BUDO SIMONOVIĆ NOVOM KNJIGOM OTKRIO TAJNU SKRIVENU 80 GODINA: Kako su prota i hodža, noseći crvenu zvijezdu i vjerska obilježja, pobijedili podjele i sačuvali obraz Starog Vlaha!

U velikoj sali GO Novi Beograd, 21. aprila, predstavljena je nova knjiga Buda Simonovića Zapisi na omorici, koja je već imala svoje promocije u Novoj Varoši i na Жabljaku, ispod Durmitora. Riječ je o potresnoj hronici rata i sudbine četiri porodice: Novosela ispod Durmitora, te Musića, Karamatijevića i Purića sa Zlatara, kojima je Drugi svjetski rat surovo ukrstio životne puteve.

O knjizi su, kroz preplet ličnih sjećanja i stručne analize, govorili glumica Branka Petrić i Жeljko Lekić (potomci prote Jevstatija Karamatijevića), književna kritičarka prof. mr Zora Jestrović, te sociološkinja Maja Krek, koja je i sama izdanak porodice Musić. Završnu riječ dao je autor, Budo Simonović.

Jestrović: Knjiga u službi istine

Književna kritičarka Zora Jestrović istakla je da je Budo Simonović kao novinar uvijek poklanjao mnogo pažnje neobičnim pričama, ljudima i događajima koji su uticali na istoriju naših prostora.

– Imam čast da kažem da je Budo Simonović autor kome je istina vodilja u svemu. Kako je i sam rekao: „Istina je moj jedini Bog i jedini je Bog kome se klanjam”.

Jestrovićeva navodi da će čitaoci upravo kroz ovu knjigu saznati koliko su međusobni sukobi na ovim prostorima, u suštini, bili rat koji smo vodili jedni protiv drugih.

– On je u svojim knjigama opisao sudbinu ljudi i sudbinu Crne Gore kroz njene lomove i bezizlaze, ali je istovremeno u djelima kao što je Ognjena Marija Livanjska opisao sudbinu srpskog naroda na širim prostorima. Koliko je autor odan istini vidjećete čitajući ne samo porodične sage nego i njegove polemike sa različitim ličnostima, a naročito sa zločincima i onima koji veličaju zločine i zločince. Ova knjiga sadrži izuzetne priče o humanosti i međusobnoj pomoći onda kada je bilo najteže – u ratu.

U knjizi saznajemo o Moratu Musiću i bratu mu Bećiru Beću, koji su prije rata imali kovačku radnju i živjeli na Жabljaku, kako su se sprijateljili sa Dragom Novoselom. To njihovo mirnodopsko drugovanje doživjelo je u ratu punu kulminaciju, pokazujući snagu pravog prijateljstva.

Njihov otac, stari Seid Musić, na Sutjesci se 13. juna 1943. godine sjetio prijatelja Novosela pod Durmitorom i, uvjeren da će tu naći spas, sa teško ranjenim sinovima Zećom i Hajrom i ćerkama Zilom i Pašom, krenuo je put Durmitora da se izbavi iz pakla u kojem je njihova Treća proleterska sandžačka brigada gotovo potpuno uništena.

Njihova golgota i muke, pogotovu sedamnaestogodišnjeg Hajra koji se kretao na jednoj nozi i borio sa tifusom, potrajale su punih 15 dana. Doprli su do katuna Novosela pod Crvenom gredom i nijesu se pokajali: Drago Novosel i njegovi rođaci su ih bratski primili, sklonili i pružili pomoć kao najrođenijim.

– Tu su veliku ulogu odigrale žene. Vinka Novosel je već imala četvoro sopstvene djece, ali je hrabro prihvatila Musiće, koji su kod Novosela ostali tri mjeseca, sve do dolaska partizana u jesen 1943. godine. Za sve vrijeme, Hajro Musić je zbog tifusa bio u skloništu napravljenom podalje od katuna, ispod grana jedne omorike. Uspio je da se izliječi i preživi rat, a poslije rata, sve dok ga teška bolest nije savladala, dolazio je i gajio prijateljstvo Musića i Novosela, koje nepomućeno traje do danas.

Karamatijevići, Musići i Purići su stare novovaroške porodice, a prota Jevstatije Karamatijević izdvaja se kao značajna istorijska, duhovna i etička ličnost Starog Vlaha. Potiče iz svešteničke porodice, a njegovo prezime se, prema predanju, vezuje za nadimak njegovog oca Jovana, koga su Osmanlije prozvali „kara” (crn, opasan). U Drugom svjetskom ratu, kao i Seid Musić, bio je svešteno lice u partizanskim redovima, noseći istovremeno i vjerski znak i crvenu zvijezdu. Rat je odnio veliki dio njegove porodice, što svjedoči o stradanju, ali i o međusobnoj podršci naroda u teškim vremenima. Protojerej Jevstatije se iz rata vratio bez troje djece, bez dvoje unučadi, bez dva brata, supruge i mlade snahe, a Seid bez petoro djece, brata i tri sinovca.

Odbrana istine: Polemika sa Džomićem i „džomićima”

Posebnu pažnju u ovoj knjizi autor je posvetio polemici sa Veliborom Džomićem, sveštenikom i pravnikom Mitropolije crnogorsko-primorske, autorom trodjelne knjige Stradanje srbske crkve od komunista. Simonović je argumentovano demantovao Džomićevu izjavu sa jedne beogradske televizije da je partizanka iz porodice Purić svom mrtvom bratu iščupala srce i nad njim zaigrala kolo. Tragom te vijesti, autor je ustanovio da je riječ o laži i u knjizi je postavio izvore koji to dokazuju.

– Moja polemika nije usmjerena na Velibora Džomića kao pojedinca, jer ličnost ovdje nije primarna. Polemisao sam sa „džomićima” – onima koji su proizveli takav pristup istoriji i koji danas pokušavaju da iskrive nešto što se iskriviti ne može – poručio je Simonović.

Autor je objasnio da njegova borba za istinu ne poznaje ideološke strane. Kao dokaz naveo je svoju knjigu Lijeve greške o zločinima koje su partizani i komunisti počinili u Crnoj Gori od septembra 1941. do maja 1942. godine.

– Nisam štedio nikoga, od Đilasa i Ivana Milutinovića, pa redom. Razjasnio sam šta se i kako dešavalo i ne dozvoljavam izmišljotine i laži kakva je ova o porodici Purić. Nesrećni prota Ilija Purić jeste tragični roditelj, rat mu je podijelio porodicu: dvoje djece otišlo na jednu, dvoje na drugu stranu – ćerke Ljubica u partizane, a Radmila u četnike da osveti brata Vasilija, koga su strijeljali partizani kao komandira četničke čete.

U tom kontekstu opisani su mnogi drugi raskoli, ali i tragične ljubavi, poput one između protine kćerke Branke i četničkog kapetana Milutina Matijaševića…

– Ovo je mala enciklopedija nesrećnih, ali svijetlih ratnih likova. Ovo je knjiga koja govori o humanosti, o čojstvu i junaštvu, kada čojstvo nije pitalo ko je koje vjere, nego je postupalo po načelu: „Pomozi, ne pitaj kome” – istakla je Zora Jestrović.

Kako je nastala knjiga: Zavjet sa omorike

Kako je došlo do same knjige, pojasnio je Жeljko Lekić citirajući natpis: „Pod zaštitom Durmitora i njegovih dobrih ljudi preboleh rane i tifus ležeći tri mjeseca 1943. godine ispod grane ove omorike. Ranjenik sa Sutjeske, Hajro Musić”.

– Ova zavjetna poruka, decenijama čuvana u nedohodu Durmitora, predstavlja prvo slovo u priči o jednom velikom prijateljstvu rođenom u mukama. Zahvaljujući Baću Kovačeviću sa Bosače, jednom od najboljih poznavalaca planine, Simonović je prije 15 godina otkrio ovaj spomenik. Nakon upornog istraživanja, oteo je od zaborava sagu o četiri porodice i njihovim stradanjima u podnebesju od Durmitora do Zlatara.

Na ove riječi nadovezao se Bećir Musić, potomak porodice Musić.

– Жelim da izrazim veliku zahvalnost Budu Simonoviću. Njegova posvećenost svrstala ga je među malobrojne sljedbenike istorijske istine. Ova knjiga je značajna jer ukazuje na pozitivan odnos porodica različitih religija u teškim vremenima. Karamatijevići, Musići, Novoseli i Purići su to pokazali i u ratu i u miru. To treba da bude putokaz za zajedništvo.

Branka Petrić: Sjećanje na Novi Beograd i porodično nasljeđe

Glumica Branka Petrić evocirala je, uz ostalo, uspomene na 1947. godinu, kada je kao djevojčica došla na Bežaniju sa majkom Radmilom, kćerkom prote Jevstatija, ocem Vinkom i sestrom.

– Sjećam se da je moja mama, profesor književnosti, dobila zadatak da organizuje izgradnju prve osmoljetke na Novom Beogradu. Često je spavala na gradilištu, a na njen prijedlog škola je dobila ime po Ivanu Gunduliću. Nažalost, tragično je stradala u saobraćajnoj nesreći upravo na putu ka toj školi, kada je bila pozvana na proslavu dvadesetogodišnjice kao prva direktorka.

Branka Petrić se osvrnula i na ulogu svog oca.

– Moj otac je bio prvi sekretar Opštine Novi Beograd i njegova odluka o prihvatanju strane pomoći omogućila je početak izgradnje Instituta za majku i dijete. Takođe, mi mladi smo tada učestvovali u pošumljavanju Bežanijske kose, koja je tada bila gola površina, a danas je to zeleno mjesto za život.

Istina kao bedem nacionalizmu

Autor Budo Simonović pojasnio je da je potraga za istinom trajala više od dvanaest godina.

– Osim ove četiri porodice – kazao je Budo Simonović – tu je još niz drugih tragičnih sudbina, ali i mnogo onih koji su pomogli da te priče ne pokrije trava zaborava. Moram pomenuti imenjaka Buda Novosela, sina Dragovog, koji je mnogo pomogao da ova knjiga bude sadržajnija i istinitija, pa sinove Branke Matijašević-Lekić, kćerke prote Jevstatija Karamatijevića, koji su priredili i objavili njenu knjigu Raj, pakao, smiraj. Pominjem i veliku zahvalnost dugujem pokojnoj Miloj Đorđić i njenom, takođe pokojnom saborcu Milošu Lučiću, a naročito Diku Pejatoviću, penzionisanom pukovniku, kojemu večeras breme od 102 godine nije dozvolilo da bude s nama.

Budo Simonović je rođen u selu Osreci, Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio je Filološki fakultet u Beogradu. Radio je kao profesor u Gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo” na Sokocu na Romaniji, a potom se posvetio novinarstvu: Oslobođenje, TANJUG, Politika ekspres, Ilustrovana Politika, Politika, Frankfurtske vesti, Dan… Do sada je objavio 25 knjiga u tiražu od 105.000 primjeraka. Njegova djela, poput Ognjene Marije Livanjske, koja je doživjela 12 izdanja, prevedena su na više stranih jezika.

Simonović se na kraju osvrnuo i na kontroverze oko „Pasjeg groblja” u Kolašinu.

– Danas se o tome šire potpuno netačne priče. „Novoistoričari” tvrde da je na tom lugu pored Tare za dvije noći pobijeno od 240 do 500 ljudi, iako četnički izvori, list Pakao ili komunizam iz 1942. godine, objavljuju precizna imena svih ekshumiranih žrtava i na tom spisku su samo 34 imena. Komunistički istoričari su poslije Drugog svjetskog rata otkrili imena još šest žrtava (istina, ne zna se da li su baš stradali na „pasjem groblju” ili negdje drugdje oko Kolašina). Nasuprot tome, niko gotovo i ne spominje da su na Brezi, livadi udaljenoj par stotina metara od luga pored Tare, četnici za godinu dana svoje vladavine u Kolašinu, od marta 1942. do 13. maja 1943, postrijeljali 87, uglavnom momaka i djevojaka, pripadnika ili simpatizera partizanskog pokreta. Bez objektivnog sagledavanja i pune istine o svim zločinima i žrtvama nema istinskog pomirenja.

Promocija je završena zahvalnošću Жeljka Lekića Udruženju Stari Vlah iz Nove Varoši, Udruženju Stara Bežanija i predsjednici Volgi Ilić, te aktivisti Ranku Spaloviću. Večeri su prisustvovali i ostali protini unuci – Stefan i Jestratije, a iz porodice Musić Bećir – Baćo Musić i Murat Krek sa porodicama, dok su odlomke iz knjige nadahnuto čitale Branka Petrić i Maja Krek.

Tekst i fotografije: Dragana Bokun / Srpsko kolo

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA