Moja draga mala sestrica

Moja sestra i ja rođene smo u Zagrebu u Šenoinoj 7, tihoj ulici nedaleko željezničkog kolodvora. Stanovali smo u iznajmljenom stanu, istom onom u kojemu je moja majka prije udaje stanovala s bakom. Bio je to mali stan od tri sobe: spavaće sobe u kojoj smo nas dvije spavale zajedno s roditeljima, jedaće sobe i bakine sobe koja nam je ujedno služila kao dnevni boravak i gdje smo se uglavnom zadržavali. Djevojka je imala svoju sobu pokraj kuhinje. Prvih dana svog života sjećam se kao kroz maglu. Prve jasnije slike pamtim iz vremena kad se rodila moja sestra, točno tri godine i tri mjeseca nakon mene. Od prvog sam dana bila ponosna na novog člana obitelji i brzo sam preuzela ulogu starije odgovorne sestre. Voljela sam je, mazila, zaštićivala i branila kad je bilo potrebno. Zapravo sam joj se divila, gotovo obožavala, i činila sve što bi od mene zatražila. Ona je to vrlo rano shvatila i „iskorištavala“ me gdje god je mogla. No unatoč tome ljubav je bila uzajamna; ona se često znala hvaliti svojom starijom dobrodušnom sestrom. Ovdje se također osjećao utjecaj moje majke. Često bi nam govorila: „Vi ste dvije seke. Jedna živi za drugu sve dok nas više ne bude.“ Shvatile smo to, zapamtile i tako se ponašale. Razumije se samo po sebi da smo se ponekad i svađale ima li uopće braće koja se nikada ne svađaju? No to nas nije sprečavalo da se volimo i pazimo jedna na drugu. Točno se sjećam Miričinog rođenja. Došli su po mene k bakinoj sestri kamo su me bili smjestili neposredno prije rođenja, jer tada su se djeca rađala kod kuće. I danas mi je pred očima slika kad sam prišla majci na krevetu i poljubila je. Dopustili su mi da uzmem bebu, a ja sam se rastapala od sreće i divila joj se. Toliko mi uspomena prolazi kroz sjećanje! 

Mirica je bila živahna, odrješita, bistra, vesela i brza. U obitelji su je zvali „mali vrag“. Imala je tamnu kosu, velike krasne tamnoplave oči, poput mora. Uvijek bi se čulo njezino „neću“ kad god se nije s nečim slagala ili nije željela napraviti što se od nje tražilo kad to ona nije htjela. Unatoč tome bila je slatka i umiljata. Možda sam je upravo zbog tog njenog duha, koji bi Goethe nazvao „der Geist der stets verneint“, još više voljela. Jednom, kad smo bili na ljetovanju u Poertschachu na Woerthersee (bilo mi je tada 5 ili 6 godina) dobrovoljno sam se javila na dječje natjecanje koje su priredili u kavani gdje smo tog popodneva sjedili. Jednostavno sam nestala. Otac me je počeo tražiti i opazio na pozornici gdje sam plesala solo ples koji sam vjerojatno naučila u baletnoj školi. Nagrada je bio slatkiš koji sam „zaradila“ za Miricu. Ona je naime obožavala bombone, kolače i sve što je bilo slatko.

