Golgota Dinarske divizije

Bogdan Ivić bez svađe odluči da ne prizna Đujićevo naređenje te mu reče:

„Moja je dužnost da sačuvam moje ljude sa kojima sam četiri godine u borbi protiv ustaša i partizana“ nakon čega ode u Lozovac sa svojim četničkim odredom i povuče se odatle isti dan. Sutradan 30. oktobra 1944. u prvi suton, 26. partizanska tenkovska divizija opkolila je četnike u tvornici aluminijuma u Lozovcu sa svih strana i stade tući tenkovima. Četnici sa puškama i mitraljezima niti su mogli da se brane niti su mogli da probiju tenkovski obruč i zato je Lozovac bio grobnica Drugog Dalmatinskog Četničkog korpusa.

Tu je izginula srpska omladina Ravnih Kotara, Bukovice i Skradina. Pod okriljem noći spasio se samo jedan mali broj četnika. Zarobljene četnike su komunisti povješali po raznim dalmatinskim mjestima. Jedino komandantu korpusa aktivnom kapetanu Tonkoviću se ništa nije dogodilo budući da je kokardu zamjenio crvenom petokrakom.

To je prva i najveća tragedija Dinarske četničke divizije kao posljedica izdaje nevjernih saveznika i Đujićeve tvrdoglavosti po kojoj je trebalo ostati u Lozovcu do njegovog naređenja. Izdaja je teška i užasna, nju narod srpski kletvom proklinje a i Bog izdajniku nikad dužan ne ostaje.

Poslije Lozovca partizani su napali Kosovo sa istom tenkovskom divizijom. Četnici su se sa Kosova povukli u brdovite krajeve u okolini Knina gdje su krvave borbe bile između partizana i četnika cijeloga novembra mjeseca 1944.

Pred suton sedmoga novembra komanda divizije izda naredbu da se svi četnici iste večeri koncentrišu u selu Golubiću odakle bi se krenulo u pravcu Bosne. Oko devet sati uveče stignem u Golubić sa igumanom Kalikom sa još deset četnika, odsjednemo u kući jednoga seljaka, koji je bio za partizane. Oko tri ujutro diže se iguman Kalik, probudi nas sve i predloži da odmah krenemo na željezničku stanicu gdje je bilo četničkih jedinica. Čim je Kalik bio gotov uze pušku i svoje stvari i napusti partizansku kuću, a mi ostali se brzo spremimo i krenemo za njim prema željezničkoj stanici.

Vrijeme je bilo dosta rđavo, crni su oblaci prekrili plavo nebo iz koga je padala sitna kiša a vjetar je jako duvao. Iako je noć bila oblačna mjesečina se probijala kroz oblake. Nismo odmakli od kuće više od trista metara kad se čuo prasak eksplozije. U kuću u kojoj smo zanoćili partizani su bacili nekoliko bombi i zapalili je, jer su mislili da se nalazimo u njoj. Sigurno nas je netko otkrio i prijavio partizanima i da smo ostali svi bismo od reda izginuli. Proviđenje Božje i pronicljivost igumana Kalika bilo nam je u pomoći.

Lijepo kaže naš narod srpski: „Nema smrti bez suđena dana“.

U blizini te kuće bila je Vrlička četnička brigada koja je odmah stupila u borbu protiv partizana koji su učestvovali u napadu. Borba je trajala nekoliko sati, kada su se partizani povukli usljed većih gubitaka. U zgradi željezničke stanice bilo je nekoliko engleskih i američkih oficira koje su četnici spasili nakon pada njihovih aviona. Pozvao sam te oficire da posmatraju borbu. Jedan engleski oficir govorio je dobro italijanski tako da sam mu rekao: „Pazite tko vodi borbu i tko se bori jer će sutra radio stanice  iz Londona javiti da su se partizani borili protiv četnika i nemaca kako bi što više kompromitovali četnike pred svijetskom javnosti“.

I stvarno radio stanica iz Londona tako je javila po želji komunista.

Autor: Vojin Malešević, Nacionalni Povjerenik 1. Ličkog korpusa

Izvor: Kraljevske novine

Prilog je dobijen ljubaznošću gospodina Jovana Njegovića Drndaka, koji je zapisao:

KNjIGA KOJU MORATE PROČITATI

Dokumenti o stradanju srpskog naroda na prostorima Dalmacije,Like.. Borba srpskog naroda za slobodu, izdaja i tragedija. Autentično svedočanstvo Vojina Malešević, Nacionalnog komesara prvog Ličkog korpusa, učitelja, člana štaba Dinarske četničke divizije. Donacije, prilozi, pretplata i kontakt sa izdavačem jnjegovic@gmail.com .