S partizanima

Kad je početkom rujna Italija kapitulirala, na Sušaku je nastala prilična panika. Iako je to ukazivalo da su Nijemci doživjeli neuspjeh, jer se time do sad naoko “nerazdruživa” osovina raspala, postojala je mogućnost da će Nijemci okupirati teritorij koji je do sada bio u rukama Talijana. Naravno, oni su to odmah i učinili! I ne samo to; prebacivali su velike snage u samu Italiju, i to sa sjevera da bi spriječili ili preduhitrili otvaranje treće fronte Saveznika, o čemu se već dugo govorilo, ali se nije znalo gdje će se savezničke snage iskrcati. Govorilo se o obalama Francuske ili Italije, a čule su se čak i glasine da će se iskrcati negdje na obalama Jadrana, u Jugoslaviji. Talijanska vojska napuštala je okupirana područja. Kolone njihove vojske prolazile su kroz Sušak i bilo je jasno da će Nijemci ili ustaše – ili oboje – okupirati napuštena područja.

Mladež, osobito židovska, odlazila je u partizane, a među njima je bila i Seka. Ja se nisam bila odlučila na odlazak sve do bombardiranja Sušaka, odnosno Rijeke gdje se nalazila glavna luka i industrijski centar. Iako sam Sušak nije bio bombardiran, čule su se snažne detonacije s Rijeke i ja sam, u veliko panici, ravno iz skloništa, u ljetnoj haljini, napustila Sušak tog istoga popodneva, u jednom od autobusa koji su čekali nedaleko od mog stana. Datuma se ne mogu točno sjetiti, no bilo je to negdje sredinom rujna. Cilj mi je bio pridružiti se partizanima do kojih je ovaj put bilo mnogo lakše doći nego prošle veljače. Kao prvo, bila je rana jesen koja je te godine bila vrlo blaga, a osim toga partizani su se već bili približili obalama. Odmah nakon kapitulacije Italije oni su već držali pod svojom kontrolom veliki dio obale. Uspjela sam im se pridružiti upravo u to vrijeme.

Bombardiranje nije došlo kao iznenađenje. Mnogi građani već su ranije bili rezervirali sobe kod seljaka u selima kraj Sušaka; oni su također napustili domove istoga dana kad sam i ja pobjegla. Autobusi koje sam spomenula bili su naime iznajmljeni u tu svrhu. Mene su prijatelji iz Sušaka bili pozvali u sobu koju su oni ranije rezervirali i ja sam to prihvatila, ostavši s njim a preko noći. Već drugog jutra odlučila sam krenuti prema partizanima koji su bili u Crikvenici, 30 km od Sušaka. Nije bilo druge mogućnosti nego pješačiti do njih. U normalnim prilikama nitko se ne bi bio upustio u takovu “šetnju”, iako je to vrlo lijep krajolik uz jadransku obalu, s bezbroj malih uvalica, zaljeva i zavijutaka. Kakav li je to tek bio pothvat u ratno doba! Taj mi se dan činio beskonačnim – nigdje prijevoznog sredstva, nigdje čovjeka na putu, samo pucnjava topova i šum metaka koji su prolijetali nad mojom glavom.

Kad je sunce već bilo na zalazu, stigla sam u Crikvenicu, doduše umorna od duga i napornog hoda, ali presretna što sam stigla na cilj. Crikvenica, ranije poznato ljetovalište, sada je bila partizansko središte. Posvuda se kretala vojska, muškarci i žene u uniformama, svi zaposleni. Ulice su vrvjele ljudima. Saveznici su opskrbljivali partizane svim mogućim stvarima: odjećom, hranom, oružjem, i sve se dostavljalo padobranima. Ovdje sam se konačno osjećala na domaćem tlu. Mnoge sam ljude poznavala sa Sušaka, i one s kojima sam radila ilegalno. Partizani su me odmah prihvatili kao da sam jedna “od njih”, a to je značilo da spadam u privilegirane. Ubrzo sam se uvjerila da partizani-komunisti baš ne postupaju u praksi onako kako je to zvučalo u teoriji. Partija je bila bog, članovi njezini poslanici, a svi drugi bili su jedan stupanj niže. Što je bio viši položaj u toj hijerarhiji, to je bio viši životni standard. Razlike među ljudima bile su vrlo velike. 

Pukim slučajem upala sam na “vrhunac”. Glavni upravitelj Pokrajinskog obavještajnog centra (POC) bio je ing. Babić koji me je poznavao sa Sušaka, a upravo je tražio sekretaricu. Dobro sam mu došla i odmah me je angažirao da radim u njegovu uredu. Znala sam tipkati i raditi još neke uredske poslove koje sam bila naučila u tatinom uredu.

Bilo je mnogo interesantnog posla: mnogi su vrijedni dokumenti bili zaplijenjeni od neprijatelja i sve je to trebalo srediti i pretipkati. Ispitivali su se ljudi koji su surađivali s neprijateljem i ja sam trebala pripremati protokole.

Bili smo smješteni u bivšem hotelu “Dr. Seidl” gdje sam ja ranije dolazila na ljetovanje sa svojim roditeljima. Hrane je bilo na pretek. Meni su odmah dali svu potrebnu odjeću i obuću; odsada sam bila vojnik. Ništa mi nije nedostajalo i ne bih mogla reći da mi je bilo loše.

Zapravo, gledajući unatrag na svoj boravak među partizanima, ne bih se mogla potužiti ni na što. Znanje stranih jezika i druge kvalifikacije pomogle su mi da kod partizana steknem ugled i da me zaposle na odgovornim mjestima.

