arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Spomenik koga više nema

Centralni spomenik žrtvama kompleksa logora smrti NDH Gospić – Jadovno – Pag, autora Vanje Radauša, podignut je jula mjeseca 1961. nedaleko pravoslavnog groblja u Gospiću. Uništen je u ratu 90-tih. Samo mjesto i ostatke spomenika locirala je ekipa udruženja građana Jadovno 1941, decembra mjeseca 2021. godine. Ovaj video zapis urađen je maja mjeseca 2023. godine. Prenosimo dio teksta dr Koste Popovića, posvećen spomeniku na Jasikovcu: “Obeležavanje stradanja žrtava na Jadovnu spojeno je sa dvadesetom godišnjicom ustanka i revolucije u organizaciji Saveza boraca NOR i održana je 27. jula 1961. u Gospiću. Pri tome je dominirala proslava ustanka i revolucije. To je uticalo i na obeležavanje spomenika stradalim žrtvama terora i

Pavelić pozdravlja svoju vojsku

Ubiti učitelje i popove

Ustaše razradile plan da se Srbi „svi do jednog“ pobiju. Seljani usmrćeni maljevima i bačeni u jamu Golubnjača Masovni pokolji Srba u NDH bili su unapred planirani i organizovani. Inicijativu za ta monstruozna ubistva dali su Pavelić i njegovi saradnici, a odobrili je i svesrdno joj pomagali nemački i italijanski okupatori. Cilj je bio potpuno uništenje, istrebljenje pravoslavnog življa i stvaranje „čiste hrvatske nacije“. Plan za istrebljenje Srba razrađivan je na ustaškim sastancima, na koje su redovno dolazili i katolički sveštenici. Tako je, na primer, sredinom maja 1941. u Glini, u zgradi bolnice, održan zbor ustaša iz gotovo svih župa NDH, mada su većinu činile ustaše iz Bosne i Hercegovine

NA VELEBITU PARASTOS JADOVNIČKIM ŽRTVAMA 29.JUNA

Njegovanje kulture sjećanja i pamćenja je ne samo jedan nacionalno odgovoran, već i duboko moralni i ljudski odnos prema nevino postradalim precima, ali i odgovoran odnos prema još nerođenim potomcima. Kod Šaranove jame na Velebitu u subotu, 29. juna biće služen parastos jadovničkim žrtvama povodom obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno 1941. godine kada je u tom kompleksu logora za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ na najsvirepiji način ubijeno više od 40.000 uglavnom Srba i Jevreja. Predsjednik Udruženja „Jadovno 1941“ Dušan Bastašić rekao je Srni da je njegovanje kulture sjećanja i pamćenja ne samo jedan nacionalno odgovoran, već i duboko moralni i ljudski odnos prema nevino postradalim precima, ali i odgovoran

Vješanje na Terazijama, Beograd, avgusta 1941.

Svjedočanstvo jednog zločina (2): Zapisi o sudbini porodice Đukić

Po dolasku u Sarajevsku 3, posle 10 dana, gazda te kuće reče majci da radi kod njega, da sprema i čisti odaje, gdje je on izdavao prenoćište. [1] Majka je prihvatila odma taj poso i dobila od gazde jednu praznu veću sobu za sve nas. Bile nas dve, kumovi i Zorićke, dve. Tako smo nas dve dobile stalan boravak u Beogradu. Majka posle poče da radi po kućama i povrh ova dva posla čistila je još jednu kafanu. Nije dugo bilo, po malo je počela raditi u jednoj kujni, gde su se hranili radnici te je od sviju dobila potvrde da radi i to je predala Komesarijatu za izbeglice. Posle 2 meseca

Ustaški dželat "po obavljenom poslu" u Jasenovcu

Svedok strašnog pokolja

Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Klanje ljudi počelo je redom, kako smo stajali u crkvi, nastavio je priču o masakru u Glini Ljuban Jednak. Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Nisu čekali da iskrvavi ili umre, već su ga polumrtvog iznosili iz crkve i bacali na kamion. Kada su poklali tri četvrtine ljudi, stali su da se odmore. Čim su nastavili, hvatali su jednog starca pitajući ga: ’Hoćeš li nam dati ženu, sestru i kćerku?’ On je odgovorio da