Moja mi je sestrica voljela pričati priče baš u krevetu kad je trebalo spavati. Sama ih je izmišljala. Ja sam u to doba već bila pospana. S vremena na vrijeme oglasila bih se slabim „da“ kao dokaz da je slušam, ali nisam je uvijek slušala. No jednog je dana otkrila da je varam pa je promijenila taktiku i tražila od mene da povremeno ponovim sadržaj njezinih priča. Bila je puno živahnija od mene, vrlo temperamentna i sa svojom je naivnom i poslušnom starijom sestrom mogla činiti što god je htjela. Često se događa da su djeca istih roditelja različita, a mi smo doista bile vrlo različite. Mira je bila oštroumna i duhovita. Nije doduše imala strpljenja sjediti s knjigom ili „bubati“ lekcije za školu, no unatoč tome bila je vrlo dobar đak i brzo je shvaćala. Ja sam možda bila bolja učenica, ali to je bilo zahvaljujući mojoj silnoj marljivosti i ambiciji. Njoj je sve išlo lako, a matematika joj je bila najmiliji predmet, što se za mene nikako ne bi moglo reći. I ona je, poput mene, lijepo svirala glasovir i bila vrlo nadarena za jezike. U svim sportovima bila je mnogo bolja od mene. Imala je gipkije tijelo od mojeg koje je, usprkos tome što sam se od djetinjstva bavila mnogim sportovima, uvijek bilo nekako „tvrdo“. Mira je bila „junak“, a ja „kukavica“.

Majka nam je htjela pružiti sve što njoj nije bilo omogućeno u njezinom žalosnom djetinjstvu, budući da je odrasla bez oca. Imale smo privatne satove iz ritmike i baleta, a kasnije smo učile i moderne plesove. Klizanje i sanjkanje bilo je dio užitka u zimsko doba. Ljeti smo igrale tenis i ping-pong i, naravno, plivale u Savi, te na raznim jezerima i morima.

Dok je Mira više vremena provodila u društvu i razonodi, sportu i igrama, ja sam se više bavila čitanjem. Ona se, na primjer, satima znala igrati svojim lutkama. Postupala je s njima kao sa svojom djecom i razgovarala s njima. Imala je jednu ljubimicu koju je zvala Mira i prema njoj se odnosila kao brižna mama. Lutka je imala lice poput malog djeteta i bila je posve izblijedjela od Miričinih poljubaca. Očito se na taj način pokazivala njezina topla narav puna osjećaja i ljubavi. Sasvim suprotno od mene, rano se počela zanimati za dječake, mnogo ranije nego što sam ja uopće počela misliti o tome da postoji neki muški spol. Koliko se sjećam, nije joj bilo još ni 12 godina, a već je imala prijatelja, „dečka“. Zbog toga se u našoj kući prolilo mnogo suza jer je to prijateljstvo postajalo sve čvršće. Trajalo je nekoliko godina, zapravo sve do deportacije u koncentracijski logor. Moji su roditelji po tom pitanju bili vrlo tvrdoglavi i nisu pristajali ni na kakav kompromis. Otac je smatrao da je Mira premlada da ima prijatelja, tim više što je bio Mirinih godina, a u to vrijeme to nije bio običaj. No i Mira je bila tvrdoglava i nastavila je izlaziti s tim prijateljem. Mama je zbog toga bila očajna, a tata se nervirao i bijesno koračao gore-dolje po stanu kad Mira ne bi došla na vrijeme kući na večeru. Kako se danas svi ti ispadi čine nevažnima i trivijalnima!

O God! O God!

How weary, stale, flat, and unprofitable

Seem to me all the uses of this world.

Da su moji roditelji u to vrijeme znali što će nam donijeti budućnost, mogli su spriječiti veliku nesreću. Taj mladić naime po majci nije bio Židov i mogao je spasiti Miru da su se oženili kako je on htio, jer Mira je bila njegova velika ljubav.

No u to vrijeme život je tekao uobičajenim tokom. U toj homogenoj atmosferi, u sređenom socijalnom svijetu u kojem smo živjeli, nije bilo ni nezadovoljstva ni sumnja. Počela sam otkrivati ljepotu koju nazivamo „vječnom“. Jedan od razloga moje sretne mladosti bio je sklad u kojem su živjeli moji roditelji, a drugi materijalno blagostanje.

Posao mog oca proširivao se iz godine u godinu. Od jedne sobe s jednom činovnicom nastao je veliki ured s nekoliko prostorija i dvanaest činovnika. Otac je znatno razgranao veze s mnogim tvornicama u zemlji i inozemstvu, a zadnjih godina i s Amerikom kamo ga je i odvelo jedno od zadnjih poslovnih putovanja pred katastrofu. Iz Amerike je uvozio papirnate vreće za cement. Bio je prvi koji je tu robu uvezao u Jugoslaviju – do tada su se u tu svrhu upotrebljavale jutene vreće.