Međutim, fronta na obali nije bio dovoljno jak da izdrži napade Nijemaca, tako da smo uskoro morali napustiti Crikvenicu i povući se u brda. Bio je to moj prvi “pokret”, riječ vrlo popularna među partizanima. Kasnije sam proživjela još nekoliko takovih “pokreta”, no ni za jedan ne mogu reći da mi je ostao u najugodnijoj uspomeni. Svaki od njih došao bi iznenada, uvijek kao neugodno iznenađenje. Ljudi, životinje, stvari koje su se mogle ponijeti, sve je to bilo u najvećoj brzini nabacano na kola, traktore, kamione, teretne automobile, motore ili na bilo kakvo prijevozno sredstvo koje se moglo upotrijebiti da bi se spasilo što se spasiti dade i da se umakne neprijatelju koji nam je obično već bio za petama. Među stvarima su se nalazile razne uredske potrepštine, kuhinjske potrepštine, plahte, jastuci, rezerve konzervirane hrane, uniforme i druga vojna sredstva, pa čak i pokućstvo kao što su stolice, stolovi, pisaći stolovi…

“Pokret” je značio napuštanje mjesta gdje smo se nalazili, i to u zadnji čas. Karavana bi obično jurila u pravcu šume sve do mjesta gdje vozila više nisu mogla dalje jer je put bio neprohodan – jedva za pješaka, a kamoli za vozilo! Tu se napuštalo sve što se nije moglo nositi sa sobom, ali je osobito važno bilo spasiti tajne dokumente. Ukoliko neprijatelj ne bi stigao do tog mjesta, sve su se stvari transportirale u šumu. Otuda je počinjao trnovit put, “via dolorosa”, kalvarija. Trebalo je pješačiti duboko u šumu, daleko od ljudskih naselja. U vrijeme kad sam ja došla u partizane, bile su već sagrađene drvene kolibe-barake, smještene među drvećem s gustim granjem.

Pravila kako će se “pokret” odvijati nije bilo niti ih je moglo biti, jer su prilike svaki put bile drugačije i sve je bilo nepredvidivo. To mogu reći iz vlastitog iskustva, jer se svaki “pokret” koji sam proživjela razlikovao od prethodnoga. Mjesto našeg “stalnog” boravišta nije uvijek bila šuma. Katkad bismo se smjestili u obližnjem selu, katkad bismo kretali dalje i našli prikladno boravište u većem mjestu, u centru nekog područja. Sve je ovisilo o vojnom izvještaju koji bi dolazio s fronta, putem obavještajne službe. Glavna vojna komanda slala je telegrame Glavnom obavještajnom centru , a ovi bi odlučivali kada i kojim pravcem treba krenuti. Sve to bilo je, naravno, u dogovoru s vojnim zapovjedništvom.

Nakon kapitulacije Italije partizani su bili okupirali Liku, dio Hrvatske sa sjedištem u Otočcu, najvećim i glavnim gradom Like gdje su se partizani smjestili kroz nekoliko mjeseci sa svojim glavnim ustanovama. Otočac je tada imao oko 10.000 stanovnika. Kad sam bila premještena iz Pokrajinskog obavještajnog centra u Primorju u Glavni obavještajni centar u Otočcu, naučila sam dešifrirati razne tajne kodove i radila sam na tom mjestu dva do tri mjeseca. No informacije nisu uvijek bile točne. Kad su nas upozorili da napustimo Otočac, i to smjesta jer je prijetila neposredna opasnost od neprijatelja, dvoje naših članova pali su im u ruke i bili ubijeni – jedan mladi kapetan zajedno s jednom mladom djevojkom, Dubravkom, koja je radila zajedno sa mnom. Mi smo napustili mjesto nešto ranije na teretnim automobilima, a oni su trebali doći za nama u autu natovarenom važnim dokumentima, ali su se bili predugo zadržali pakirajući stvari.

U Otočcu sam bila smještena s relativno malom grupom ljudi – bilo nas je oko dvanaest u jednoj kući, tj. stanu koji se sastojao od nekoliko prostranih soba s velikom svijetlom kuhinjom i svim nusprostorijama. Nakon Otočca bili smo smješteni u obližnjim selima, u Gornjem i Donjem babljem potoku, gdje se naš životni standard znatno i naglo srozao. Živjeli smo u seljačkoj kolibici koja je više nalikovala na štalu, čemu je vjerojatno ranije i služila, a možda je bila i kakvo skladište koje je vlasnik-seljak morao isprazniti po nalogu partizana i pripremiti za nas.

Pokraj ulaza nalazila se improvizirana kuhinja u kojoj je stajala peć koja je služila za kuhanje, grijanje, pranje veša i kao “kupaona”. Zima je te godine bila neobično jaka. Sve je bilo smrznuto nadaleko i naširoko – ništa osim snijega, dubokog, mekanog, bijelog bjelcatog snijega koji je prekrivao ne samo krovove, već bi često napadao i preko prozora tih malenih kućica. Ranije sam slušala da se od bjeline snijega može oslijepiti, ali tada sam mislila da je to samo metafora. Sada sam se uvjerila da se gledajući dulje vrijeme u tu nepreglednu bjelinu oči zamaraju i da ih, hoćeš-nećeš, moraš zatvarati jer imaš osjećaj da ćeš oslijepiti.

Večeri smo provodili sjedeći oko peći, pričajući, katkad čak i pjevajući, ali većinom smo šutjeli, svatko udubljen u svoje vlastite misli. Ovdje sam upoznala ona sitna stvorenja koja su ostala mojim nerazdruživim “drugovima” kroz cijelo vrijeme boravka u partizanima. Jedna “drugarica” iznenada je opazila kako mi po čelu hoda insekt nazvan buha i polako mi se spušta niz obraz. Bilo je to zaista ogavno! Za sve je to bio događaj sasvim posebne vrste, jer su me u partizanima nazivali “fino dete”. Usprkos mojim ljevičarskim idejama, za njih sam uvijek ostala “buržujka”.

Još je nešto bilo karakteristično za “pokret”: nikada se nije moglo znati koliko dugo će trajati. Tako je bilo i u veljači, kad smo bili napustili Otočac i privremeno se smjestili u Babjem potoku, najprije u Donjem, a zatim u Gornjem – ili možda obrnuto. U obim smo se mjestima zadržali kratko vrijeme, jer su partizani napustili gotovo cijeli teritorij Like, a mi smo putovali nekoliko dana prema sjeveru – na Kordun i Baniju. Dan prije nego što smo trebali krenuti oboljela sam od paratifusa, s vrlo visokom temperaturom, jakim proljevom i velikim bolovima. Imala sam sreću što ovaj put nismo trebali pješačiti. Bio je to masovni pokret, zapravo pravo seljenje – neka vrsta “seobe naroda”, jer su sve institucije morale biti premještene. Prijevozna sredstva bila su teretna kola, seljačka kola s upregnutim konjima, čak i tankovi i oklopna vozila zaplijenjena ranije. I mene su smjestili u kabinu jednog takvog oklopnog tanka i tamo sam ostala ležati cijelo vrijeme pokreta, više mrtva nego živa. Uglavnom sam spavala. Sjećam se samo da sam otvorila oči, a pogled mi je pao na prekrasnu zimsku idilu – sve se bijelilo, dubok snijeg pokrivao je sve što se moglo vidjeti, a na granama visokih crnogorica blistale su ledenice u raznim oblicima, sjajeći kao najdragocjeniji kristali. Bilo je kao u bajki, kao u začaranoj zemlji.