LITURGIJA I PARASTOS NA KAMNIŠKOJ BISTRICI

U subotu, 15. juna 2024. Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, Administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, služio je Svetu Liturgiju i parastos na spomen području u Kamniškoj Bistrici u Sloveniji, na mjestu stradanja velikog narodnog zbjega iz Crne Gore, Boke kotorske i Hercegovine, 1945. godine. Tada je na tom mjestu naredbom komunističkih vlasti ubijeno preko 3500 nevinih. Vladici Kirilu sasluživao je arhimandrit Pavle Radusinović, iguman manastira Orahovica, protojerej Predrag Šćepanović, iz Mitropolije crnogorsko-primorske i sveštenstvo Mitropolije zagrebačko-ljubanske. Pojao je vizantijski hor Crkvene opštine u Ljubljani, a na Liturgiji su učestvovali i mnogi vjerni iz Mitropolije crnogorsko-primorske koji su, kao i ranijih godina, došli na poklonjenje tom sveštenom mjestu. Mnogi od njih potomci

U Belom Potoku u Beogradu održan 14. Sabor Bilogoraca

Posle Smederevske Palanke, Rume, Grocke, Pančeva i Novog Sada, u Belom Potoku nedaleko od Beograda, u hotelu „Sučević“, 9. juna 2024. se održao šesti put Sabor Bilogoraca, 14. po redu od 2010. godine u organizaciji Zavičajnog udruženja „Bilogora“. Piše: novinarka „Srpskog kola“ Vesna Pešić Okupljanje na Saboru Bilogoraca i ovaj put bilo je protkano pomešanim osećanjima radosti zbog susreta prijatelja i rođaka, bivših komšija i saboraca, ali i tuge zbog gubitka zavičaja, čitavog jednog sveta koji posle više od trideset godina nije ni zaboravljen ni prežaljen. Na Svečanoj skupštini udruženja prisustvovala su tri od četiri člana Štaba Teritorijalne odbrane Opštine Grubišno Polje iz 1991. godine Milena Mrkšić, Rade Kljajić, Regina

PRIPREME  SOKOLA ZA XVII SVESOKOLSKI SLET U PRAGU 2024.

Sokolski savez Srbije pozvao je sokole i sve zainteresovane u svom glasniku “Oko sokolovo” br. 81-82  da sa njima učestvuju na XVII Svesokolskom sletu u Pragu od 29 juna 2024. do 5 jula 2024.          Srpski narod slao je na visoke škole u Pragu svoje sinove, koji su kasnije kad su se vratili bili na vodećim mestima  državnog života. U Pragu je 1862. osnovano društvo za telovežbu koje je kasnije nazvano Soko po ptici, uzoru viteštva i junaštva iz srpskih narodnih pesama. Srpski sokoli redovno su učestvovali na Sveslovenskim sletovima u Pragu. U međuratnom periodu sokoli iz Jugoslavije su masovno učestvovali na sletovima. Posle obnove rada 1992. srpski sokoli nastavili su da

Miostrah: Tragom predaka

Bio sam u Miostrahu, a da do pre nekoliko meseci nisam ni pomišljao da ću ikad tamo otići. Ideje za mnoge naše poduhvate začete su u kafani. I za ovaj moj. A povod je bio tekst iz „Pečata“… Piše Miroslav Maksimović Može li strah biti mio? Ne znam, možda i može. Moja majka je, godinu-dve pred smrt, a posle moždanog udara, rekla da oseća da je čitavog života bila u nekom tihom strahu. Od čega? Od ljudi? Rodila se u mestu koje se zove Miostrah. I tu je, u četrnaestoj godini, završila prvi život. Drugi je, do osamdesete, provela, u čudnom strahu, a da nikad više nije otišla tamo. Život

Pismo Mire Cikote pred pogubljenje

Kozara, ljeto 1942. „Draga moja mama, Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala… I evo poslije više mjeseci Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod

Vladimir Bursać: Sudbina Stanka Opačića – Ćanice je bila veličanstvena i u isto vreme tragična, strašna i tužna

