Koreni genocida – Ante Starčević i hrvatska genocidna misao

Septembra meseca 2017, u devedesetoj godini života, u Zagrebu je preminuo istaknuti hrvatski intelektualac i istoričar, Slavko Goldštajn.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 30. septembra 2017. godine.

Kao što je po prezimenu lako naslutiti, Goldštajn je bio jevrejskog porekla. To znači da po preovlađujućim merilima u Hrvatskoj on nije mogao pripadati „hrvatskoj krvi i tlu.“ Bez obzira na tu okolnost koja je otežavala status pokojnika, ipak se malo ko nadao bujici najprimitivnijih pogrda kojom je hrvatska javnost propratila nestanak ovog uglednog javnog radnika iz svoje sredine. Evo nekoliko karakterističnih epiteta: „čifut,“ „smeće,“ „smrad,“ „židovski i orjunaški rasist“ (šta god bi ovo poslednje trebalo da znači), te neizbežno, „govno.“ „Napokon jedna lijepa vijest,“ „Bogu hvala!“, širio „antihrvatsku propagandu po svijetu o tome kako su Hrvati bili veći zločinci čak i od njemačkih nacista,“ bili su to samo neki od oduševljenih proširenih komentara Goldštajnovih hrvatskih sugrađana. [1]

Izgleda da se rimska deviza de mortuis nihil nisi bene u Hrvatskoj ne praktikuje. Ipak, opštenarodno likovanje povodom smrti ovog uglednog pripadnika hrvatskog društva (makar da on, svojim poreklom, ne zadovoljava neke od ključnih rasnih kriterijuma sredine da bi mogao biti prihvaćen i integrisan) ponovo postavlja u središte pažnje neka šira pitanja koja se odnose na mentalitet i kolektivni moralni profil pokojnikovih sugrađana. Ta pitanja bi trebalo da budu vrlo razumljiva ne samo svakom Srbinu nego — na osnovu upravo izloženog — i većini pripadnika jevrejskog naroda.

Jer, pre sedamdeset godina, u srcu Evrope, i to baš u Hrvatskoj, dogodila su se dva masovna pokolja, u okviru Drugog svetskog rata. Na teritoriji pod kontrolom tadašnje hrvatske države, koja je funkcionisala između 1941. i 1945, došlo je do pokušaja da se sistematski istrebe i unište dva naroda Pored sunarodnika pokojnog Slavka Goldštajna, to su bili i — Srbi.

Pod uticajem nacističkih doktrina, Nemci su svuda sabirali jevrejsko stanovništvo, koje su zatim masovno slali u zloglasne logore smrti. Na takav način, procenjuje se da su pobili oko šest miliona Jevreja. Specifičnost NDH je bila u tome da je tamo masovna likvidacija jevrejskog stanovništva bila u potpunosti poverena hrvatskim vlastima. Slavko Goldštajn — čija nedavna smrt je u Hrvatskoj proslavljena sa likovanjem — jedan je od malobrojnih preživelih jevrejskih srećnika sa teritorije Hrvatske iz tog perioda.

U „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ srpski narod je bio stavljen van zakona, a ubiti Srbina ili opljačkati njegovo imanje postalo je ne samo pravo nego i patriotska dužnost svakog Hrvata.

Po nemačkom istoričaru Karlhajnc Dešneru (Karlheinz Descher), ustaška nedela su nezamisliva bez nadahnuća koje je pružio Starčević:

„Njihov duhov ni rodonačelnik, Ante Starčević, zastupao je gledište da Srba uopšte nema, a sve ono što se srpskim zove da mora isčeznuti, zbog čega su Srbi, kako je Starčević pisao, predmet klanice. Po toj doktrini, nastupiše sad ustaše protiv Srba, naroda koji na Balkanu stoji kulturno na najvišem stupnju, ali nije bio katolički…“ (K. Deschner: Abermals Kraehte der Hahn, Stuttgart 1962)

Tokom četvorogodišnjeg pokolja, prema kompetentnim procenama uništeno je oko 750,000 srpskih života.

Pored formalne paralele između nemačkih i hrvatskih zločina, postoje i izvesne razlike — barem ako bi se poredili stavovi Nemaca i Hrvata.