Nalazili smo se na Plitvičkim jezerima, tom mjestu čuvenom zbog svoje prirodne ljepote, možda jednom od najljepših dijelova Hrvatske. I tamo sam ranije nekoliko puta bila sa svojim roditeljima. Sada je to bila samo tranzitna stanica; naš put vodio nas je dalje na sjever. Fizički napori bili su neizrecivi. Sve je to bilo teško, ali još daleko od najgoreg. Nikada ne bih mogla zamisliti da su ljudi u stanju pješačiti tri dana uzastopce, tri dana i tri noći, pa čak i spavati hodajući. Znala sam za to iz knjiga, iz romana, ali je li to zaista moguće? Da, dogodilo se to u svibnju 1944. kad su Nijemci zajedno s ustašama pripremili veliku ofenzivu na tom području. Ja sam upravo bila stigla na svoje novo odredište. Trebala sam raditi u Naprijedu, glavnim partizanskim novinama u Hrvatskoj, kad je ponovno odjeknula riječ “pokret”. Prostorije Naprijeda bile su tada u jednom malom mjestu kraj Gline. Selo se zvalo Maja.

Ovaj put išli smo seljačkim kolima koja su vukli konji, a djelomično i pješice. Kuhinja, u partizanima se to zvalo “komora”, vozila se s nama. Bio je to golem kotao napunjen juhom u kojoj su plivali komadi mesa i graha, ali kuhar nikada nije imao prilike dijeliti hranu. Kadgod bi se spremio da zapali vatru ispod kotla, začula bi se zapovijed “pokret” i mi bismo nastavili put.

Kao i obično, stigli smo do mjesta neprohodnog za bilo koje vozilo. Ovaj put komanda je glasila: “Raspršite se! Svatko neka ide za sebe, kamo zna, jer je preopasno nastaviti put u grupama.” Pošla sam s dvije djevojke iz naše grupe. Bilo je već poslije-podne, lijep i ugodan dan, a pucnjava se nije čula. Hrane nismo imale, no to nam nije smetalo. Bila sam izvježbana u gladovanju, ali noge su mi bile pune rana od teških voj-ničkih cokula – svi smo naime bili odjeveni u engleske uniforme. Ponekad je bilo vre-mena za polusatni odmor. Tada bih smjesta skinula cokule i hladila noge u nekom poto-čiću kojih je svugdje bilo u tim krajevima. I sam kraj bio je predivan. Priroda se upravo budila nakon duge, teške i oštre zime. Sve se zelenilo u onoj svježoj, nježnoj boji koju samo proljeće može ponuditi očima. Ptice su opet cvrkutale po drveću, ali tko je za to mario? Zar smo imali vremena, prilike i volje uživati i naslađivati se tim čudima prirode?

Toga dana već se bilo prilično smračilo. Stigli smo na podnožje jedne strme uzbrdice, bolje rečeno brežuljka. Ostale su mi dvije mogućnosti: da se popnem uzbrdo ili da nastavim ravnim putem. Trebalo je brzo odlučiti jer se spuštao mrak. Sva zadihana stigla sam do jednog naselja. Mogle su se vidjeti konture nekih zgrada, ali vrlo nejasno. Najednom se začuje glasno “stoj!”. Trenuci koji su slijedili činili su mi se dugi kao sati, sve dok se nismo uvjerile da se nalazimo na našem teritoriju, a ne na neprijateljskom, što se također vrlo lako moglo dogoditi. Stigla sam u Topusko, veće mjesto gdje su partizani bili koncentrirali svoje glavne institucije. Međutim, i ovdje sam naišla na sličnu situaciju: sve je bilo pod uzbunom i spremno za “pokret”.

Umjesto dobrog noćnog odmora nakon tolikih neprospavanih sati, trebalo je nasta-viti putešestvije i pridružiti se kolonama koje su već bile u pokretu. Velike mase ljudi – ne znam točno koliko nas je bilo, ali sigurno nekoliko stotina – hodale su u mraku. Nala-zila sam se u toj masi gdje nikoga nisam poznavala, ali sam znala da im pripadam. Svi smo imali zajednički cilj: pobjeći od neprijatelja. Tu mi se dogodilo ono što mi je dotada bilo poznato samo iz knjiga: zatvorila sam oči i koračala s njima, a oni su vjero-jatno činili isto što i ja. Pred zoru zaustavili smo se u jednom selu. Netko je bio odgovo-ran za naš smještaj. Mene su odredili u neku školu. Pala sam na pod i čvrsto zaspala.

Ni to nije dugo trajalo. Probudila me užasna buka. Avioni su u masama letjeli nad našim glavama! Kako bombe nisu padale, bili smo uvjereni da su to saveznički avioni koji su danomice letjeli na bombardiranje Njemačke. Tek kasnije saznali smo da su to bile njemačke štuke koje su letjele uništiti Drvar gdje je bio smješten Titov glavni štab. Nijemci nisu samo bacali bombe, već i padobrance. No naišli su na jak otpor partizana i konačno su se morali povući. Dogodilo se to 25. svibnja, na datum vrlo značajan u povijesti partizanskih ratova. 

