine.

PREGLED

SRPSKIH  ŽRTAVA MLADIH
PO GODINAMA STAROSTI

U KOTARU PERUŠIĆ

Svi oni koji su na svom putu za „Staru Srbiju“ u organizaciji Josice Fadljevića došli na predzadnju životnu stanicu u Općinsko taborništvo Gornji Kosinj, ugledali su na zidu u zatvorskoj u sobi posljednji natpis mladog kosinjskog intelektualca Brujić Dane Đorđa : „Zbogom moja ljepa mladosti“. Ta njegova kratka poruka je u stvari simbol stradanja srpske mladosti u Kosinju.

Treba istaći i pozitivne primjere spašavanje srpske djece. Prema kazivanju pok. Danice Civijanović, rođ.Bobić, nju su od pokolja u Mlakvi spasile ustaše Niko Rus i  Mile Florijanac. Predale su je obitelji Jose i Franke Golik. Franka nije znala šta će sa njom i odvela je u ustaško taborništvo kod Josice Fadljevića. Sticajem oklnosti njih je srela Micika Fadljević i rekla: „Nemoj je voditi Josi. Šteta je to dite pogubiti“. Tako je Danica zahvaljujući ovoj dvojci ustaša, obitelji Golik sa Šušnja i Miciki Fadljević preživjela pokolj u Mlakvi 1941. godine.

U proljeće 1944. godine jednu ženu sa djecom, pronašle su ustaše u Mlakvi. Jedan ustaša ih je htio pobiti ali neke ustaše iz Gornjeg Kosinja i Šušnja nisu dali. Na kraju ih je spasio sin Ivana Šepina sa Poljanke.

U toku II s.r. na području Kosinja poginulo je SAMO JEDNO dijete hrvatske nacionalnosti, i to Benčić Ante Katica, rođena 1939. godine. Ta djevojčica je poginula od talijanske bombe u Gornjem Kosinju 17.09.1942.godine[14].

JAME I OSTALA GUBILIŠTA SRPSKOG NARODA NISU NIKADA BILA OBILjEŽENA ODGOVARAJUĆIM OBILjEŽJEM A NIKADA NIJE NI ODATA ODGOVARAJUĆA POČAST  ŽRTVAMA SRBIMA PRAVOSLAVNE VJERE. POTOMCI ŽRTAVA SU RADI BRATSTVA I JEDINSTVA „MORALI ZABORAVITI“ SVOJE NAJMILIJE.

Ubistvo američkih zrakoplovaca

Dana 26.06.1944. godine, oko 10.00 sati, američki bombarder B-24-H, broj 42-52702 iz sastava 830. bombarderske eskadrile, vraćao se sa zadatka bombardovanja Beča. Zbog kvara na motorima srušio se kod Ledene Drage u Velebitu. Prema izvještaju vođe posade kapetana pilota   Jacob S. Disstona, od deset članova posade, osam je pravovremeno iskočilo i palo na teritoriju koju su kontrolisali partizani. Nakon nekoliko dana prebačeni su na svoj matični aerodrom Venosa u Italiji. Prije iskakanja posade u avionu se događala prava drama. Mitraljezac narednik Francis Dwyer nije htio iskočiti zbog straha a njegov najbolji prijatelj mitraljezac narednik Paul Petersen se borio sa njim da ga izbaci iz aviona. Najvjerovatnije su iskočili prije nego što je avion udario u Velebit, jer su ostali članovi posade vidili u daljini padobran. Njih dvojca su se spustili šumskim putem u Kosinjski Bakovac u kojem u to vrijeme nije bilo ustaša.

