Direktor sarajevskog ENERGOINVESTA svjedok Slane

Da su prognanici na Slanu stizali i iz Sarajeva svjedoči jedan od uglednih privrednika, koji godinama ni svojoj najbližoj okolini nije pominjao da je prošao paklene dane ovog logora. Danas je i on već pokojni, Emerik Blum. Svoju kratku izjavu o putu za Slanu dao je na zamolbu Orena Ružića, bivšeg partizana iz Paga koji se bavio historijatom Slane.

Emerik Blum

Emerik Blum:

– »Uhapšen sam u Sarajevu 23. lipnja 1941. godine – kao komunista. Jedan mjesec su nas držali u zatvoru u Sarajevu. Nakon toga su nas postrojili u kolone i otpremili na željezničku stanicu gdje su nas utovarili na teretni voz.

– Poslije tri dana stigli smo u Gospić. Ustaše su nas svrstali u tri grupe: podijelili su nas na komuniste, masone i cioniste. Vezali su nas lancima, po dva čovjeka i svrstali po grupama…

Nas smo se petorica (MARCEL, ŠNAJDER, HEINRICH, FERTIG – tipograf, PERO PEŠUT i jedan mladić – Skojevac – željeznički radnik, ne sjećam mu se imena i ja) prijavili kao Jevreji. Pero Pešut i ja smo bili komunisti. Ta je naša odluka bila za nas sudbonosna jer su tada komunisti bili prvi na udaru. One koji su se prijavili kao komunisti ustaše su odmah odvojili i kasnije smo čuli da su svi ubijeni na Velebitu i u Jadovnu.

– Nas ostale su prebacili u Karlobag a zatim trabakulima na Pag. Na Slani su nas najprije doveli u pravoslavni logor – u uvalu veliku kao fudbalsko igralište, u kojoj je bilo više hiljada ljudi. Logor je bio ograđen žicom a naokolo su bila mitraljeska gnijezda. Baraka nije bilo, ljudi su ležali na kamenu – kršu…

– Netko je došao i pozvao Jevreje da se izdvoje. Opet smo se javili nas petorica. Odveli su nas u jevrejski logor koji je, u odnosu na pravoslavni – bio pravi Eldorado. Tu smo imali hranu i mjesto za leći…

– Saznao sam da se u logoru nalaze Jevreji iz Hrvatske, iz Zagreba, koje je vrlo izdašno izdržavala Jevrejska općina.

– Ujutro smo vidjeli kako vode Peru Pešuta i Skojevca. Doveli su ih do žice. Tada je logornik prozvao i Marcela Šnajdera, doveo ga do njih i svu trojicu nekuda odveo. Nikada ih više nismo vidjeli…

– U logoru su se nalazili mahom bogati ljudi i ustaše su htjeli da od njih što više izvuku. Još na trabakulu, kod prevoza preko kanala, odvojeni su ljudi sa zlatnim zubima i nikada ih više nismo vidjeli…

– Posebno teški put su prošli ljudi iz današnje Titove Korenice. Saznali smo da su u pravoslavnom logoru najsurovije sve pobili. Očekivali smo da će i na nas doći red. Međutim, potrpali su nas ponovo u trabakule i prebacili u Karlobag. U Karlobagu je došla masa mještana s hranom, voćem, cigaretama… Zatim su nas kamionima prebacili u Gospić. Nakon tri dana vožnje vozom, nakon tri dana užasnog života – stigli smo u Jasenovac III.

– Koliko sam ja mogao vidjeti kroz jevrejski dio logora na Slani prošlo je oko hiljadu Jevreja, a računam da je pravoslavaca i nas bilo oko deset hiljada… Svijet je dolazio, umirao, ginuo…

– Iz logora na Pagu nikada kasnije nisam nikoga sreo…«

Rukavac koji dotiče Tuzlu

Jedna ljudska sudbina uplela se u brojne ostale i doznajemo je zahvaljujući slučaju, kao dragocjen podatak preko kojeg malko zavirujemo u jedan nama geografski vrlo dalek grad i živote one grupe prognanika koji su iz Tuzle prognani u Koprivnicu (u logor Danicu) i potom nestali na Pagu. Predamnom je fotografija Hajvaz Đorđa, rudarskog preduzimača iz Tuzle, rođenog 1989. god. u Bijenjoj (Nevesinje). Kraj fotografije njegova su pisma i poštanske karte supruzi Zori u Tuzlu (ul. Huseina kapetana Gradaščevića, 57, koju su ustaše prekrstili u ul. Mile Budaka).