Organizator ustanka na Kordunu, najuspešniji komandant partizanskih odreda, čovek koji je otvorio Prvo zasedanje AVNOJ-a u Bihaću novembra 1942.g. Čovek koji je sudio drugima i odlučivao ko će živeti a ko neće. Čovek koji je trebao da postane Narodni heroj Jugoslavije, a završio je na suprotnom kraju života. Kao zatvorenik na Golom Otoku, kojem su oduzeta građanska prava i kojeg su izbegavali njegovi partijski drugovi. Njegova sudbina je jasno pokazala zablude srpskog viđenja jugoslovenstva kao nečega većeg i značajnijeg od srpstva, u ime čega je vredelo odreći se delova svog nacionalnog bića. Hrvatsko i slovenačko viđenje su jugoslovenstvo shvatali samo kao privremeno rešenja do konačne federalizacije i nastanka njihovih država.

Kozara i Potkozarje – srpski zid plača

Hrvatski i njemački fašisti opljačkali su sva sela, pobili dio stanovništva, uključujući 540 ranjenika, a oko 68.000 srpskih civila otjerali u logore, mahom u Jasenovac. Na Kozari i Potkozarju, prema podacima nakon rata, ubijeno je i stradalo 35.000 civila. Ofanziva ustaša i njemačkih nacista, uz podršku mađarskih fašističkih snaga, na Kozaru počela je na današnji dan 1942. godine, što je bio uvod u jedan od nastrašnijih zločina počinjen nad srpskim narodom ikada. Zatiranje naroda Uz podršku mađarskih riječnih brodova, 40.000 njemačkih i hrvatskih vojnika zatvorilo je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. U opkoljenom području zbjeg sa oko 80.000 srpskih civila branilo je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Poslije

Dragan Čavić

Usvajanjem Deklaracije vraćamo barem dio duga onima koji strašno postradaše od strane Hrvatske države prije više od 70 godina

Uvodno obraćanje narodnog poslanika Dragana Čavića, na 7. redovnoj sjednici Narodne Skupštine R. Srpske povodom Prijedloga Deklaracije o genocidu Nezavisne države Hrvatske nad Srbima, Jevrejima i Romima. Banja Luka, 21.oktobar 2015.godine Dame i gospodo narodni poslanici, Za narode Republike Srpske, danas je jedan od onih dana koji se nameću kao istorijski i koji to zaista i jesu. Konačno je došao dan, u okviru obilježavanja 70 godina od pobjede nad fašizmom, i 70 godina od nestanka fašističke i genocidne Nezavisne države Hrvatske, da se jedan parlament jasno odredi o pogromu počinjenom tokom Drugog svjetskog rata nad Srbima, Jevrejima i Romima, narodima kojima je ustaška Nezavisna država Hrvatska namjenila i provodila politiku

Srpski Velebit

Pokušavam da se setim kada sam prvi put čula za Jadovno. Bilo je to, čini mi se, u godinama kasnog detinjstva ili ranog devojaštva. Piše: Gordana Dostanić U našoj kući, tata i njegov prijatelj pričali su o vremenu NDH u Sremu, pominjali Pokretni preki sud i imena pobijenih komšija, Srba, nikome dužnih i nizašta krivih. Bar ne svojom voljom. Onda je mama pomenula Jadovno. Ona je u svakoj prilici sve svodila na meru lepote i tuge doživljene u njenoj Lici. Tako i tada reče da je na Velebitu bio logor u koji su odvodili Srbe. Iz njega, tog logora, niko se nije vraćao. Mnogo ljudi je na Jadovnu pobijeno. Ona

Godišnjica krvave kozaračke epopeje: Pokušaj zatiranja Srba

Desetog juna 1942. godine njemački vojnici i ustaše napali su narod Kozare, počinivši jedan od najvećih ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu – srpsko stanovništvo je ubijano i raseljeno, a poseban zločin počinjen je nad djecom. Izbeglice sa Kozare (foto: radiogornjigrad.wordpress.com) Ofanziva Nijemaca i ustaških jedinica /oko 40.000 vojnika/ zatvorila je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru nacističkih snaga, a branilo ih je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Ipak, Kozarčani su izdržali 50 dana teških borbi – poginulo je oko 1.700 partizana, ali je na nekim mjestima obruč probijen i spaseno je oko 15.000 civila. Nijemci i

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.