Njih su zarobili naoružani civili i odveli kod jednog bakovčanina koji je jedini znao nešto engleskog jezika, jer je  radio u Americi. Taj čovjek je uslovio prevođenje sa engleskog, dobijanjem pilotske jakne. Jaknu je dobio a dva nesrećna zrakoplovca su poslije ubijena i bačena u jamu u Ruji (nalazi se u rejonu Ruja-Lokvica više Kosinjskog Bakovca). Ta jama nije poznati speleološki objekat, već provalija gdje mještani bacaju uginule životinje i drugi otpad. Ovaj događaj je rekonstruisan poslije rata zahvaljujući anonimnim čestitim ljudima iz Kosinjskog Bakovca. O ovome je obavještena ambasada SAD i Odeljenje za potragu za nestalim licima u Pentagonu.

Vjerujem da stariji mještani Kosinjskog Bakovca mogu dati ogroman doprinos u pronalaženju posmrtnih ostataka ova dva američka zrakoplovca.

Strah od četnika

Od  ideologa ustaškog režima, preko komunističke propagande, pa do filmova Veljka Bulajića, stalno je u Hrvatskoj potencirana četnička opasnost a četnici su predstavljani kao ružni, prljavi i zli. Tom imidžu četnika doprinjeli su i neodgovorni i primitivni pojedinci  Srbi, koji bi pijani i bradati stavljali šajkaču na glavu a nož u zube. Na taj način su postali poželjni manekeni za satanizaciju srpskog naroda u hrvatskim medijima. Javnosti je malo poznata hrabrost i uloga četnika u I s.r., organizacija i popularnost četničkih udruženja između dva rata  u Dalmaciji i Primorju (Split, Šibenik, Selce i Opatija). Isto tako malo je poznato da su Hrvati jugoslovenske orijentacije podržavali četnički pokret i bili pripadnici tih formacija.

Hrvatski književnik i rimokatolički sveštenik (teolog) Đuro Vilović, rođen u Brelima kod Makarske 11.12.1889. godine, postao je četnik u II s.r. i bio u štabu Draže Mihajlovića. Isti je poslije rata  osuđen na sedam godina zatvora u sklopu suđenja generalu Mihajloviću  u Beogradu. Naziv „četnik“ se u Hrvatskoj veoma često   koristi za sve Srbe. I u ovom Vukićevom članku teško je razlučiti razliku od četnika (iz Lipovog Polja) i partizana Srba. Četnici iz Lipovog Polja nisu predstavljani nikakvu opasnost za bilo koga u Kosinju. Oni su bili na nivou seocke straže i njihov broj je u toku rata bio promjenljiv. Prema hrvatskom izvoru[15] u 1942.godini, u Lipovom Polju bilo je  oko 50 četnika organizovanih u „5.Četnički jurišni bataljon“. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, u   Lipovom Polju bilo je oko 17 četnika[16] a 1944. godine formiran je „Samostalni četnički odred Lipovo Polje“ pod komandom Mane Uzelca, jačine oko 70 ljudi[17]. Prema partizanskom izvoru[18] u rujnu 1942. godine u Kosinju je bilo oko 600 ustaša, oružnika i domobrana sa najačim posadama u Gornjem Kosinju i Vukelić Selu. Naoružanih civila tzv. “bijele garde“ bilo je nekoliko stotina a četnika je bilo oko 40.

Vukićevi sagovornici ističu pokušaj četničkog napada na Gornji Kosinj sa ciljem da pokolju Hrvate. Navodno se za to pravovremeno saznalo i taj napad je sprečen ubistvom 4 četnika.  U stvari radi se o ustaškoj podvali i prevari, koja se dogodila 18.09.1944.godine. Tada su preko katoličkog župnika Bruna Vernazze bili dogovoreni pregovori na brdu Cikelj (nalazi se između Lipovog Polja i Gornjeg Kosinja) između  ustaških i četničkih komandanata u Kosinju[19]. U stvari ustaše su tada napravile zasjedu i ubile komandanta četnika Uzelac Sime Manu, rođ. 09.03. 1913. godine, njegovog pratioca Škarić Marije Dragana, rođ. 02.03.1929.godine i još nekoliko pratilaca. Komandant Mane Uzelac je tada uspio ubiti jednog ustašu.