Dok se svi odgovorni Nemci danas ograđuju od Adolfa Hitlera i njegovih rasističkih ideja, idejni inspirator hrvatskog zločina protiv Srba, Ante Starčević, od Hrvata je bio priznat i slavljen kao „Otac domovine“ i pre, i za vreme, i posle genocidne orgije koje je njegovo učenje nadahnulo tokom Drugog svetskog rata. On je to isto i danas, posle reprize te orgije u Hrvatskoj, devedesetih godina prošloga veka.

Bes na Srpstvo

U nemogućnosti da ostvari svoje megalomanske ambicije, Starčević je tražio nekoga da svali krivicu za sve hrvatske probleme i nevolje. Krivca je našao u Srbima koji su — kulturno i ekonomski napredni, nacionalno svesni i jaki — tada sačinjavali jednu četvrtinu stanovništva Hrvatske.

Razvijeniji srpski nacionalizam stvorio je snažne srpske političke stranke u tadašnjoj Hrvatskoj. Kao četvrtina stanovništva, Srbi su, razumljivo, bili i snažan politički faktor, koji nije imao simpatija prema pravaškim idejama Starčevića i kruga njegovih istomišljenika.

Starčević je našao rešenje okomljujući se na Srpstvo. Kao ni austrougarske državne ustanove, Starčević ni Srpstvo jednostavno — ne priznaje. Na tipično svojstven način on „argumentiše“ da Srbi nisu nikakva nacija, jer nemaju dokumenta! Po Starčeviću, to bi trebalo da bude neka vrsta feudalne povelje. Prema tome, to nisu nikakvi Srbi (jer on tvrdi da takva nacija ne postoji) već je to mešavina Cincara, Vlaha, Martologa, Cigana, Arnauta i Grka, koji svojim prisustvom „oskvernjuju“ (skrnave) svetu hrvatsku zemlju. Srbe su, tvrdi Starčević, stvorili Beč i Pešta da bi imali petu kolonu u Hrvatskoj i da bi sprečili stvaranje hrvatske države. Zato Starčević psuje Srbe kao „vlaški nakot,“ „posrbice,“ „služince,“ itd.

I Josip Horvat, jedan od najboljih hrvatskih istoričara, potvrđuje da „u Starčevićevim kresevima … rasprom dominiraju lične navale u kojima je prečesto ultima ratio psovka … S tom metodom služit će se Ante Starčević u budućim svojim političkim borbama.“

Od negiranja narodnosti kratak je put do negiranja ljudskosti. Starčević oduzima Srbima sve što je dobro i prisvaja Hrvatima.

„Starčević nastupa kao hrvatski nacionalni imperijalista,“ nastavlja Horvat. „Starčević hrvatstvo proteže na cijeli srpsko-hrvatski prostor: i sam Dušan Silni za Starčevića je odvijetak ‘prejasne hrvatske dinastije Nemanjića, koji kroz vijekove kao kraljevi vladahu iztočno-sjevernih pokrajinah Hervatske’.“ [2]

Lišeni svojih nacionalno-kulturnih i istorijskih obeležja i vrednosti, Srbi u Starčevićevom nakaznom prikazivanju gube i ljudske karakteristike, postaju uljezi, nakot. Tako je Ante Starčević formulisao „filosofsku“ podlogu za zverstva ustaških koljača u tom modelu od „hrvatskog državnog prava,“ genocidnoj NDH.

„Slavoserbska pasmina“ — genocidna šifra za srpski narod

Ante Starčević, ta „najlucidnija hrvatska glava“ (M. Krleža) čiji su ultima ratio bile psovke (Josip Horat),  naslanjao je svoje rasističke, antisrpske doktrine na pojam „slavoserbske pasmine,“ kojim je etiketirao ceo srpski narod.

Za Starčevića, „slavoserbi“, odn. Srbi, niži su od životinja (najnižeg stupnja savršenstva), pa stoga nisu dostojni da se ubrajaju u ljudska stvorenja:

„Oni su sužanjska pasmina, skot gnusniji od ikojega drugoga. Uzmimo u čovjeku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora i stupanj uma, duševnost. Slavosrsbi nisu potpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni nemaju svijest; oni ne znadu kao ljudi čitat; njih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti gori ni bolji nego li su; oni su, izuzev okretnosti i prepredenosti koje daje vježbanje, svi u svemu posve jednaki.“ [3]

Iz ovih „razmišljanja“ Oca Domovine sledi zaključak: istrebiti ove rasčovečene kreature nije greh; naprotiv, očistiti hrvatsku domovinu od njihovog prisustva je patriotska vrlina. Genocidno seme ustaštva, čiji su opaki plodovi procvetali 1941 – 1945, posadio je Ante Starčević polovinom devetnaestog veka.

Ustaše su dobro upamtile Starčevićevu lekciju. U Starčevićevim „Izabranim spisima,“ štampanim u Zagrebu 1943. godine, ustaški ideolog Blaž Jurišić objašnjava pojam „slavoserbi“ na sledeći način:

„U pojam rieči slavoserb sabrao je Starčević sva najgora svojstva čovjeka, u prvom redu sužanjstvo, koje mu je najodvratnije. Izrazom slavoserb hoće Starčević da njihovu sužanjsku ćud prikaže kao pojačanu na drugu potenciju, jer latinske rieči sclavus i servus znače rob i sluga.“

Jurišić zatim citira samog Starčevića iz njegovih „Nekolikih uspomena“:

„Slavoserbi su smeće naroda, vrsta ljudi koji se prodavaju svakomu tko i pošto ih hoće, i svakomu kupcu daju Hervatsku u nametak; … ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi protiv svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli hervatski narod zbrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade.“ [4]

Kao što se vidi, i paranoidan ton, da Srbi rade o glavi Hrvatima, čime se hrvatski progoni racionalizuju kao postupci nužne samoodbrane, Hrvati duguju svojoj „najlucidnijoj glavi,“ Anti Starčeviću.

Stanovište, sa koga je Starčević posmatrao Srbe, bilo je izrazito rasističko, tako da je Stjepan Buć potpuno u pravu kada Starčevića hvali kao preteču Hitlerove rasne ideje. [5] Ispravno je pisao pravaški prvak Julije Makanec u Zagrebu 1944. godine:

„Slavosrbska pasmina bio je za njega [Starčevića] strogo ograničen sociološki pojam, i ta slavosrbska pasmina ugrožavala je — po njegovom mišljenju — plemenitu rasu Hrvata, t.j. čistoću i karakternu snagu hrvatske rase. Premda je Starčević bio sklon idejama francuske revolucije, to on ipak nije pristaša nauke o jednakosti ljudi, nego je zastupao mišljenje koje pojam naroda dovodi u neposrednu vezu sa pojmom rase i krvi.“ [6]

Gornjim stavovima jedva da je potreban ikakav zaključak. Rasčovečavanjem srpskog naroda, lišavajući ga u svojoj propagandi svih nacionalnih i ljudskih oznaka, Starčević je psihološki pripremao Hrvate, manipulišići njihove percepcije i umrtvljujući njihovu savest, za zverski obračun sa bespomoćnim srpskim življem tokom Drugog svetskog rata.

Značenje genocidne etikete „Slavoserb“

Prema tome, važnost Starčevićeve ideologije za Hrvate je neosporna. Da pređemo sada na detaljnije izlaganje Starčevićeve genocidne strategije uperene protiv srpskog naroda.

Zašto koristimo izraz „genocidna strategija“? Zato što se on čini najprikladnijim u ovom slučaju. Starčevićeva antisrpska propaganda se kreće na nekoliko nivoa, od likovanje nad srpskim nesrećama sve do otvorenih genocidnih pretnji. Dakle, to je dobro razrađena višestruka propagandna koncepcija koja obuhvata i podsticanje na pokolj i opravdanje pokolja. Jer, kada se Srbi liše svojih ljudskih i narodnih oznaka, kada se konačno rasčoveče i unakaze u očima Hrvata, poklati ih prestaje da biva greh i pretvara se u veliko patriotsko delo čišćenja domovine od „vlaškog nakota.“ To je delo za koje se nadbiskup vrhbosanski Šarić u vreme NDH, dok su svuda oko njega Starčevićeve ideje na najzverskiji način bivale sprovođene u praksu, cinično izrazio da „ne uznemiruje našu vjersku i katolički savjest.“

Pređimo sada na detaljniju analizu komponenata Starčevićeve genocidne strategije gde se, pre svega, izdvaja etiketa „Slavoserb.“

Veoma je važno da prečistimo značenje jednog od ključnih pojmova u Starčevićevoj genocidnoj terminologiji — a to je izraz „Slavoserb.“

Kao što je poznato, naslov jednog od glavnih Starčevićevih radova je upravo „Pasmina Slavoserbska.“ Za trovanje hrvatskih masa antisrpskom mržnjom, taj izraz je bio idealan, ali od onoga trenutka kada je prodro u kulturni svet, kada se za upotrebu tog epiteta saznalo izvan unutrašnjeg hrvatskog diskursa, postao je izvor neizmerne sramote i bruke za Hrvate.

Da bi, kako-tako, pred inostranom kulturnom publikom zataškali stvar, docniji hrvatski publicisti su izmislili teoriju po kojoj je izraz „Slavoserb“ opšta moralna a ne narodnosna (odn. da je etička, a ne etnička) kategorija, koja se ne primenjuje isključivo na Srbe.

Tako, na primer, hrvatski publicista dr M. Gabrijel u svojoj biografiji Starčevića piše:

„Starčević je stvorio posebnu pravašku terminologiju. Riječ ‘Slavoserb’ Starčević je stvorio za oznaku posebnog tipa čovjeka.“ [7]

Istaknuti hrvatski istoričar Josip Horvat takođe pokušava da izgladi stvar:

„Misaona srž te Starčevićeve krilatice je filosofska, za njega su riječi Slaven, Srbin derivati riječi  servus, sclavus, rob, sužanj, oznaka karaktera: Slavosrbima označuje Starčević u svim narodima grupe beznačajnika, podlaca, kompromislija, ljudi koji ne mogu i nemaju hrabrosti ni za slobodnu misao ni za slobodnu akciju. To je za njega onaj etički ološ koji treba onemogućiti i iskorijeniti u svakom narodu, koji želi biti snažan u životnoj borbi.“ [8]

Čak i na prvi pogled, ovo je vrlo nategnuto i neubedljivo tumačenje.

U svakom slučaju, najpozvaniji je sam Ante Starčević da se izjasni šta je hteo da kaže i da li je krilaticu „Slavoserb“ koristio u moralnom ili narodnosnom smislu. Evo šta on o tome piše u „Pismima Mađarolacah“:

„Ime Slavoserb etničko je za tu pasminu, ono se nikakvim drugim imenom ne da dostojno zamijeniti.“ [9]

Misterije više nema. Starčevićeve genocidne tirade protiv „pasmine slavoserbske“ nisu bile uperene uopšteno protiv moralnih pokvarenjaka, kojih ima u svim narodima, nego su ciljale kolektivno na jedan određeni — srpski — narod. Jer, to je po Starčeviću etnička, a ne moralna kategorija.

Prema tome, hrvatska bruka pred kulturnim svetom i dalje stoji: ružeći druge izrazima od kojih bi se i Hotentoti postideli, Hrvati su samo uspeli da civilizovanoj javnosti pruže više nego poraznu sliku o sebi samima. Otuda pokušaj nekih od njihovih prosvećenijih glava da stvar naknadno prenesu na moralni kolosek i da na takav kačin prikriju svoju ostrašćenu rasnu mržnju.

Rasna degradacija Srpstva

Starčević se nije zaustavljao na opštim mestima, niti je svoju propagandu ograničavao samo na optužbu da su Srbi vinovnici hrvatskih nesreća. On je Srbe sistematski i grubo karikirao i omalovažavao sa čisto rasističkog stajališta.

Srbi su, po njemu, smeće, sužnji, prevaranti:

„Ovo je smeće sužanjah Europe, Azie i Afrike. Nu svi su Slavoserbi za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku herđu, po naravi onako, kako npr. svinje za blato. Da se sbroje sve opačine ovih zločinacah Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačinah što ih u potaji snuje, i u zgodi čini najbolji, najpošteniji Slavoserb. Ako to nećete deržati za nedvojbenu istinu, vi će budete vazda nalaziti prevarenimi.“

U produžetku, Starčević izvlači svoj genocidni zaključak iz prethodne formulacije, prema kojoj su Srbi spremni za svako zlo kao što su svinje uvek spremne da se valjaju po blatu. Treba, kaže on, „svinjam na put stati, za da ne mogu ljude drapati.“ [10]

Genocidni signal je jasan svakom hrvatskom čitaocu: ako su Srbi opake svinje koje ljude „drapaju,“ i ako tim „svinjama“ treba stati na put, za to postoji samo jedan način. Svinje se kolju. Starčevićeva metodološka aluzija dobija pun smisao tek u okviru stvarnih zbivanja koja su usledila, ustaškog pokolja 1941 – 1945, i podjednako žestokih zverstava tokom „domovinskog rata“ devedesetih godina.

Starčević je Srbima pripisao samo najgore i najniže, životinjske instinkte i karakteristike:

„Slavoserbi su smeće naroda, vrsta ljudi koji se prodavaju svakome ko ih i pošto hoće, i svakome kupcu daju Hervatsku u nametak; vrsta ljudi, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdjelu krumpira; ljudi, od kojih najvrsniji možda bi dobili od prave vlade da čiste lule; ljudi, koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski zbrisati s lica zemlje, ter o tomu rade.“ Nije zgoreg u malo proširenom obliku ponoviti ovaj elokventan citat. [11]

„Krađa i preljuba,“ dodaje Starčević, „nisu im ništa.“ [12]

Genocidne pretnje

U prethodnim izlaganjima dokumentovali smo krajnje antisrpski stav hrvatskog nacionalnog ideologa i „Oca domovine“ Ante Starčevića. Čitava pokolenja Hrvata između druge polovine devetnaestog veka i 1941. bila su otvoreno podignuta i odgajena u duhu ideja koje je Starčević propovedao. Kako se pokazalo ne samo u periodima tokom Drugog svetskog rata i zatim devedesetih godina, već i dandanas kada je Hrvatska prekrivena spomenicima, ulicama i trgovima u čast Ante Starčevića, hrvatske mase i pripadnici raznih društvenih slojeva opčinjeni su Starčevićevom naukom. Ako se ideje po svojim plodovima poznaju, odnos prema desetkovanom srpskom stanovništvu u postjugoslovenskoj hrvatskoj državi je nepobitan dokaz živog uticaja Starčevićevih ideja.

Međutim, ma koliko navedeni Starčevićevi stavovi prema srpskom narodu bili patološki, paranoidni i necivilizovani, ipak ćemo dopustiti mogućnost da bi skeptični čitaoc mogao da odgovori da oni ne prelaze onu kritičnu granicu koja puko neprijateljstvo deli od potsticanja na genocid, u ovom slučaju na fizičko uništenje srpskog naroda.

Sada ćemo tom skeptičnom čitaocu pružiti nepobitne dokaze da Starčevićeva antisrpska opsesija nije bila samo akademske prirode, već da je klanje Srba bilo izričita tačka na programu duhovnog vođe hrvatskog naroda, i to na bar pola veka pre nego što se prvi ustaša latio za kamu.

Starčevićeva književna dela vrve od eksplicitnih genocidnih pretnji uperenih protiv srpskog naroda. Ali ni jedna se ne može meriti sa sledećim pasusom:

„Još se nisam okerljao od sinoćne muke i stiske. Dođoh u pivarnicu kod ‘Filaretove brade’ za videti tko tamo dolazi, za čuti šta se tamo govori. U njoj nađoh koji se merko deržaše. Odmah opazih da to nisu Našinci; k njima sesti nesmim, daleko od njih nesmim, jer nebi mogao čuti njihov razgovor. Netom što mi baba donese kriglec, eto netko zagermi da se sva soba strese. ‘Slavoserbskih moždanah da se najidem, slavoserbske kervi da se napijem.’

Pa nastavlja: „Lagao bi da kažem da me nad timi rečimi perpor  neobuze. Oni goti se samo posmehnuše, pa me pogledaše, ter se deržaše kao da su priviknuli na takove narudžbine. Tako i baba, nego ona me kervavo pogleda, pa zamaknu.“ [13]

Ovaj primer kanibalske kulture trebalo bi prevesti na sve svetske jezike.

Analizirajmo, za trenutak, navedene redove.

Starčević ovde opisuje atmosferu u jednoj tipičnoj hrvatskoj krčmi, koju je posećivao. To je bilo najmanje pola veka pre nego što su Srbi u zlosretnoj „unitarističkoj Jugoslaviji“ Hrvatima išta loše mogli da učine. I o čemu su Hrvati tada razgovarali, šta su priželjkivali? Da se najedu srpskih mozgova i da se napiju srpske krvi! Ista „kultura,“ iste kanibalske preokupacije, kao i sto godina docnije, za vreme „hrvatskog proljeća“ 1971. kada su pevali, „Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi od srpskoga sina.“

U istom „književnom delu“, Starčević i na drugom mestu poziva na fizičko zlostavljanje srpskog naroda:

„Ako, dakle, mislite da Slavoserbi ne stoje duboko ispod životinje, da oni nisu prava sužanjska pasmina: pokažite mi ijednu drugu životinju, koja se ne uklanja od one strane od koje dobija udarce. Tomu nakotu daj koru kruha, pa ga udari, pa ga deri do kosti.“ [14]

Ovde vidimo slivanje dve genocidne teme: da su Srbi ispod životinja, t.j. da se uopšte ne ubrajaju među ljudska bića, i da ih treba nemilosrdno udarati i drati do kostiju. Ovo su sve praslike ustaških zverstava, aluzije na nečuvena divljaštva (pijenje srpske krvi, sakupljanje srpskih očiju, dranje kože sa još živih srpskih žrtava) koje su Starčevićevi duhovni potomci bukvalno upražnjavali u svojoj čudovišnoj NDH, od 1941. do 1945. godine.

U „Pasmini Slavoserbskoj,“ Starčević navodi još jedan primer hrvatske bestijalnosti, ali sa neprikrivenim zadovoljstvom i implicitnom preporukom da to treba ponoviti:

„Vješala za onu pasminu [Srbe] biahu najstrahovitija mesta smrti. Bilo da Hervati to nisu znali, bilo da ih je znao gnev preuzeti, oni nisu krivce vješali: Senjani u Perušiću nabiše ih na ražanj pak ih ispekoše.“ [15]

Starčevićeve genocidne pretnje, kao što smo u nekoliko navrata videli, polazile su od čisto rasističke osnove:

„Narod je hervatski poznao nečistu kerv koja mu je onu sramotu i nesreću zadala; narod hervatski smatra tu kerv za tuđu, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah.“ [16]

Suština pretnje je jasna: nečista srpska krv zagađuje svetu zemlju hrvatsku, što Hrvati neće dugo trpeti. Kada dođe vreme, oni će se te „nečiste krvi“ otarasiti, a vinovnike svoje „sramote i nesreće“ kazniti!

U ovoj primitivnoj formulaciji „najlucidnije hrvatske glave“ (da ponovimo, po Miroslavu Krleži [17]) nalazimo, možda, kvintesenciju hrvatske rasističke i genocidne misli.

U „Pismah Mađarolancah,“ Starčević nastavlja da preti da se obračunu sa Srbima vreme bliži:

„Tako ste vi Slavoserbi narod hervatski osramotili i omrazili kod svih narodah. Ali vreme vam je na izmaku.“ [18]

Raspirivanjem najprimitivnijih nacionalističkih strasti, Starčević je uspeo da svojim genocidnim duhom zadoji čitava pokolenja Hrvata. Njemu je neverovatno pošlo za rukom da svoju mržnju i paranoju prenese na čitavu jednu naciju. Evo kako Starčevićev hrvatski biograf , M. Gabrijel, rezimira Starčevićevu ideologiju:

„U borbi za opstanak Hrvati ne smiju birati sredstva, jer da se spasi i osamostali slavni rod Hrvata, nijedno sredstvo nije loše. I kada je Starčević u svome bijesu javno bacio Srbima da su ‘ciganski nakot zreo za sjekiru,’ a njegove pristaše dočekali burnim odobravanjem početak hrvatsko-srpske borbe do istrage, svrstavani su svi trijezni ljudi, koji u ovoj borbi viđeše nesreću i zlo, u slavoserbsku pasminu.“ [19]

Izjave Ante Starčevića, opšte priznatog preporoditelja i duhovnog vođe savremenih Hrvata, ne ostavljaju mesta za sumnju da su ustaški zločini bili pripremani decenijama pre nego što je 10. aprila 1941. bila proglašena NDH.

U Starčevićevim spisima nalazimo jednu široko razrađenu genocidnu antisrpsku ideologiju koja počiva na sledeća tri postulata: (1) Srbi su rasno inferiorna pasmina, koja zagađuje hrvatski životni prostor; (2) Hrvati su slavan i veliki narod, čiji napredak onemogućavaju Srbi; (3) Hrvati imaju pravo i dužnost da svoju ‘svetu zemlju’ očiste od srpskog balasta, silom ako treba, pošto su Srbi ‘nakot zrio za sjekiru’.

Prihvatljivost Starčevićevih ideja u hrvatskom društvu, u okvirima mnogo širim od ustaškog pokreta, može se ceniti i po pisanju lista prvaka Hrvatske seljačke stranke, Stjepana Radića, u broju od 22. septembra 1914. godine, dakle dok je još trajao prvi Poćorekov napad posle austrougarske objave rata Srbiji, da su „Srbi u Hrvatskoj Cigani, Vlasi i bog zna što, koji su s turskog koca utekli nama. Srbi su, dakle, Vlaški nakot zrio za sjekiru… Oni su smet i svrbež na tijelu hrvatskog naroda.“ Tako ih kvalifikuje glasilo HSS, najveće (kako bi se danas reklo, mainsteam) hrvatske političke stranke pod Austrougarskom a takođe i u Kraljevini Jugoslaviji, čiji su predstavnici sedeli u izbegličkoj vladi u Londonu.

I preuzimanje srpskih nacionalnih vrednosti, i zlonamerno prikazivanje srpskih nacionalnih osobina, i rasna degradacija Srpstva, i najzad otvorene genocidne pretnje upućene srpskom narodu igraju određenu ulogu u Starčevićevom nastojanju da se hrvatski narod psihološki pripremi za zadatak. Taj zadatak ustaše su izvršile za vreme Drugog svetskog rata, i na prostorima koji se nalaze u vlasti hrvatske države stvorene posle razbijanja Jugoslavije krajem prošlog veka — on se na razne načine još uvek vrši.

Zaključak: socijalna patologija jednog bednog i nesretnog naroda

Hrvatski čelnici odlično znaju da je hronično osećanje inferiornosti psihološka slaba tačka kod hrvatskog naroda. Sa ili bez razloga, Hrvati su ubeđeni da ceo svet na njih gleda snishodljivo, da ih niko ne ceni, a Srbi pogotovo.

Svaki narod, kao svaki pojedinac, nastoji da stekne ugled, dobar glas i poštovanje sebi ravnih. To je normalno. Narod u svojoj istoriji traži razloge zašto bi drugi trebalo da ga poštuju. Čak nije važno ni da li će ga drugi stvarno poštovati. Bitno je saznanje da ima bogatu istoriju, ispunjenu velikim stremljenjima i dostignućima. Takvo saznanje ispunjava ga verom u sebe i samopouzdanjem, pa kada tuđe poštovanje ponekiput izostane, to nema tragičnih psiholoških posledica.

Kod Hrvata, stvar je složenija. Dok su okolni narodi hiljadu godina stvarali svoje nacionalne države i ustanove (ma kakve one bile), ili su se herojski borili za svoju slobodu, ili su barem bili neki osetan faktor na istorijskoj pozornici, Hrvati su taj dugi period proveli uglavnom kao mirni kmetovi, prvo Mađara, zatim Habsburgovaca.

U devetnaestom stoleću, manji evropski narodi počeli su da se bude iz vekovnog sna nametnutog tuđinskim okupacijama. Svaki od njih je, pretražujući svoju prošlost, našao ponešto kao potvrdu svoje vrednosti pred susedima i pred velikim narodima koji su slovili za kulturnije i naprednije u toj epohi.  Hrvati su našli malo toga što bi moglo da se poredi sa tekovinama okolnih naroda. Srbi su imali svoju snažnu srednjovekovnu državu i legendu o Kosovu, Grci — sećanje na jelinsku slavu. Bugari su imali pretenzije na nekadašnje carstvo; rascepkane italijanske državice — na kulturu renesanse i, još davnije, na veličinu Rima. U poređenju sa njima, hrvatska prošlost (mada u tome nema ničeg sramnog) nije bila ispunjena naročito velikim delima i događajima, a hrvatska kultura bila je pozajmljena.

Devetnaesti vek, vek nemilosrdnog takmičenja malih, tek emancipovanih naroda za samopotvrdu pred kulturnom Evropom, Hrvate je gurnuo u duševnu krizu i ostavio im u nasleđe hronični kompleks niže vrednosti i impotencije.  Ambicije duhovnih vođa hrvatskog naroda prevazilazile su  preskromni istorijski kapital kojim je hrvatski narod raspolagao. Čelnici su odlučili da kompenzaciju traže ne stvaranjem sopstvenih duhovnih vrednosti, nego uništenjem onih čije su ostvarene vrednosti pretile da Hrvate bace u zasenak.

„Otac domovine,“ Ante Starčević, za sve hrvatske nedaće bacio je krivicu na Srbe, ili „pasminu Slavoserbsku,“ kako ih je nazivao.

Zavist je tako postala poligon nacionalne svesti. Genocid se pretvorio u planirano sredstvo nacionalne politike.

Sada je svaki Hrvat, svaki „kumek,“ mogao mirne duše da zakolje svakog Srbina, da ga obesi o najbližu vrbu, ili da ga zvizne sekirom kao zreo nakot. Prema učenju Oca domovine i njegovih naslednika, ono što bi se pod normalnim okolnostima smatralo zločinom, i za šta bi grizla savest, postalo je sveta dužnost i veliko delo nacionalnog samopotvrđivanja.

Formula je nađena.

Manipulišući kod hrvatskog naroda psihološkim stanjem neadekvatnosti, hrvatske vođe su uspele da normalnu težnju da se stekne poštovanje okoline izopače u jednu ludačku mržnju.

Ta mržnja se pretvorila u nezapamćenu genocidnu orgiju tokom Drugog svetskog rata i nastavlja da se iskazuje tamanjenjem i progonom svoga objekta, do današnjih dana.

Dokaz teze da u osnovi te mržnje leži kompleks niže vrednosti u odnosu na Srbe nalazimo u dijalogu između vajara Ivana Meštrovića i Poglavnika NDH Ante Pavelića, objavljenog u ustaškom glasilu „Hrvatska,“ koji izlazi u Argentini, u broju za april-maj 1975. godine. Razgovor je, po belešci koja prati tekst, vođen u „banskim dvorima godine 1943“:

„Meštrović: Vi znate da ja nisam ni trenutka posumnjao da će Niemci izgubiti rat.

Pavelić: Niti ja. Ali da nismo proglasili svoju nezavisnu državu, svi narodi bi nas smatrali smećem, a ne narodom.

Meštrović: Zar nezavisnost znači da moramo jedan drugog klati, ako se ne slažemo?

Pavelić: Narod veli: tko se ne osveti, taj se ne posveti.

Meštrović: A šta će biti s nama kada se Balkan nama osveti?

Pavelić: Oni su bili već uvjereni da smo rođene sluge. Najprije austrijske, pa onda njihove. Sigurno nas sada više poštuju nego prije.“

Ovaj dijalog je bogat materijalom za analizu psihijatrima i socijalnim psiholozima. I politolozima, naravno, ukoliko razmišljaju o načinima kako da se najbolje postigne „regionalna stabilnost.“ Ali najvažnije od svega je da se Srbi zamisle nad psihom koja se ocrtava u ovim redovima. Za normalne njude, poštovanje se stiče kao nagrada za neku višu moralnu vrednost ili dostignuće. Istinsko poštovanje, kao i ljubav, psihološki je nezamislivo bez slobode kod onoga ko ga daje i moralne vrednosti kod onoga kome se pruža.

Izgleda da su Hrvati jedini narod na svetu čije vođe drugačije misle. Ante Pavelić je 1943. godine smatrao da Hrvati samo pokoljem mogu da obezbede poštovanje srpskog naroda.

Daljnji komentar može se prepustiti psihopatolozima, moralistima i kriminolozima.

Autor: Stefan Karganović

Izvor: Fond strateške kulture

Vezane vijesti:

Frankovačka ideologija od Ante Starčevića do danas | Jadovno …

Adam Pribićević: Ante Starčević – prvi učitelj genocida u …

STERIJA I SKERLIĆ | Jadovno 1941.