I u našoj kući su se, zbog očeva uspjeha u poslu i veće zarade, dogodile značajne promjene. Kad sam završila prvi razred osnovne škole, preselili smo u mnogo veći stan gdje smo stanovali sve do dolaska ustaša na vlast koji su nas izbacili početkom 1941. godine. U Draškovićevoj ulici 15, na trećem katu, Mira i ja imale smo lijepu i veliku sobu, odvojenu od prostrane spavaće sobe naših roditelja, s posebnom kupaonicom. I baka je imala svoju lijepu sobu, a uz to smo imali još tri velike sobe, takozvane društvene prostorije. Djevojke su imale svoju sobu kraj kuhinje, kako se to u ono doba običavalo graditi za imućne građanske obitelji. Iako su moji roditelji polagali najveću važnost na naš odgoj baziran na duhovnim vrednotama, ovo materijalno blagostanje sigurno je mnogo doprinijelo da se te njihove i naše želje ostvare u najvećoj mogućoj mjeri. Taj „luksuz“, uostalom, činio nam je život mnogo lagodnijim i ljepšim. U njega je spadalo i odijevanje. Ja nisam osjećala potrebu da se lijepo odijevam, ali su zato mama i Mira upravo uživale u kupovanju novih haljina i raznih „stvarčica“ koje idu uz to. Mira se uvijek odijevala po posljednjoj modi, za razliku od mene koja sam, na veliku žalost moje majke, izbjegavala čak i svaki razgovor o tome. „Moja Zdenka nije na zemlji; ona lebdi u zraku“, znala je govoriti. Priroda, knjige, kazalište, koncerti, slikarstvo i umjetnost uopće, to su bile stvari koje su me privlačile. U Zagrebu su često gostovali najbolji i najpoznatiji umjetnici zapadne Europe, a ja nisam propustila gotovo ni jednu takvu priredbu. I zagrebačko kazalište, poznato po bogatom repertoaru i vrlo dobrim glumcima i pjevačima, bilo je mjesto koje sam često posjećivala, gledajući tragedije, komedije, klasične i moderne drame, opere i operete. Cijeli niz godina uživala sam u prirodnim ljepotama kada smo ljetne i zimske školske praznike provodili u čarobnim predjelima raznih europskih zemalja: u Alpama, Dolomitima, na morima i jezerima. Fotografije koje sam tada snimila živa su uspomena iz tog doba.

Neobično sam cijenila, a cijenim to još i danas, što sam imala prilike na privatnim satovima jezika i glazbe naučiti daleko više nego što je pružala redovna škola. Kroz nekoliko godina kod nas je stanovala jedna „Fräulein“, Židovka rodom iz Berlina. U to doba bio je običaj uzimati u kuću takove osobe, nazivane „Fräulein“ ili „mademoiselle“, koje bi se bavile djecom – djelomično odgojem, a najviše podučavanjem. Građanski stalež, u koji smo se ubrajali, pomalo je poprimao običaje aristokracije, staleža koji je polako izumirao.

Ja sam od te Fräulein, prezivala se Cohn, neobično mnogo naučila. Bila je vrlo obrazovana i znala je izvrsno predavati, puna znanja i entuzijazma, osobito za književnost, mitologiju i njemački jezik. Mirica je nije trpjela i nije htjela učiti s njom, naročito ne njemački. U ono se vrijeme još nije mnogo govorilo o antisemitizmu u Njemačkoj, ali Mirica je već bila nešto načula. Kad se s vremenom sve češće počeo spominjati Hitler i njegovi žestoki ispadi i govori protiv Židova, Mirica više nije htjela čuti ni za Njemačku, ni za njihov jezik, kulturu i povijest.

Nabavljanje velikog broja novih knjiga i časopisa bilo je također odraz našeg blagostanja. Otac je kupovao i pretplaćivao se na raznovrsnu literaturu, a njegova je biblioteka bila puna vrijednih knjiga u najljepšim izdanjima. Meni je čitanje bilo najmilija zabava i najveće zadovoljstvo. Još dok nisam znala čitati nisam se mogla naslušati pripovijesti koje bi mi čitali ili pričali. Bezbroj puta ponavljali su mi te dječje pričice koje sam naučila napamet, mnoge čak od riječi do riječi. Mama mi je puno čitala jer je i sama uživala u knjigama. Znale smo zajedno zaplakati čitajući „Čiča Tominu kolibu“ na njemačkom, a bio je tu još i „Bambi“, „Pčelica Maja“, pa Grimmove priče ili ona divna Andersenova remek-djela, zatim „Mali lord Fauntelroy“, „Kraljević i prosjak“ i još mnoge druge knjige. Kasnije, kad sam počela sama čitati, običavala bih onu koja bi mi se naročito svidjela, a nije ih bilo malo, pročitati po nekoliko puta. Taj običaj imam i danas, osobito kad se radi o poeziji. Kad sam se udala i ostavila roditeljski dom, imala sam već vrijednu biblioteku s knjigama koje sam sama birala i kupovala. Osobito sam voljela knjige s područja umjetnosti koje, po povratku u Zagreb nakon rata, više nisam našla.

Moj je otac velikodušno trošio novac na nove stvari. Za svaku prigodu, bilo da se radilo o rođendanima ili blagdanima, vraćao se kući s vrijednim darovima. Majci je kupovao skupocjen nakit, srebrninu i porculan. Kad bi se vraćao s poslovnog putovanja – a to je bilo često – donosio bi raznovrsne darove, uvijek ukusne i vrijedne. Vrlo je volio svoj dom i nabavljao je novi namještaj, sagove, slike i zavjese. Kad su bile potrebne promjene u stanu, kao npr. po bakinoj smrti, pregovarao je s arhitektima i stolarima i zajedno s njima planirao preuređenje te sobe za novu namjenu. Sjećam se da sam odlazila s ocem kod stručnjaka za izradu lustera, a on je tamo pomno razgledavao razne nacrte, izabravši onaj koji je najviše odgovarao za određenu sobu.

Moj otac je sve radio s veseljem i velikim zanimanjem. Koliko god je uz svoj posao imao i mnogo drugih dužnosti i obveza, uvijek je imao vremena i za nas djecu. Naročito prisan odnos imao je sa mnom jer sam ga ja u svemu nastojala oponašati. Mama je uvijek govorila da sam ja „tatina“, a Mirica „mamina“ kći. U neku je ruku tako i bilo: vanjštinom sam nalikovala ocu, a Mira majci. Ljudi su govorili da sam „izrezani“ tata. Kad bismo zajedno šetali ili išli na izlete, otac i ja vodili smo duge razgovore. Povjeravao mi je svoje poslovne planove. Neprestano je bio pun novih ideja i inicijativa za proširenje posla. Čini mi se da je sa mnom više govorio o tim planovima nego s majkom. Želio je da jednog dana ja preuzmem i vodim njegov posao s kojim se toliko ponosio. Imao je u mene silno povjerenje i mnogo je držao do mojih „sposobnosti“, mnogo više nego što sam bila zavređivala. Nema sumnje da je bio jako razočaran kad je shvatio da sam potpuni antitalent za matematiku, a još više mojom potpunom ravnodušnošću prema svijetu trgovine.

Mirina narav i njezine sposobnosti mnogo su više odgovarale njegovim nazorima i očekivanjima. Miricu smo nazivali „nesuđenim dečkom“, jer su moji roditelji željeli sinčića. Unatoč svemu odnosi između oca i mene bili su nešto vrlo posebno – možda djelomično zato što sam rođena kao prvo dijete.