Prema principima ratne vještine (odnos snaga 4:1 za napadača),  da bi četnici napali i poklali Hrvate u Kosinju trebalo bi im najmanje 3.000 dobro obučenih ljudi. U Kosinju se zapravo radilo o pokušaju likvidiranja četnika iz Samostalnog četničkog odreda – Lipovo Polje i preostalog srpskog naroda u Lipovom Polju. Plan velikog župana Like i Gacke Jose Bujanovića za povlačenje poslije gubitka Gospića, bio je da se hrvatske snage povuču u Velebit, što zahtjevalo likvidaciju četnika u Lipovom Polju.[20] U tom cilju pripremani su speleološki objekti u Velebitu, gdje su uskladištene zalihe hrane, municije i oružja. Prvi takav napad dogodio se 13.03.1944. godine. Ustaške snage su pokušale zarobiti četnike i narod u Lipovom Polju, ali su četnici izvršili takav manevar da su uspjeli doći ustašama iz leđa.

Ustaše su prekinule akciju i zadovoljile se samo pljačkom sitne i krupne stoke. Sutradan je iz Donjeg Kosinja došla poruka da se dođe u Otočac po opljačkanu stoku. Iz Lipovog Polja je krenula jedna grupa naroda praćena grupom od 7 naoružanih četnika.  Kada su došli do Otočac četnici su razoružani, a narod vraćen do Crnog jezera. Zatim su svi pobijeni i bačeni u jamu zvanu „Šegotinka“, 15.03.1944. godine. Od jame je jedino utekla Uzelac Jelena – Jeka, i tako bila  svjedok ovog zločina. Ona je sakrivena gledala svog komšiju Dragu Lekčevića, kako poslije zločina, govori: „E, sad ćemo kod Stipe na rakiju, kad smo se napili srpske krvi, da se napijemo i rakije. Tom prilikom u jamu „Šegotinka“ je ubijeno i  bačeno 27 Srba iz Lipovog Polja (11 muških i 16 ženskih). Od njih 27, bilo je 10  od 10 do 20 godina  starosti.

Četnici iz Lipovog Polja su inače vjerovatno nesvjesno spasili Delka Bogdanića 13/14. 09.1943. godine, kada se ovaj povlačio iz Otočca poslije izvršenog zločina u bolnici[21]. Četnici su otvorili vatru na partizansku jedinicu koja je vršila progon Delkove bojne i tako im omogućili da se izvuku.

U toku rata iz Lipovog Polja je poginuo  31 četnik. Od toga 13 su ubili partzani,13 ustaše a 5 je stradalo nesrećnim slučajevima, umrlo ili pod nepoznatim okolnostima. Četnici su napustili Lipovo Polje 17.11.1944. godine. Iz Lipovog Polja je otišlo 40 četnika a sa njima i 35 osoba članova njihovih porodica.

Prema procjenama UDBE u cijeloj Lici je 1945.godine, bilo 63 četnika, koji su se krili od nove vlasti.[22]  Prema tome, četnici iz Lipovog Polja nisu mogli voditi borbe na Velebitu 1945. godine, poslije poraza ustaških snaga kod Gospića (04.04.1945. godine).

Njihovo vaskrsnuće na Velebitu u to vrijeme može se dogoditi samo u glavama novih „kosinjskih povjesničara“.  Poslije oslobođenja Gospića pretres terena na području Gospića, Pazarišta, Perušića, Kosinja, Otočca i naravno Velebita, vršila je 1. lička samostalna posadna brigada. To je bila zapravo 1. brigada rasformirane 35. ličke divizije. Jedinice te partizanske brigade imale su zadatak da očiste mjesta, ličke šume i planine od grupa i ostataka razbijenih razbojničkih fašističkih jedinica i obezbjedi normalizaciju života u slobodi[23]