Iako je Drvar bio jako daleko od nas, dobili smo nalog da krenemo dalje. Bio je to drugi dan mog beskonačnog “lutanja”. No te noći uspjela sam uhvatiti barem malo sna. Smrad štale koju su mi odredili za noćište nimalo mi nije smetao, niti sam marila što će se sutradan dogoditi. Priroda je još jednom dokazala svoju moć: san je liječio sve, naročito umor, iako samo privremeno. Može li biti još gore? Pokazalo se da može! U ranu zoru sa svih su se strana čuli uzbuđeni glasovi. Jedva sam uspjela razabrati o čemu se radi. “Brzo, brzo, napuštamo selo!”

Da bi se stiglo do šume trebalo je pješačiti priličan komad po otvorenoj cesti. Pucnjava se čula sve bliže i bliže. Dok nisam došla do prvog zaklona u jednom gaju, nosila sam sa sobom sve stvari koje sam “pobrala” u partizanima: dvije uniforme da ih mogu mijenjati, nekoliko košulja, nešto veša, težak i vrlo topao šinjel, jedan pokrivač i par rezervnih cipela. Sada sam to sve bacila, osim male crvene taške, poput kovčežića koji je odsada bio moj jedini posjed i kojeg sam nosila sa sobom sve do konca rata.

Kubicovi su bili uzeli tu torbicu sa sobom kad su napustili Sušak, kratko vrijeme nakon mene, jer su znali da se u njoj nalaze neke dragocjenosti. No nisu znali da tamo imam sve adrese koje je meni i Fritzu moj tata ostavio nakon što se bio vratio iz zat-vora. Ja sam bila prepisala te adrese na potpuno prozirni papir i sakrila ih u malu brilja-ntnu uricu moje mame koja se na stražnjoj strani mogla otvoriti. Kad sam bila s partiza-nima u Crikvenici, Kubicovi su mi iz Kraljevice, gdje su se bili sklonili, telefonirali da dođem po svoju torbu. Uspjela sam na poslu dobiti auto i odvesti se u Kraljevicu da zu-mem ono što su mi bili donijeli. Sudbina je htjela da sam tada zadnji put vidjela Kubi-cove. Sasvim kratko nakon te moje posjete Nijemci su bombardirali Kraljevicu. Kako smo bili informirani, bacili su na to mjesto jednu jedinu bombu i upravo ta je pogodila kuću u kojoj su Kubicovi stanovali. Oni su bili smrtno pogođeni, a također i jedan kape-tan koji se tu sklonio. Drugih žrtava tog kratkotrajnog napada nije bilo. Jadni Kubicovi!

Nakon što sam projurila kroz onaj gaj i ostavila prtljagu, našla sam se opet na otvorenoj cesti. Sasvim slučajno vidjela sam jedna kola s konjima kako velikom brzinom jure prema meni, kao da se utrkuju s vjetrom. Podigla sam ruku i kola su se zaustavila. Bila je to velika komora, te četiri partizana koji su u zadnji čas uspjeli pobjeći. Dignuli su me na kola i nastavili trku. Jedna je štuka neprestano letjela nad našim glavama, a odjek topovske pucnjave bio je sve intenzivniji. Negdje u blizini čula se jaka detonacija. Konji su bili dobro uvježbani za trku, pa smo uspjeli stići do šume prije nego što su nas Nijemci uspjeli pogoditi. Napustili smo kola i konje. Pješačila sam s partizanima uzbrdo i nizbrdo. Približavala se još jedna noć te kalvarije, treća u seriji. I opet smo stigli na ulaz u jedno naselje. Bila sam toliko iznemogla da sam odlučila ostati u selu, a partizani su nastavili put dalje kroz šumu.

Ušla sam u prvu kuću koja je stajala na rubu šume. Brojna obitelj sjedila je oko stola pri večeri. Odmah su me pozvali da im se pridružim. Nakon što su saslušali moju ”priču”, zaključili su da je najbolje da ostanem kod njih i dijelim njihovu sudbinu. Od njih sam saznala da područje često mijenja “gospodara” – čas je u partizanskim, čas u ustaškim rukama. Dok borbe traju djeca su sklonjena u vinogradu. Bilo je zaključeno da ja pođem s djecom. Također su mi rekli da se dolje u selu nalazi velik broj židovskih izbjeglica.

Zaista, kad sam drugog jutra prošetala selom, srela sam mnoga poznata lica, a među njima i Fritzove roditelje. Naš susret bio je događaj u kojem su se osjećaji neizmjernog veselja miješali s velikom žalošću. Brichtovi su napustili Zagreb u proljeće 1942. godine, i kroz više od 18 mjeseci živjeli su u dva logora: u Kraljevici i na Rabu. Nakon kapitulacije Italije živjeli su nomadskim životom, kao što je to bilo i s drugim židovskim obiteljima koje su uspjele pobjeći iz koncentracijskih logora. Kretali su se iz mjesta u mjesto, iz područja u područje, prema tome gdje bi se nalazili partizani.

Uspoređujući se s njima, ja sam bila mnogo bolje prošla, sudeći po onome što su mi pričali.

Oni su se morali boriti za svoj opstanak, brinuti se za smještaj, hranu i odjeću. U slučaju “pokreta” nikada nisu znali kako će se premjestiti iz jednoga mjesta u drugo, hoće li naći prijevozno sredstvo ili će morati pješačiti. Bilo je obitelji koje su mogle unajmiti seljačka kola s konjima, tj. platili bi nekom seljaku da ih preveze u obližnju šumu, ali je većina ljudi morala pješačiti, i to katkada vrlo duge pruge, spavati na otvorenome, pod vedrim nebom u zaklonu koje šume, jer drugog izbora nisu imali. Ja, kao partizanka, imala sam sve to besplatno kroz cijelo vrijeme mog boravka u partizanima, i novac mi nikada nije bio problem. 

U vrijeme kad sam srela Fritzove roditelje “pokret” je bio završen. Oni su se namjeravali vratiti u Vorkapić, selo nedaleko Topuskog, otkuda su bili krenuli na “pokret”. To je područje sada opet bilo u rukama partizana. Odlučila sam krenuti s njima. Misleći na to vrijeme, ljeto 1944. provedeno s njima u Vorkapiću, moram ponoviti da sam tada, privi put nakon tri godine, bila sretna. Sreća, zadovoljstvo i osjećaj “pripadnosti” bili su uzajamni – roditelji koji su izgubili sina i ja koja sam izgubila ljubljenog supruga.

Fritzovi roditelji stanovali su u jednoj seljačkoj kući. Stambeni uvjeti bili su tako primitivni da ih je teško i opisati. U usporedbi s njima, partizani su živjeli u palačama, barem oni s kojima sam ja radila. Narod Like, Korduna i Banije nije živio ništa bolje od živinčadi. Životni standard bio je tako nizak da ta usporedba nije pretjerana. Higijenske prilike bile su jadne. Nisu imali nužnike ni kupaonice, stari i mladi spavali su zajedno u jednom krevetu, a u istoj prostoriji bile su i domaće životinje, kao koze, ovce i telad.

Ja sam dijelila krevet s mojom punicom, a njezin je muž spavao kraj nas na drvenoj daski koju je svaku večer stavljao preko dvije stolice. Preko daske bio je prebačen pokrivač od gruba sukna, a pokrivali smo se svojim kaputima. Uz naš krevet stajao je malen stolić. To je bio naš kutić u sobi koju smo dijelili s domaćinima, seljacima. Kuća se zapravo sastojala od dvije prostorije: jedna je služila za stanovanje, a druga kao spremište. U drugom kutu sobe spavala je baka s unukom, u trećem je spavao mladi par, u četvrtom je bila kuhinja.    

Stado je bilo smješteno na uskom prostoru u nekoj vrsti hodnika pri ulazu u kuću. Nužnik je bio izvan kuće, a sastojao se od rupe iskopane u zemlji, sa četiri strane ograđene okomito postavljenim daskam. Cijela ta konstrukcija bila je tako slaba da ju je vjetar mogao s lakoćom otpuhati.

Imali smo jednu tavu u kojoj je punica kuhala, pekla i grijala vodu, te još jednu posudu, neku vrstu lavora, koja nam je služila za pranje – umjesto kupaonice. U njoj smo postepeno prali cijelo tijelo: ruke, noge, lice…

Kolikogod je bilo moguće u tim prilikama, punica je držala neobičan red i čistoću, što zaista nije bilo lako. Bilo je zapravo pravo čudo kako je mogla održati čistoću u svoj toj prljavštini kojom smo bili okruženi. Svuda oko nas i po nama vrvjele su uši. Ti ogavni paraziti plazili su nam po kosi i po cijelom tijelu. Petrolej je bio jedino sredstvo koje ih je uništavalo. Ta neugodna smrdljiva tekućina često je uljila našu kosu.

Tog ljeta Fritzovim je roditeljima ponestalo sredstava za život. Bila sam sretna što im mogu pomoći jednim prstenom, darom moje majke, koji sam prodala u tu svrhu. Odlazila sam s Fejom u kupovinu u obližnje Topusko gdje su seljaci iz okolice dolazili na sajam i prodavali svoje proizvode: povrće, voće, mliječne proizvode i meso. Sajam se održavao svaki tjedan. Mara je kuhala za nas i krpala što je trebalo. Čak je i meni sašila jednu suknjicu. Rado je vršila dužnosti domaćice. Vodili smo malo skromno kućanstvo i bilo nam je lijepo i ugodno što smo zajedno. Nisam spomenula da smo svekrvu nazivali Mara (skraćeno od Margit), a Fritzov je otac bio Fejo, od Feliks.

Govorilo se ponajviše o politici. Zanimalo nas je stanje na frontama, kako  stoje Rusi u odnosu na Nijemce, zatim kretanje savezničkih trupa u Italiji, kako teku bitke protiv njemačkih podmornica, a najviše nas je zanimalo kada, kako i gdje će biti otvorena druga fronta, tj. iskrcavanje saveznika, o čemu se toliko govorilo i u što se polagalo toliko nade, jer se znalo da će to biti “početak kraja” – završetak rata. Kad se to doista i dogodilo, 6. lipnja 1944. godine, kraj je još bio daleko i trebalo je izdržati cijelu jednu godinu za vrijeme koje se krvoproliće nastavljalo, a s njime i sve patnje. No mir se, premda sporo i ne onim tempom koji smo bili zamislili, ipak približavao. 

Moji “ljetni praznici”, u ugodnom društvu Fritzovih roditelja, punih ljubavi prema meni, trajali su samo nekoliko tjedana. U to vrijeme doživjeli smo nešto neobično. Počelo je uzbuđenjem punim nade, a završilo velikim razočaranjem. U prilikama u kojima smo živjeli vijesti su se širile strelovitom brzinom i često se pretvarale u “rekla-kazala”. Tko će to prikladnije ispjevati nego Shakespeare!

“Knowledge the wing wherewith we fly to heaven.” 

Jednog dana naime proširila se vijest da će saveznici poslati u Topusko avion koji bi nas trebao prebaciti u Bari. Ne sjećam se točno od koga smo to doznali, ali sjećam se da je masa ljudi pristizala iz obližnjih sela, hrleći u Topusko kamo je trebao stići “spasilac s neba”, u doslovnom smislu. Meni su, zajedno s Fritzovim roditeljima, dodijelili smještaj u nekoj prostoriji, u jednoj zgradi u kojoj smo zajedno s mnogim drugim supatnicima čekali i čekali, s našim stvarima, nervozni i nestrpljivi. Mnogi su stajali, mnogi su ležali ili sjedili na podu, svi s istim mislima: da te patnje napokon završe. Bari je tada za nas bio pojam za mir, sklonište, neka oaza u kojoj je kretanje bilo nesmetano, gdje nije bilo straha da će nas opet iznenaditi uzvik “pokret!”. Čekali smo i nismo dočekali. Ne sjećam se koliko je trajala ta neizvjesnost, da li se radilo o jednom, dva ili tri dana. Znam samo da avion nikada nije stigao.

Kasnije sam saznala, iz dokumenata koje mi je dr. Shelah uručio, da je Tito zamo-lio saveznike, i to RAF, da se na povratku, nakon bombardiranja Njemačke kad su se vraćali s praznim avionima,  spuste u Topuskom i tamo pokupe židovske izbjeglice za Bari. Taj zahtjev nije bio prihvaćen, kao ni mnogi drugi u kojima se Amerikance i Eng-leze obavještavalo o nečovječnom postupanju sa Židovima, ali su oni to otklonili s obrazloženjem da je rat protiv Nijemaca na prvom mjestu, a sve je drugo sporedno. Pos-toje o tome mnogi dokazi i dokumenti za koje sam mnogo godina kasnije saznala iz nekih predavanja čuvenih profesora-povjesničara koji se bave istraživanjem epohe holokausta.

