MILOŠ KORDIĆ – VEČERNjI ZAPIS: Kad dječak Milan M. posmatra kako mu od ustaškog noža nestaje porodica

Jednog jutra, 1942. godine, dječak Milan M. ostao je bez porodice. Osim starijeg brata. Tada odraslijeg dječaka, koji se priključio partizanima i otišao da ratuje po rebrima kozarskih šumskih vijenaca. A onda i dalje – možda sa doktorom Mladenom Stojanovićem, Josipom Mažarom Šošom, Petrom Mećavom…

Naratovao se Milanov brat. I preživio bratu Milanu. Kao što je bratu, partizanu, preživio mlađi brat Milan.

Danas, sa ove vremenske daljine u odnosu na vrijeme prije građanskog rata u Hrvatskoj, mogu slobodno reći da mi je Milan M. bio prijatelj. A da sudim o tome da li sam to isto bio i ja njemu – ne mogu. A nemam koga ni da pitam.

Milan M., rođen vjerovatno krajem prve polovine tridesetih godina, dijete je jednog od krvavom i slobodarskom istorijom bogatih, teškim životom ispunjenih i od prvog susreta s prirodnim ljepotama – meni posebnih sela. Kome ispod, tom selu, do zapada, teče nekad smaragdna rijeka Una, a do istoka, iza leđa, slavna mu je planina Kozara i njene šume, s listalim slikama na platnima najživljih boja. Sredinom sela magistralni je drum, tu je i željeznička pruga, kojima se, oduvijek, trbuhom za kruhom, putovalo u bliži i dalji svijet. A oko kuća i iznad njih – bašte, voćnjaci, njive… I zima kad je – po svemu se razastru bijeli čaršavi i koperte od još bjelje svile snijega.

Upoznali smo se, Milan i ja, posljednje šezdesete godine prošlog vijeka. U krugu fabrike u kojoj smo radili: on stigao mnogo ranije, a ja u proljeće baš te godine. On mi se na prvi pogled predstavio slikom treperenja mladog lišća Kozare, a ja njemu banijske gore Šamarice. I od tada smo se pozdravljali. Uz, povremeno, poneku rečenicu o tome: Kako si… Kako si ti… Da li si bio skoro… Da li si ti skoro bio…

Milan je radio u jednom od najvećih i tada najmodernijih fabričkih pogona. Dakle, u prozvodnji. Ja sam se trudio da oplemenjujem krvotok što ljudskije kulture u našoj fabrici, kako smo najčešće zvali svoj kombinat. Za koji, po dolasku, nisam znao zbog čega ga njegovi zaposleni toliko vole. A onda sam ga, kad sam to saznao, i ja zavolio.

I tako, poznavali smo se, pozdravljali se Milan M. i ja. S ponekim, dakle, pitanjem i odovorom. S ponekom, mnogo češće njegovom pričicom. Koju bih, vječno nekud žureći, morao i da prekinem.

Zatim je mene, u jesen 1973, kadrovska premetaljka otpremila u informisanje. Na dužnost šefa službe za informisanje i glavnog i odgovornog urednika fabričkog lista. Nasljeđujem svoga dobrog prijatelja Milana Miću K., koji se tu kratko zadržao: otišao je na odgovornu dužnost u jednu od značajnih institucija u gradu. Milan Mićo K. ostavio je praznu kancelariju i potpuno prazan radni sto. I u nečemu drugom od namještaja u toj prostoriji od njegovih stvari, papira, brošura ili knjiga, nije bilo.

Ali, ne lezi vraže… Ne sastavih ja na novom poslu ni punih desetak dana, kad eto ti k meni moga dragog Milana M. I sve pričica po pričica, šala po šala, pa malko o ratu, pa malko o našoj fabrici i njegovom pogonu, pa malko o tome kako će meni tu, gdje sam došao, biti: Lezi ‘lebe da te jedem. I inače se tu, u upravnoj zgradi, ništa ne radi, veli on meni, sve smješkajući se. Vidim ja da je đavo odnio šalu, pa pokušavam da ga odvedem na neku drugu stranu. Međutim, ni moj Kozarčanin nije baš za takva odvođenja, skretanja. Nego će on, odjednom, sasvim mirno i prilično tiho: Tu, u tvom stolu, mora da su ostali rukopisi mojih sabranih djela. Ja sam ih dao Mići da ih pogleda, a on mi je obećao da hoće, čim stigne. A onda je otišao, nije stigao. Ja kažem Milanu M. kako sam zatekao prazan sto, a ni u drugom namještaju bilo kakve papire nisam našao. I dodajem: Ta tvoja djela mora da su napisana i na mnogo listova papira, pa bi se to lako vidjelo. A on će meni: To je sve što sam ja pisao i objavljivao u vašem listu, a tu je i rukopis mog romana Kad utihnu čobanska zvona.

I šta sam mogao osim da mu obećam da ću ponovo sve pregledati, a pitaću i Miću.

Da, objavljivao je Milan M. u fabričkom listu kratke bilješke, u rubrici u kojoj su se objavljivala kratka pisma čitalaca, o mnogo čemu što u fabrici i u naselju, koje je niklo uz fabriku, nije dobro, što nije čisto, što nije dobro projektovano, pa kako stanovi u velikom broju zgrada nemaju ostave (špajze), pa kako oni koji u kasnim noćnim satima, kad idu iz radničkog restorana, svojim zavijanjem od pjevanja bude narod, a jedan broj žitelja tog naselja radi u smjenama i tako dalje.

I nastavi on takve bilješke, crtice i dalje da šalje, a mi mu, i pod mojim uredništvom, nastavili da objavljujemo.

I bi to i dalje tako. Sve dok nam jednom, pa zatim još jednom ne uvali bilješke u kojima ništa od napisanog nije tačno… Pa je bilo povuci-potegni… Pa se to i smirilo. A on je i dalje slao. A mi prestali da objavljujemo.

I jednog jutra urani Milan do mene, u kacelariju. U radničkom je odijelu. Ide, reče, iz noćne smjene. U ruci mu najlonska folija, a u njoj podebeo bunt papira.

Ovo je roman o kome sam ti pričao, kaže. Pa nastavlja: Bilo je jutro. Lijepo k’o ovo, današnje. Čuvam goveda na pašnjaku iznad voćara. Kadli u selu lavež pasa, pa udaranje cokula, zveket oružja… A onda se začuše psovke, galama, vrisak, jauci. Privučem se u živicu do svoje avlije. Zgrčen, pokriven gustim grančicama i lišćem, ćutim. I gledam – bez ispaljenog metka, sve s noževima: otac, majka, sestre, baba, pa dovedeni svi čičini, pa komšije… I sve ti je ovdje, na ovim papirima… Tu su i sva umukla čobanska zvona… Brat je u Beogradu, u penziji. A ja sam došao ovamo. I ostao.

Ćutim, slušam, ne pripitkujem. Pred očima mi se redaju slike: Kozara, Una, ustaše, Nijemci i njihovi ovčarski psi… Nikad mi to ranije nije pričao. Nikad takvog Potkozarja i takve Kozare u njegovoj priči nije bilo. Pa mi se, u tom momentu, javiše stihovi iz pjesme „Strah“, srpskog pjesnika Dragana Kolundžije, rođenog Potkozarčanina, Kozarčanina, svejedno, koji je posjećivao i naše naselje, u kome mu je živjela sestra:

Mala kolevko kostiju, očevom rukom u grob spuštena,

poslednja zvezda neba i moje krvi lik ti je ponela,

veran tvom svetu raja i pakla, i tebi samoj,

pod zemljom, između dve čvrsto spojene ploče smrti.

I prođe izvjesno vrijeme u našem miru. A onda on poče sve češće da dolazi i da i dalje traži svoje papire i sabrana djela. I ponovo ja osjetim da sam u nebranom grožđu.

Ali jednog dana dođe naš foto-reporter , novinar, i veli meni: Evo ti spasenja! Uzimam iz njegovih ruku fotografiju: moj prijatelj Milan, dok je bio u noćnoj smjeni, leži na nekakvoj klupi i spava li spava.

Kad je sutradan svratio, pokažem mu fotografiju, uz riječi: Eto, vidiš zbog čega se nama dešavaju kvarovi u proizvodnim pogonima – majstori spavaju!… Ja ne mogu da prepoznam ko je na slici, što nije ni važno. Ali ćemo je objaviti kao upozorenje.

Uze on fotografiju pa će radosno, na sav glas: Pa to sam ja!

Naravno da nismo objavili fotografiju. A ni on nije više tražio svoja sabrana djela, kojih nikad nije ni bilo u Mićinom i mom stolu.

Kad je Milan M. otišao u penziju, ja poslije priličnog broja godina provedenih u informisanju, otišao na novi posao, u fabrici, kancelarija mi bila u zgradi do ulice, Milanu nisu bili uveli telefon u stanu, prolazi on i navrati. Uz riječi kako ide u poštu, koja je bila preko puta, da se čuje sa bratom.

Sjedi i razgovaraj koliko ti volja, velim ja njemu. I kad god ti padne na pamet brat, dođi… Samo dođi. Ti si to zaslužio.

Nego, znaš li ti da ja još uvijek radim na onim utihnulim čobanskim zvonima… Jer bilo je jutro. Lijepo k’o ovo, današnje… I nestaše svi: bratovi i moji, i čičini, i komšije… Nesta vriske, jauka… Nesta i svjetlucanja ustaških krvavih noževa… još uvijek priča Milan M.

Zatim smo obojica utihnuli.

MILOŠ KORDIĆ / SRPSKO KOLO