Ratni put ustaše Nikole Špoljarića

U svjedočenju Branka Špoljarića i gospođe Rože Šporčić rasvjetljava se sudbina pojedinih poginulih ustaša, među ostalim i njihovog komšije Nikole Špoljarića. Ovaj zločinac je odmah po osnivanju NDH pristupio oružništvu (ustaškoj miliciji) u Kosinju  kod zapovjednika Josice Fadljevića. Nakratko je bio u  domobranstvu u Otočcu oko mjesec i po dana, a do zauzimanja Kosinja od strane partizana 1943.godine, bio je u Kosinju. Tada odlazi u Senj, gdje je isto bio oružnik. Nakon kapitulacije Italije i oslobođenja Senja mobilisan je u partizanski bataljon „Matija Gubec“ iz sastava 14. primorsko-goranske brigade, gdje je bio oko mjesec dana. Zatim odlazi u 3. partizanski bataljon „Božidar Adžija“ iz sastava 1.ličke brigade, 6. ličke divizije.Ovaj bataljon je inače poznat po nemilosrdnom obračunu sa četničkim snagama i srpskim stanovništvom Gacke doline, što je i razumljivo kada se zna kakve je borce imao u svom sastavu. U jednoj borbi kod Travnika oko 04. decembra 1943.godine, predao se domobranima i otišao u Zagreb. Ponovo je postao oružnik te je preko Sušaka, Kraljevice ponovo došao u Gospić a onda ponovo u Kosinj.

Završetak rata ga je zatekao u Perušiću, odakle je pobjegao u Kosinj gdje se skrivao sa Delkom Bogdanićem i u nekoj zemunici slušao planove za „preokret“ i daljnju borbu protiv partizana. Nakon amnestije dobrovoljno se predao i bio kod kuće sve do 09.02.1946. godine, kada je uhapšen. Učestvovao je hapšenju i ubijanju  Vujice Uzelca, akciji na Mlakvu i ostalim[24].

Očito da je ratni put ustaše-partizana Nikole Šoljarića bio veoma interesantan.

 Ko je odgovoran za zločine nad Srbima u Kosinju?

Na osnovu do sada prikupljenih saznanja, može se ustanoviti hijerarhija duhovno-vjerske, političko-državne i vojno-policijske komande za genocid nad srpskim narodom Kosinja, a to su:

1. Biljan Tomo, jedno kratko vrijeme bio ustaški tabornik u Kosinju a kasnije donačelnik grada Zagreb. Organizator zločina u Kosinju. Osuđen i streljan   u Gospiću 27.10.1946. godine.

1. Fadljević Josip – Josica, realizator zločina genocida, ustaški tabornik u Kosinju do

12.07.1942. godine,  kada je ubijen od strane partizana na Kršu.

Vernazza Bruno, rimokatolički župnik iz sastava bivšeg kosinjskog zdruga.

Nasilno pokrštavao pravoslavni narod i davao blagoslov za zločine. Odlikovan brončanom kolajnom zahrabrost, od strane poglavnika Ante Pavelića.

1. Pleša Ivan – Jarac,  emigrirao poslije rata i živio u SR Njemačkoj

2. Klobučar Nikola, emigrirao poslije rata u SAD.

3. Vukelić Mile – Mila, ustaški organizator u Donjem Kosinju. Nestao iz Kosinja 1943. godine i živio negdje nepoznato…?

Tokom II s.r. na ratnom prostoru od Kosinja do Staljingrada, poginulo je 603 pripadnika hrvatskih vojnih formacija, koji su bili Hrvati rodom iz Kosinja..

Ko je pljačkao po Kosinju?