Vremena su bila takova da ništa nije bilo sigurno. Tako sam se i ja trebala vratiti na svoju dužnost jer su partizani trebali suradnike. Kad sam bila premještena iz Glavnog obavještajnog centra u “Naprijed”, nisam imala prilike početi raditi na novom mjestu, jer je “pokret” počeo čim sam stigla na odredište. Sada su me zvali da se vratim. Kolikogod sam žalila što moram ostaviti Fritzove roditelje, s druge sam strane bila sretna što ću opet nešto raditi, iako nisam znala kakvu će mi vrstu posla dodijeliti. No o boljem i zanimljivijem poslu nisam mogla ni sanjati!

Uprava “Naprijeda” bila je nabavila neki stroj nazvan Hell, neku vrstu teleprintera koji je prenosio novosti, govore i razne druge informacije. To je zapravo bila neka vrsta automatskog telegrafa. Perforirani papir umetnuo bi se u stroj koji je zatim tipkao i “pamtio” ili primao sve što se smatralo važnim. Prenosi nisu bili u šiframa, već u nor-malnom jeziku. Moj posao bio je prevoditi Churchillove govore izravno iz engleskog parlamenta. Obično sam prevodila direktno s Hella na pisaći stroj, tj. s engleskog na hrvatski, i to simultano s printerom, jer su prijenosi uglavnom bili direktni.

Churchill je bio najmjerodavniji izvor informacija otkako je rat počeo. Nikada nije pretjerivao, nikada nije davao lažna obećanja da se narod koji je pratio vijesti ne bi razočarao. Bio je vrlo realan, a uz to je imao savršen stil. To nije bio moj prvi posao u partizanima, ali je svakako bio najzanimljiviji. Imala sam prilike saznati vijesti iz prve ruke, kao na primjer o iskrcavanju savezničkih snaga na francuskoj obali, što je Churchill nazvao “D-Day”, najvećoj operaciji u povijesti pomorskog ratovanja, pa i o svim ostalim političkim i vojnim operacijama i događajima koji su slijedili nakon tog značajnog dana.

Uvjeti u kojima smo živjeli nisu bili ni lagani ni jednostavni, kako se može razabrati iz dosadašnjih opisa. Nakon “iskustva” proživljenog za vrijeme napada na Drvar, partizani su bili oprezniji. Glavne institucije bile su bolje skrivene i zaštićene nego ranije. “Naprijed” je bio skriven negdje u centru guste šume na Petrovoj gori, gdje smo stanovali u barakama. Naš optimizam bio je sve veći, a imali smo za to i razloga. Nakon iskrcavanja saveznici su svakim danom poboljšavali svoje pozicije, njemački gradovi i industrijski centri bili su bombardirani danju i noću, južni i centralni dio Italije oslobodili su saveznici, a fronta u Africi bila je očišćena od njemačkih trupa jer su ih saveznici istjerali. I Rusima je uspjelo istjerati Nijemce s velikog dijela okupiranih područja, i to sa svih triju strana: južnog, centralnog i sjevernog fronta.

Unatoč tome čak i najjači i najodvažniji partizanski borci bili su iscrpljeni. Glavne institucije uspostavile su stoga neku vrstu odmarališta u Glini, centralnom gradu Banije koji je već dulje vrijeme bio u rukama partizana. Jedan stan s nekoliko soba bio je odre-đen za smještaj partizana i njihov odmor. “Drugovi” bi redom dolazili u taj “eldorado”. Bila je angažirana i jedna kuharica koja je uz kuhanje vodila brigu i o kućanstvu.

Zbog svog zdravstvenog stanja bila sam među prvima koji su se koristili tom privilegijom. Stigla sam u Glinu oko Božića i, na moje veliko iznenađenje i veselje, zatekla tamo Fritzove roditelje koji su se u međuvremenu bili preselili iz Vorkapića, jer su ovdje životni uvjeti bili mnogo povoljniji. Kod njih sam, naravno, provodila više vremena nego u odmaralištu.

U Glini sam također srela mnoge “drugove” koji su radili po raznim institucijama sada smještenima u Glini. Svuda su se širile vijesti da će se mjesto uskoro napustiti, no ovaj put ne zato što bi na “pokret” prisiljavao neprijatelj, nego iz sasvim drugih razloga. Paralelno s pobjedama saveznika partizani su također osvajali sve više područja, tako da je krajem 1944. čitava jadranska obala bila čvrsto u partizanskim rukama. Ovaj put moglo se gotovo sa sigurnošću tvrditi da će tamo takvo stanje i ostati, dok dijelovi Hrvatske, s Likom, Kordunom i Banijom, još nisu bili potpuno očišćeni od neprijatelj-skih snaga, pa je postojala opasnost od, napada na njih i neminovnih “pokreta”.

Ne sjećam se točno kada je odlučeno da će se glavne institucije, do sada smještene u Glini, prebaciti na centralnu obalu Dalmacije. Dogodilo se čudo da sam se ja baš u to vrijeme nalazila u Glini. Činilo se da se svi spremaju za još jedan pokret: pakiranje na brzinu, uzrujano povikivanje, nadvikivanje i dovikivanje. Pred svim institucijama stajala su prijevozna sredstva spremna za polazak. Ovaj put sve je bilo znatno bolje organizirano. “Zašto da im se i ja ne priključim?”, pomislila sam. Osim toga, došla mi je do ušiju i vijest da se i “Naprijed” sprema u istom pravcu.   

Kako sam već bila naučila donositi brze odluke, i ovaj sam odlučila da se ne vratim u Petrovu goru, nego da se odmah priključim tom “pokretu”. Zatražila sam propusnicu, tj. pismenu dozvolu da im se priključim, što sam s lakoćom nabavila. Pošla sam s najvećim konvojem u kojem sam ikada sudjelovala, ovaj put prema jugu.

Jedina zapreka bili su Fritzovi roditelji koji su se protivili da odem. Nisu vjerovali da će seoba sretno završiti. Doista se moglo dogoditi da ispadne loše jer su mnoga područja još bila u rukama neprijatelja. Trebalo je prevaliti veliki dio puta preko visokih planina, i to po zimi, prije spuštanja na jadransku obalu. Djelomično su imali pravo, ali me nisu mogli odvratiti od moje odluke. Kasnije se ispostavilo da nisu bili u pravu, jer je Glina još nekoliko puta nakon tog vremena bila napadnuta, a oni su se opet morali skrivati i bježati u šumu.

Putem nas nitko nije napao, ali je mjesto gdje smo proveli prvu noć bilo okruženo neprijateljskom vojskom i bilo je pravo čudo što smo sretno prošli. Konvoj je produžio prema jugu. Ovaj put vozila sam se u nekom vozilu koje je nalikovalo na autobus ili vagon, s dvije dugačke drvene klupe sa svake strane. U njemu smo bili stisnuti kao sardine, ali to nam nije smetalo. Pred kraj drugoga dana stigli smo na podnožje Velebita , brda gdje su ustaše poubijale na tisuće nevinih ljudi – Židova i ostalih. Kao što je poznato, Velebit dijeli morsku obalu od ostalog dijela Hrvatske, pa je stoga tre-balo prijeći preko Velebita da se dođe do mora. No ovaj put nije trebalo pješačiti; imali smo na raspolaganju prijevozna sredstva i mogli smo putovati sigurno i na kotačima.

Ipak, ni to nije išlo bez problema. Sprečavale su nas snježne vijavice i vjetrovi, te visoki snijeg koji je napadao tijekom noći, tako da je sljedećeg jutra trebalo čistiti naslage snijega da se oslobodi cesta. Scena se ponavljala tri dana i tri noći, dok smo konačno mogli nastaviti put. Putovali smo kroz divan kraj, ne manje čaroban od Plitvica. Slika koja se pojavila pred našim očima bila je upravo divna, kao u priči: dok je planina bila prekrivena gustim snijegom, kao umotana u ogroman bijeli ogrtač koji je sjajio na suncu, na suprotnoj strani blistala je pred nama nepregledna površina mora, odsjajujući svojom neusporedivom modrinom na pozlaćenim sunčevim zrakama.

Za nekoliko sati bili smo na obali. Tamo sam po prvi put vidjela njemačke zarobljenike, blijede, gladne, mršave i iznemogle. Jadni vojnici! Sada su radili za partizane. Kolikogod sam dotada mrzila Nijemce, sada su mi se sažalile te žrtve Hitlerove luđačke avanture. 

Ovdje, mislim da je bio Obrovac, naš se konvoj raspustio. Svatko je znao kamo je dodijeljen. Ja sam imala pismo za Obavještajni centar u Splitu, čijom preporukom sam trebala biti prebačena u neko odmaralište u Dalmaciji. Tada su već cestama krstarila mnoga vozila pa sam bez mnogo napora stigla u Split. Grad je vrvio partizanima. Većina ljudi bila je u uniformama. I opet sam naišla na mnoga poznata lica. Mnogi su se bili vratili iz Italije, uglavnom iz Barija, s namjerom da se pridruže partizanima.

Moj boravak u Splitu bio je vrlo kratak. Odredište mi je bilo Supetar na Braču, na jednom od onih lijepih otoka “susjeda” Hvara, gdje sam još nedavno provela ljeto koje se ne zaboravlja. 

Na Brač sam stigla u siječnju 1945., a napustila sam ga potkraj travnja, vrlo kratko prije završetka rata.

Stanovala sam u jednom samostanu koji su okupirali partizani i pretvorili u bolnicu. Istovremeno služio je i kao odmaralište za partizane. Časne sestre ostale su tamo i radile kao bolničarke. Ovdje sam bila potpuno slobodna i radila sam što sam htjela. Nakon dugog vremena imala sam svoju sobu, dobru hranu i dobru njegu. Nastavila sam s dugim šetnjama, kao što sam to običavala na Sušaku, diveći se prirodi koja se ovdje već budila iz zimskog sna. U tim krajevima proljeće dolazi vrlo brzo. Na kraju siječnja bademi su već bili u punom cvatu.

Moram ponovno naglasiti da nisam imala razloga da se žalim. Moj život s partizanima bio je uvijek snošljiv, u pogledu smještaja čak neobično dobar, a da ne govorim o vrsti posla koji mi je bio dodijeljen. Uvijek sam radila na predmetima koji su bili općenito interesantni, a mene su osobito zanimali. Konačno sam imala i “ferije”, bolje nego što sam mogla i sanjati!

Ipak, i pored svega, uvijek sam se osjećala nekako „stranom“, kao da ne pripadam toj grupi, kao da nisam „jedna od njih“. 

Ovdje sam imala dosta vremena za razmišljanje. Moja prva nesuglasica s komunis-tima bio je „incident“ u Zagrebu kad nisam htjela prisustvovati protestnom sastanku na fakultetu, jer sam posjetu Fritzu u vojarni smatrala važnijom. Tada sam spadala samo u „simpatizere“. Kao Skojevka bila sam podvrgnuta mnogo strožim pravilima. Sa svojim pretpostavljenim, za vrijeme rada u GOC-u, imala sam jedan oštar sukob.

Od prvoga dana kad sam stigla, odredio je kuharici da za mene kuha posebnu, što laganiju hranu, neku vrstu dijete, te da mogu jesti kadgod zaželim. Kuharica – zvala se Barica, primitivna djevojka sa sela – vršila je tu dužnost brižljivo i vjerno. Činilo mi se da me žali što sam tako slabašna. Ja sam joj za to bila vrlo zahvalna i nekako smo se zbližile. Počela sam je podučavati čitati i pisati, a ona se s velikim veseljem, ambicijom i neobičnom marljivošću ozbiljno prihvatila tog posla. Jednoga dana odlučila sam darovati joj neku malenkost u znak zahvalnosti, zapravo iz čiste potrebe, kao što smo to bili naučeni kod kuće, ni iz kakvog računa i daleko od pomisli na „podmićivanje“. Iz svoje skromne kolekcije izabrala sam zlatni lančić s medaljonom. Barica se tome jako veselila, pokazivala je taj dar drugovima i dičila se njime.

Kad je moj šef dočuo za to, jako se razljutio. Rekao je da su to buržujski običaji i da pravi komunist ne čini takove stvari; jednoj Skojevki ne dolikuje da dijeli nagrade za učinjene usluge, jer je to podmićivanje i vodi korupciji. Barica mi je smjesta morala vratiti dar. Slučaj je htio da sam upravo u to vrijeme trebala biti premještena na drugo radno mjesto, u ranije spomenuti „Naprijed“. Moj šef već ranije je u tu svrhu pripremio pismo, koje se tada nazivalo „karakteristikom“, preporuku, kao što je to i danas običaj kad se prelazi iz jednog namještenja u drugo. Tražio je da mu vratim to pismo i bilo je očito da želi nešto promijeniti u prvobitnom sadržaju, napisanom prije moje “koruptivne akcije”. Unatoč tome što se po pravilima pisma nisu smjela otvarati, ja sam ga potajno otvorila iz čiste znatiželje. Pismo je bilo vrlo pohvalno: da sam inteligentna, odana, odgovorna, izvanredno marljiva, da vršim svoju dužnost kao treba, ali da su u meni još neki ostaci buržujskog odgoja pa me treba preodgojiti. U mojim očima to su bile i zauvijek će ostati gluposti, i nitko me ne može uvjeriti da je bio u pravu.

To je vjerojatno bio razlog što su moji „drugovi“ oklijevali da me preporuče za člana Partije. U to vrijeme više nisam spadala u grupu omladinki s legitimacijom Skojevke. I mnogo mlađi ljudi od mene odavno su bili primljeni u komunističku partiju. Postali su partijci, kako se to govorilo, jer je to bio cilj i san svakog „pravog“ Skojevca. Da budem iskrena, izbjegavala sam svaku priliku da i ja to postanem. Imala sam uvijek osjećaj da među samim članovima vlada sveopća sumnjičavost, da nitko nikome ne vjeruje, da jedan drugoga špijunira, da nitko, pa ni oni najbliži, nemaju povjerenja jedan u drugoga.

Mogla bih nabrojiti mnogo primjera takve nezahvalnosti, recimo odnos prema saveznicima koji su partizanima davali veliku i stalnu pomoć. Korist je, doduše, bila obostrana, jer su u toj zoni borbe partizana i njihovi uspjesi u velikoj mjeri olakšali saveznicima posao u tim krajevima, ali ni njihov udio u tome nije bio neznatan. Oni su naime opskrbljivali partizane oružjem, hranom i odjećom. Partizani su se gotovo drsko ponašali prema padobrancima, bar tamo gdje sam ja bila očevidac. Pokazivali su pravi komunistički jal – „Ti imaš, zašto da ne daš; to mi pripada“. Uzmimo i primjer Židova. Ne mislim na „elitu“ koja je bila član partije – tu nije bilo razlike – ali Židove općenito, kao narod, smatralo se predstavnicima buržujskog kapitalizma. Na ostatke židovskih porodica, koji su se uspjeli spasiti ili pobjeći iz koncentracijskih logora i koji su se pridružili partizanima, gledalo se sumnjičavo i s prezirom. Većina njih bili su stariji ljudi, ali bilo je i obitelji s malom djecom, čak s bebama i novorođenčadi. Kako se moglo očekivati da ti starci, iznemogli nakon tolikih patnji, još i rade ili da se bore? A ipak, zvali su ih kukavicama, smatrali „antisocijalnim tipovima“ i „stranim tijelima“ u „homogenoj“ zajednici. Za vrijeme „pokreta“ ti su ljudi sami lutali šumama, pokušavajući pokupiti kakve informacije od partizana. Bio je to svojevrsni antisemitizam, „derivacija“ antikapitalizma.

Ljudi koji su se vraćali iz Italije da bi se priključili partizanima tužili su se kako ovi nepravedno postupaju s njima. S jedne strane partizani su ih „mamili“ da se vrate, a s druge strane sumnjičili su ih da „surađuju“ sa saveznicima. U Splitu su se širile mnoge glasine o podmuklosti komunista. U ono kratko vrijeme što sam tamo boravila dočula sam svašta. Komunisti su mobilizirali mlade ljude dobrovoljno i pod pritiskom i slali ih ravno na frontu da se bore zajedno s partizanima. Izmišljali su razne trikove da bi ih pridobili da borbu. Jedna od tih žrtava bio je moj bratić Zdravko, jedini sin jedinog brata moje majke, kojeg su partizani mobilizirali protiv njegove volje; stradao je u jednoj borbi na teritoriju Jugoslavije. Njegov je grob zauvijek ostao nepoznat. Nikada nismo saznali gdje je poginuo i gdje je pokopan. I ovdje sam imala dovoljno vremena za razmišljanje o svemu tome, iako sam još uvijek vjerovala da je komunizam možda najbolje rješenje za stvaranje bolje budućnosti u svijetu. Ispostavilo se da su moja „velika očekivanja“ samo iluzije.

No sada, međutim, ništa nije bilo važnije od novosti s fronta. Bilo je očito da se približava svršetak rata. Koncem travnja napustila sam Brač i vratila se u Split gdje sam ostala do kraja rata koji je završio u ponoć 8. svibnja. Prijevoz i smještaj više nisu bili problem, osobito ne za nas koji smo bili u partizanskim uniformama; za nas je sve bilo slobodno i pristupačno. Smatrali su nas osloboditeljima. Moram priznati da mi je ta privilegija često dobro došla.

Vratila sam se u Zagreb u drugoj polovini svibnja. Pridružila sam se jednom od prvih transporta. I ovdje me je pratila sreća jer sam spadala u „elitnu“ grupu. Vozili smo se tri dana i tri noći na velikim otvorenim kamionima. Ceste su bile toliko prašne da je prašina na mom tijelu vjerojatno težila više nego tijelo samo. Unatoč tome ovo je putovanje bilo mnogo ugodnije od svih koje sam proživjela ranije, jer više nije bilo opasnosti od rata.