Iz pisma njegova sina Miladina (Šabac, 2. IX 1986,) saznajemo:

»… Otac Đorđe Hajvaz uhapšen je od strane ustaša odmah po okupaciji Tuzle 1941. godine. Bio je u tuzlanskom zatvoru »Štoku« zajedno sa preostalih 100 talaca koji su istovremeno pohapšeni. Posle boravka od 7 dana u Tuzli svih 100 talaca transportirano je za Koprivnicu vozom… U poslednjem pismu iz Koprivnice on… navodi da je jedan od 100 talaca u Tuzli koji se zove Steva iz Zagreba putem njemačke komande prebačen za Beograd i da o tome zna izvesni doktor Milčić koji je u Beogradu bio za to vreme što znači da je od 100 talaca iz Tuzle samo taj Steva ostao živ i da je u Beogradu. Da li je još živ to ne znam, ali je sigurno da je na plakatu istaknuto 100 imena i prezimena Srba iz Tuzle uhapšeno kao taoci…«

Dok Đorđe piše iz bolnice u Koprivnici (gdje je nekako uspio dokazati visok krvni pritisak i bubrežnu bolest, jer se u početku i na bolest moglo pozivati) rukopis mu je ujednačen i relativno čist i čitak. Posljednja karta iz Koprivnice datirana je 15. VII 1941. (a jedno pismo 18. VII). U njoj javlja da ide natrag za Danicu. Zakratko poslije toga stiže pismo u kojem se jednako čitko ispisuje (da li on lično ili netko drugi?) da će se javiti odnekuda gdje će stići – jer vjerojatno tada i ne zna cilj puta – no, taj list papira nije stigao ispuniti niti tada poslati jer na tom listu papira nalazimo pridodanu (svakako kasnije) jedva razumljivu hitnu poruku (ili zapis bijednog, uništenog) čovjeka koji jedva uspijeva upisati: »Došao sam zdravo na otoku Pagu, pozdrav svima, Đole.« Ili je napisao vezanih ruku? To pismo mora da mu je prenio neki ustaša, vjerojatno netko koga je potkupio još u Danici, koji mu je bio u pratnji i koji mu je i ovdje napravio (posljednju) uslugu. Dakle, uprkos svemu Đorđe je sačuvao još ipak toliko snage i vještine da nekim putem doturi svoju vijest o nadi koju je, nadajmo se, gajio. Nada mu se nije ostvarila. Ni njemu, ni onoj stotini Tuzlaka koji su s njime otišli i od kojih se nitko nije vratio svojem domu. Leži li u nekom iskopu među kamenjarom Furnaže, u Planinskom kanalu ili u jamama širom Velebita, danas je sasvim svejedno, ali optužba je visoka!

ZAKLJUČAK

Na osnovu mojeg viđenja ustaškog koncentracionog logora SLANA na Pagu, donio bih ovakav (privremeni!) zaključak:

Logor SLANA počeo se planirati najkasnije već početkom lipnja 1941. godine, kad je sa paškim domaćim ustašama započelo usaglašavanje o lokaciji. Glavni akteri u formiranju logora na Pagu su: ministar unutrašnjih poslova NDH, Andrija Artuković, šef ustaške policije (nadzorne) službe, Dido Kvaternik, izviđači terena i instruktori, funkcioneri »Ustaške odbrane« i »Ureda 33«, šef Mijo Babić, Đovani (kasnije Vjekoslav Luburić Maks) i suradnici, Mijo Bzik, ing. Milivoj Sažunić, ustaški dopukovnik Ivan Devčić, Pivac, paški suradnici i politički funkcioneri, kanonik Josip Felicinović, student medicine Lovro Zubović, kratkoročni nasilni načelnik općine Pag, Jure Crljenko, a nastavlja ih u ispomoći »ustaški stan« u Pagu na čelu sa logornikom Šimom Oguićem.

Lokacija: Slana, kameni udol na potezu između uvale Suha i Baška Slana.

Komandant logora: Ivan Devčić, Pivac.

Logor je praktiči započeo život 24. VI 1941, kad ovamo dovode prve zatočenike, Židove iz organizacije SBOTIČ iz Zagreba, zatim Židovske organizacije BNEBRIT i sportske organizacije MAKABI. Oko petnaest dana kasnije dovodi se pravoslavce, Srbe i ostale »nepoćudne« građane.

Formiraju se dva logora na SLANI: »židovski« i »srpski«. Svaki logor okružuju sa dva reda drvenih stupova oko kojih se isprepliće bodljikava žica. Naslućuje se treći, kratkotrajan, južno od srpskog. Žene – Židovke i pravoslavke – smještavaju se u kućama sela Metajna (nedaleko Slane). Prve stu stigle četiri Židovke (žene zatočenika na Slani, najsigurnije, ali ne sasvim utvrđeno, dana 24. VI 1941, ili koji dan kasnije).

Komandant: Maks Očić.

Za njima oko 15. VII stižu one žene koje su pohapšene već 9. VII u Zagrebu i druge koje su im pridružene u Gospiću.

Na ove otočke lokacije dovođeni su pretežno Židovi i Srbi – iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a najviše iz Zagreba i područja Like.

Žrtve su prvotno skupljane u Gospiću ili Jadovnom kao punktovima za prelaz; odavde u Karlobag dovođeni su uglavnom pješice. U jednom času, u povlačenju žena iz Metajne, sredinom VIII mj. ovdje u Slani našlo se još oko 600 žena i 78 djece.

Iz Karlobaga motornim trabakulima prebacivani su na SLANU ili u Metajnu.

U logoru SLANA bila je jedna (kasnije dvije) barake za Židove ili Tri (ili dvije nadostavljane) za Srbe. To nisu bile čitave barake nego samo krovovi baraka nasađeni na niski suhozid kao na postolje.

Zbog premalog smještajnog prostora u barakama, velik broj zatočenika spavao je uz barake na otvorenom, po kamenju. Logor (uključujući i Metajnu) bio je čuvan po ustaškim stražarima u broju od oko 70-150 naoružanih (XIII ustaška bojna). Stražari su bili razmješteni na stražama po karaulama (5 karaula) oko logora. (Talijani upisuju 7). Za vrijeme rada ovi su stražari pratili radne grupe. Isti su bili i izvršioci ubistava.

Logor SLANA (i Metajna) trajao je (po prilici) do konca kolovoza 1941. godine.

Iz Židovskog (muškog) logora na slobodu je stiglo svega pet – šest zatočenika: dvojica posredstvom Nijemaca, jedan zbog »mješovitog« braka, jedan zbog nepoznatog razloga, jedan bijegom iz Jasenovca i jedan koji je ostao živ u poznatom proboju iz Jasenovca od oko dvadesetorice koji su iz SLANE poslani u Jasenovac i pobijeni.

Iz srpskog (muškog) logora do danas se živog pronašlo samo jednog, po narodnosti Madžara, Josipa Balaža.

Od žena iz logora Metajne – vraćenih put unutrašnjosti od oko 200 – ostalo je na životu u broju koji se ni na prste ne može izbrojiti, ali ni taj, broj nije nikada utvrđen. Od djece, izgleda, nije nitko preživio (osim Davorina i Sonje Lukić). Sve grobnice još nisu otkrivene (ni na Pagu ni na Velebitu). Prema grobovima na Furnaži, zatim u samoj SLANOJ, na Karlobaškoj Furnaži, unaokolo logora na sjeverozapadnoj strani i do svjetionika – prema dosadašnjim selektiranim izjavama i drugim dokumentima: na Slani, u moru i na bliskom velebitskom masivu kamo su sa Slane vođeni na ubijanje – moglo je biti ubijeno ukupno od 8.000 do 13.000 ljudi, žena i djece. Broj se definitivno ne može utvrditi.

Sve je ovo urađeno u roku kraćem od dva mjeseca.

Izrađeni dio logora (barake, stupovi, žice i dr.) vremenom je nestao. Ostale su samo kamene gradnje načete zubom vremena: dio terase prema Metajni, podziđa kao temelji baraka (četvrtaste konfiguracije) dio karaula, nedograđena upravna zgrada, improvizirana obala sa bitvama, nešto suhozida uz bivše objekte, konture puteljaka do karaula, tucanik posut po širini logorskog prostora, po koja rupa u kamenu od bivših stupova i raskopane trašeje grobnica na Furnaži. U uvali Suha, na južnoj visokoj litici postavljeno je obilježje u obliku ploče.