Zapisnik[25] sastavljen 01.05.1941.godine, u Gornjem Kosinju otkriva ko se spremao i izveo  ubistva i pljačke u Kosinju 1941. godine. U zapisniku piše: „Mi dolje potpisani kunemo se današnjim danom da ćemo u najkraće vrjeme istjerati sve Srbe, bez razlike malo, veliko i da ćemo slušati glas našeg osjećaja. Od žrtava pobijenih podijelićemo po zasluzi sav plijen. Za počinjena djela nitko neće snašati odgovornost. Sav plijen mora se pohraniti i donijeti bilo novac, zlato, roba itd. Josici i Miciki Fadljević, jer tu će se dobiti sve što treba za naš napredni rad. Spremni“ Potpisali: Nina Klobučar, Micika Fadljević, Josica Fadljević, M.Koričić, Špoljarić, Martin Kasumović, J. Žagar… i ostali.

Poznato je da  je Micika Fadljević iz Gonjeg  Kosinja otišla sa avionom za Zagreb. Pri tome je odnjela dosta opljačkanog zlata. Četri puna kofera opljačkanog zlata je primio njen kum Vinko Vukelić iz Gajeve ulice.br.28. Zagreb[26].

Obični stanovnici Gornjeg i Donjeg Kosinja zadovoljavali su se opljačkanom stokom, hranom, robom i poljoprivrednim alatkama. Koliko je pljačka srpske imovine bila željena  i čekana kao spas, govori i podatak iz svjedočenja pok. Danice Civijanović, rođ.Bobić. Ona je na pijaci u Gornjem Kosinju vidjela mnogo blaga ali je i prepoznala svoja dva vola i jednu kravu. Zapazila je grupu djece koja prati djelenje krava narodu. Kada bi neko dobio koji komad blaga, djeca bi jednoglasno govorila: „Bože daj sreću“[27].

Istraživanje jama

U toku 1961/62. godine, Speleološko društvo Zagreb istraživalo je za potrebe JNA speleološke objekte na području Hrvatske. Na prostoru karata 1:50 000 Gospić 3 i 4 navodno su istražili 12 jama. Prema  „Karti raširenja speleoloških objekata jugozapadne Like“, JAZU, Odjel za prirodne nauke, Zagreb, 1962., autora Mirka Maleza, na tom prostoru ima 142 speleološka objekta. Pomenuti autor Mirko Malez je učestvovao u istraživanjima jama za potrebe JNA i poslije toga izdao knjigu. Zagrebački speleolozi su istraživali speleološke objekte na području Kosinja 1967. godine, za potrebe elektroprivrede koja je grdila branu na Kosi (HE Sklope)

Na osnovu zahtjeva SUBNOR-a Kosinj u maju mjesecu 1987. god., izvršeno je speleološko istraživanje jama „Sv.Ana“ i „Kod općine“. Istraživanjem je rukovodio dr Srećko Božičević iz Geološkog zavoda Zagreb. Tada je izrađen Elaborat  u kojem je predviđen način vađenja žrtava. Taj Elaborat je dostavljen „Elektroprivredi Rijeka“ i SUNOR-u Kosinj.

U toj jami su speleolozi otkrili dosta kostiju koje su pokriveni naknadno bačenim kamenjem. Da bi sakrili zločin, zločinci su u jamu ubacili kamenje a neki mještani sela Šušanj su poslije rata ubacivali uginule životinje. Oko posmrtnih ostataka još se nalaze pojedini djelovi odjeće i obuće žrtava. Tada je napravljen i Plan za vađenje posmrtnih ostataka iz ove jame. Dr.Srećko Božičević je 1991. godine izdao knjigu „Jame kao grobnice“.

Prema tome, sve tajne kosinjskog podzemlja nisu skrivali „zli Vlasi tzv.Srbi“ već se nalaze u Speleološkom društvu Zagreb.

Odgovornost „tzv. Srbokomunista“

Odgovornost Srba pripadnika komunističke partije ili kako ih Hrvati nazivaju pogrdno Srbokomunistima, ogleda se prvenstveno u odgovornosti prema vlastitom narodu.

U Kosinju je izvršen zločin genocida nad  911 osoba civila srpske nacionalnosti. Osim toga  u antifašističkoj borbi (partizanskim jedinicama) poginulo je  113 osoba ( Krš-45, Mlakva-39, Lipovo Polje-23 i Docina Draga-6). Gledajući danas, te su žrtve bile uzaludne zahvaljujući, između ostalog i naivnosti, pohlepi za foteljama, neznanju i kukavičluku „tzv. Srbokomunista“.

Oni su sa teorijom „partizanskog jugoslavenstva“ i teorijom bratstva i jedinstva izvršili „duhovni zločin“ i potiranje srpskog nacionalnog identiteta. Lažna komunistička simetrija u odgovornosti za zločine i za žrtve, te sakrivanje prave istine radi varljivog mira, dovela je do toga da su sada aktuelne teorije o međusobnom ubijanju Srba, kako bi se optužili Hrvati.

„Tzv.Srbokomunisti“ su odgovorni za ekonomsko zaostajanje srpskih sela u Kosinju i iseljavanje stanovništva. U Hrvatskoj je inače poslije rata, prvih trideset velikih invensticija otišlo u krajeve koji su masovno podržavali NDH. To je bio komunistički pokušaj kupovine ljubavi. Tako isto u Kosinju npr. Lipovo Polje je zaostajalo jer je bilo četničko uporište. Ostala srpska sela su zaostajala u razvoju jer su imali malo stanovnika (normalno kad su pobijeni). Gornji i Donji Kosinj su prvi dobili struju, asfaltni put, autobusne linije. Imali su škole, trgovine, poštu, šumariju itd. U srpskim selima komunisti su samo gradili spomenike. Uljuljkani na varljivim „blagodetima“ boračkih penzija, srpsko stanovništvo je polagano nestajalo, a tragovi o njegovom bivstvovanju na ovom prostoru su se gubili.

Na primjeru sela Mlakva može se uočiti „nestanak“ stanovništva na tom području. Prema izvršenim popisima stanovništva, Mlakva je imala 1931.g. 685, 1948.g. 272, 1953.g. 275, 1961.g. 300, 1971.g. 223, 1981.g. 169, 1991.g. 114 i 2001.g. 62 stanovnika. U vremenskom periodu (najviše u ratnom) od 1931.-1948. g. Mlakva je po popisnoj statistici  izgubila 413 ili 60% stanovnika. U periodu socijalističkog „razvoja“ od 1948.-1991.g.,  izgubila je 158 ili 58% stanovnika. U periodu od  1961.- 2001.g. izgubila je 238 ili 79.3 % stanovnika.  Uvažavajući popis stanovništva iz 1931. godine, Mlakva je samo u II s.r. (ubijeni i poginuli) imala gubitak 464 stanovnika ili 67.8 %. Sada u Mlakvi živi 53 stanovnika (Mlakva-43, Zabarje-4 i Poljan-1 i na Gradini -5).

„Tzv. Srbokomunisti“ nisu obezbjedili stručnu psihološku pomoć preživjelom srpskom narodu. Od posljedica PTSP (posttraumatskog stresnog poremećaja) stradalo je dosta ljudi, naročito u Mlakvi.

Čiji je Kosinj?

U ovom članku potencira se činjenica da su u Kosinj Srbi došli kod Hrvata i oduzeli im životni prostor  Istina je da su srpske i hrvatske porodice skoro istovremeno (poslije 1689.g)  naselili opustošenu Kosinjsku dolinu[28]. Prema opisu senjskog biskupa Glavinića iz 1696.godine, Kosinj je bio naseljen sa: „40 domova Kranjaca u gornjem selu, 100 domova Vlaha u srednjem selu i 40 domova Hrvata u donjem selu“. Prema  njegovom opisu  „Duhovni pastir kaluđer ili raški paroh Nikola Uzelac, je snabdjevao sredstvima spasenja zajedno  šizmatike i katolike“. Činjenica je da su i Srbi i Hrvati teško živjeli na ovom prostoru. To siromaštvo je bilo uvijek potencijalni generator za izazivanje hrvatsko-srpskog sukoba.

U mirnim vremenima Srbi i Hrvati su normalno živjeli. U Kosinju ima dosta mješovitih brakova. U lovačkom društvu „Orao“ mještani su zajedno išli u lov i družili se. Čak su desetak godina poslije rata organizovali sastanak   poznavalalaca partizanskog, ustaškog i četničkog pokreta. Na tom sastanku su rasvijetljeni mnogi događaji, zločini i sudbine žrtava i zločinaca. Zahvaljući tome i ličnim pojedinačnim istraživanjima, istorijski period 1941.-1945. godine, je dosta rasvjetljeno i tu više nema značajnijih tajni.

Istrebljenjem Srba, Hrvati su nesvjesno i sebe kaznili. Preljepi kosinjski krajolici postaju šikare, a kada nema naroda nema života za nikoga, pa ni za kosinjske Hrvate čiji se broj  zbog ekonomske migracije stalno smanjuje.

U savremnom svijetu legitimitet vlasništva nad zemljom se dokazuje u katastru i gruntovnici te izmirenjem poreske obaveze.

Zaključak 

Izgradnjom brane HE Kosinj-2, na ovom istorijsko spornom prostoru nastaće akumulaciono jezero, drugo po veličini u Hrvatskoj. Međutim, u  podzemlju Gornjeg Kosinja se i danas  nalazi preko 200 civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti.

Smatram da mi potomci Srba iz Kosinja imamo porodične, hrišćanske i opšteljudske moralne obaveze da u okviru svojih mogućnosti  učestvujemo u riješavanju problema vađenja, identifikacije i dostojanstvenog sahranjivanja naših predaka,  inače nevinih civilnih žrtava. U tim jamama se nalaze naše sestre, braća, tetke, stričevi, bake i djedovi. Za svaku od jama posjedujem spisak žrtava sa osnovnim njihovim biografskim podacima, kao i vremenom ubistva.

Isto tako smatram da hrvatsko stanovništvo treba dostojanstveno sahraniti sve svoje žrtve i sačuvati svoju kulturnu baštinu.

To se treba raditi na civilizovan način, ne izazivajući nove podjele. Taj posao se ne može završiti bez međusobne pomoći i saradnje. Srbima i Hrvatima Kosinja je potreban mir i tolerancija, kako bi prebrodili  iseljavanje, preseljenje grobalja, vjerskih objekata i pronašli novu životnu sredinu. Problematičnu prošlost ne možemo promjeniti, ali sadašnjost i budućnost možemo i moramo učiniti boljom.

Kosinjske žrtve vape za VJEČNIM MIROM a ne za novim podjelama i prolivanjem krvi.

Istinu i pravdu niko nikada nije pobjedio. Istina u Kosinj više ne dolazi u kožnim torbama političkih komesara i kroz brošure političke emigracije. Danas je zahvaljujući savremenoj tehnologiji dostupna svima, pa i u Kosinju Ovdje su prezentovani mnogi  lako provjerljivi argumenti. Možda će neko ovo  proglasiti partizanskom i srbokomunističkom promičbom? Ali putem Interneta ovaj osvrt se može čitati u cijelom svijetu a  čitaoci mogu provjeriti validnost iznešenih činjenica. Ja ga svugdje mogu stručno braniti, pa čak i u mjestima zloglasnog trougla: „Šaranova jama“ – Jama kod „Macole“ – Jama kod „Sv.Ane“.

Ostaje mi samo nejasno čija se antifašistička borba, kao europska vrijednost, sada baštini u Kosinju. Da li je to zajednička borba Srba i Hrvata u kosinjskom partizanskom bataljonu „Matija Gubec“ (jedan od komandanata bio moj stric Mane Pražić) ili borba hrvatskih snaga na čelu sa Josicom Fadljevićem.

Vezane vijesti: