arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Zločin u selu Jošanica: Civili i djeca nisu preživjeli Nikoljdan 1992

Molitvenim sjećanjem na stradale srpske civile i borce i polaganjem vijanaca danas su obilježene 32 godine od zločina nad 56 svirepo ubijenih u Jošanici na Nikoljdan 1992. godine, a preživjeli su poslije tri decenije dočekali da počiniocima počne suđenje. Na dan kada je trebalo da slome krsni kolač, tada je mučenjem i odsijecanjem dijelova tijela muslimanska vojska iz Goražda zvjerski masakrirala više staraca, 21 ženu i troje djece. Milosti nisu imali ni za dvogodišnju Danku Tanović, Draganu Višnjić od deset godina i njenog tri godine mlađeg brata Dražena. Najstarija žrtva u ovom pokolju bio je devedesetogodišnji starac Rade Pljevaljčić. Parastos je služen kod spomenika u jošaničkom zaseoku Hodžići za 73

Neki pogubljeni pred očima roditelja: Među žrtvama rata u Hrvatskoj 87 d‌jece do 18 godina

Među žrtvama rata u Hrvatskoj, kao i u akciji hrvatske vojske u BiH u registru Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” vodi se 87 d‌jece do 18 godina, a posebno je potresno to što su neki pogubljeni pred očima roditelja, koji su potom ubijeni. Direktor “Veritasa” Savo Štrbac je rekao da javnost najviše zna o ubistvu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec i njenih roditelja Mihajla i Marije u Zagrebu u decembru 1991. godine, ali da to, nažalost, nije usamljen slučaj. Osim porodice Zec u kojoj je otac bio Srbin, a majka Hrvatica, pogubljene su i četvoročlane mješovite porodice Kozbašić u Petrinji u novembru 1991, Čengić u Erveniku kod Knina u januaru 1992. i Olujići u Cerni kod

Ante Zemljar: Relativnost poznavanja konclogora Slana na Pagu

U prilogu objavljenom u listu „Novi Omanut“ br. 31/1998. (Novi Omanut – prilog židovskoj povijesti i kulturi, izdavač Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger, Zagreb, Hrvatska), citira se broj mrtvih u logorima Slana i Metajna na ostrvu Pagu. Upisana je (samo) 791 žrtva. Marta mjeseca 1999. na ovu zapanjujuću neistinu reagovao je hrvatski antifašista, časni Ante Zemljar (1922—2004.), koji je istinu o strahotama logora na ostrvu Pagu 1941. objelodanio u svojoj knjizi „Haron i sudbine“, objavljenoj 1988. godine. Udruženje građana Jadovno 1941. je tek početkom januara 2018. došlo u posjed pisma koje je prof. Zemljar uputio redakciji časopisa Novi Omanut. Pismo objavljeno u Novom Omanutu br. 36/37 iz 1999. godine, objavljujeno

Đurđica Dragaš: KA MEĆAVI

Rodila me bela tama,donela me snežna noć.Studenim me mlekom mećava podojila,međ’ borovima kolevku svila. Rasla sam k’o žito mlado,zeleno,ustalasalo,rosom okupano. Stasala k’o klasje zrelo,jedro,jako,suncem okaljeno. Posekla me ruka mračna.Nad ponorom dušu pustih.Neka leti,mlada,snažna.Nek’ se vrati kući našoj,zatvorenoj,ugašenoj. Nek’ otvori prozor k šumi,neka pusti jato ptica.Nek’ poleti ka mećavi,bela,snežna,jamom nebu obećana! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Jovo Bajić: ZLOČINI HRVATA U DONjEM MALOVANU I ĆURKOVOM DOLU POD CINCAROM

DONjI MALOVAN,  22. APRIL 1942. – SVEDOČENjE MOMČILA DUVNjAKA[1]           Tokom prve ratne zime kupreški Hrvati pravili su plan o upadu u Donji Malovan, srpsko selo na Kupreškoj visdoravni. Italijanska vojska, u čijoj se proširenoj okupacionoj zoni nakratko našla i Kupreška visoravan, procenila je da se bez gubitaka neće moći održati na ovom prostoru pa je u decembru 1941. godine napustila Kupres i povukla se u Duvno. Dok su držali Kupres, Italijani su, kao i u ostalim delovima novoformirane okupacione zone, i ovde razvlastili hrvatsku vlast, raspustili vojne i policijske jedinice, obezbedili slobodu kretanja.  U Kupres  su u to vreme  dolazili i Srbi iz okolnih sela gde su mogli da

Dušan Bodiroga: Film „Garavice“ mora biti proglašen za film od nacionalnog značaja

Dragan Radović je snimio film koji je možda i najbolji film o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu! Ono što bi trebalo da rade državni instituti, fakulteti, državna politika i timovi ljudi koji ionako primaju plate iz budžeta, uradio je jedan jedini čovjek bez ičije bilo kakve pomoći! Naime, i u Foči je prikazan film „Garavice“ o jednom od najvećih stratišta Srba u Drugom svjetskom ratu i o stradanjima našeg naroda u Bihaću, Cazinu, Bosanskoj Krupi, Velikoj Kladuši i Bosanskom Petrovcu. Autor ovog filma je Dragan D. Radović iz fondacije Zaboravljeni korijeni koji je u ovom filmu bio sve: režiser, tekstopisac, istraživač, istoričar, snimatelj, montažer, producent i finansijer. Taj Dragan

Slobodan Čikarić: Bekstvo na Kozaru 1942.

Za vreme NDH (1941–1945) ustaše su poslale u smrt 1.700 Srba pravoslavaca svih uzrasta i oba pola u maloj dubičkoj opštini smeštenoj u „Banijskom trokutu”. Gotovo sva srpska deca su pobijena. Hitlerova Nemačka rešavala je „jevrejsko pitanje” tako što je šest miliona Jevreja spalila u krematorijumima ili im na drugi, podjednako surov način oduzela život. Pavelićeva NDH prihvatila je doktrinu glavnog ustaškog ideologa u Pavelićevoj vladi doglavnika Mileta Budaka, koja se može nazvati „sveto trojstvo”. Naime, Budakova ideologija o rešavanju srpskog pitanja u NDH sastojala se u sledećem: trećinu pokrstiti, trećinu proterati, a trećinu pobiti. Kasnije su se ustaški ideolozi u NDH predomislili. Ipak, sve Srbe u NDH (i one

Savo Štrbac: Nad kim (ni)je počinjen genocid u Jasenovcu

Mediji iz Beograda i regiona prošle nedelje su, s bombastičnim naslovima, objavili vest da je na drugom godišnjem zasedanju Međunarodne alijanse za sećanje na Holokaust (IHRA), koje se održava u Londonu, šef zvanične delegacije Hrvatske Sara Lustig, odgovarajući na direktno pitanje, navodno rekla “da niko ne može da poriče genocidnu prirodu režima NDH i zločina izvršenog nad Srbima”. O tome što je tačno u Londonu izrečeno, od vlade i/ili Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, kao ni od Sare Lustig, do pisanja ovog teksta (u nedelju) nije bilo nikakvog javnog reagovanja, ali je istog dana saopštenjem reagovalo vođstvo IHRA, koje “osuđuje curenje netačnih informacija iz rasprave o bivšem logoru Jasenovac”, uz kritiku

Gospodine, opali još jedan metak, jer me nijesi dobro pogodio

VELIKI USPJEH FILMA „GARAVICE“ Gledaoci dokumentarnog filma „Garavice“ sigurno su zapazili svjedočenje Hrvata Živka Ćurića o zakopavanju srpskih žrtava kada kaže da je jedan ostao živ i javio mu se riječima „pa zar ti mene ne poznaš, kad smo zajedno služili vojsku u Negotinu, ja sam Karanović Nikola“, a zatim kada je ustaša pucao iz pištolja u njega, on ponovo odgovorio „gospodine, opali još jedan metak, jer me nijesi dobro pogodio“. Ime i prezime uz detalj o služenju vojske u Negotinu bili su dovoljni da Nikolini potomci nakon gledanja filma prepoznaju o kome je riječ. Nikola je rođen oko 1900. godine u selu Lipa od oca Luke i majke Marije

Radmanović: Hrvatska Vlada trebala bi da prizna genocid nad Srbima u NDH

Zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Nebojša Radmanović smatra da bi bilo sasvim normalno da hrvatska Vlada prizna genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, nakon što je hrvatska delegacija na međunarodnom zasjedanju u Londonu pomenula genocidnu prirodu zločina nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/. Radmanović je istakao da do toga zadugo neće doći. S obzirom na konstantnu polemiku u širokoj javnosti o kompleksu Jasenovac i šta se tamo dogodilo, Radmanović je naglasio da u novoformiranoj hrvatskoj državi nikada nisu priznali da se desio genocid u Jasenovcu. – Nedavno se desilo na konferenciji u Londonu gdje su se razmatrali različiti projekti, gdje je bio i projekat o revitalizaciji

Bastašić: Skandalozno da Hrvatska i dalje ne priznaje genocid nad Srbima

Šef delegacije Hrvatske Sara Lustig na konferenciji IHRA u Londonu, nije jasno rekla da je NDH izvršila zločin genocida nad Srbima. Predsjednik Udruženja „Jadovno 1941“ Dušan Bastašić smatra skandaloznim da Hrvatska i dalje ne priznaje da je NDH izvršila genocid nad Srbima i da je za žaljenje to što se sva srpska stratišta i te genocidne radnje ne pominju na međunarodnim skupovima, kao što je bio o Holokaustu u Londonu. – Hrvatska je davno priznala da je NDH izvršila genocid nad Jevrejima i Romima, ali ne i da je genocid počinjen nad Srbima – rekao je Bastašić Srni. Komentarišući pisanje pojedinih srpskih medija da je Hrvatska na drugom godišnjem zasjedanju

Nismo zaboravili: Stradanje porodice Zec u Zagrebu

Aleksandra Zec bila je kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, i vjerojatno sasvim obična dvanaestogodišnjakinja, koja po ničem ne bi zaslužila da se o njoj piše, – da je nisu svirepo ubili. Uveče oko 23 časa, 7. decembra 1991. u njen dom u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci, banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović (pripadnici Merčepove jedinice) sa namjerom da uhapse Mihajla Zeca, zbog njegovih navodnih veza sa pobunjenim krajinskim Srbima. On je nekako uspio je istrčati na ulicu, i pokušao pobjeći, ali ga je Siniša Rimac ustrijelio na udaljenosti od tridesetak metara.[1] Nakon tog su svezali 12 godišnju Aleksandru i njenu majku

Šamac: Pomen za 137 Srba koje su ubile ustaše 1944. godine

Kod spomenika u Srpskoj Tišini i Šamcu služen je pomen za 137 Srba koje su 1. decembra 1944. godine ubile ustaše, među kojima je bilo desetoro djece. Lazo Vakić iz Srpske Tišine koji je u Drugom svjetskom ratu izgubio sedam članova porodice, među kojima tri strica, dok je otac odveden u logor, rekao je da je najstariji član familije Vakić. – Ustaše su potrpale u dva kamiona stanovnike Srpske Tišine, njih najviše, te iz Pisara i Šamca, koje su prevezli preko Save i strijeljali kod mosta. Ustaše su bacale bombe na nejač koja je ostala u kućama – ispričao je Vakić. Potomak žrtava Lazar Stanojević, kojem su ustaše otjerale u

Jelena Kovačević: Stradanje

U izdanju udruženja građana Jadovno 1941. Beograd – Banja Luka, iz štampe je izašla zbirka pesama Jelene Kovačević pod naslovom „Stradanje“, na temu Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. ZAVEŠTANjE Za nama ne plačite,za njima zakukajte i ne prestajte kukati.Za nas se pomolite a za njih molite,glas ne zatvarajte i reč ne ispuštajte.Čuće Gospod a da li će uslišitiako se vi za oprost njima budete molili a niste oprostili?Zarad ljubavi milost će krvniku umesto krvi pustiti.Bol u ljubav da se raznese mi ćemo se moliti.Kada na grobovima našim sveće zapaliteznajte da dželatima našim palite, u grobove naše ubice su legle.Nas Gospod viknu i mi se probudismo,

Godišnjica stradanja Srba iz sela Kip i Klisa

Nedavno su se navršile 33 godine od stradanja Srba iz zapadnoslavoskih sela Kip i Klisa tokom rata u Hrvatskoj 1991. godine, koji su odvedeni u improvizovani zatvor u Marinom Selu gdje ih 18 nije preživjelo mučenja, saopšteno je iz Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas”. U saopštenju se podsjeća da su u periodu od 12. do 18. novembra 1991. godine pripadnici hrvatske vojne policije pohapsili 24 srpska civila u selima Kip kod Daruvara, pod sumnjom da skrivaju oružje, i Klisa kod Pakraca, radi “izmještanja” stanovništva. Srpski civili su odvedeni u Marino selo, gdje su zatvoreni i držani u podrumu improvizovanog zatvora “Ribarska koliba”, psihički i fizički maltretirani, a najčešće metode mučenja su bile

NAJNOVIJE VIJESTI

Predgovor

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku

Prilozi uz knjigu

Knjiga Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991. Početna strana… Sadržaj poglavlja

Internet

Mišljenja iznesena na internet stranicama koje slijede su privatna mišljenja njihovih autora

Knjiga gostiju

Poštovani, pozivamo vas da vaše utiske, prijedloge i komentare upišete u našu

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.