Genocid Hrvata nad Srbima jeste najveća srpska nacionalna tragedija

Piše: Jovo Vukelić

Neposredni svedoci, stranci, u ovom slučaju nemački komadanti, generali kažu: general Aleksandar Ler, komandant za jugoistok, 1943. obaveštava Berlin da je do febrauara 1943. umoreno 400.000 Srba, zatim, SS general Ernst Fik 15. marta 1944. izveštava nadređenog Hajnriha Himlera da je u logorima u NDH poklano do 700.000 ljudi… Krajem 1944. nemački opunomoćeni general u Hrvatskoj Edmund Glez fon Horstnau piše o 750.000 pobijenih Srba. On govori i „o strašnim posledicama „ustaškog kasapljenja srpskog stanovništva u Bosni“ i dodaje: „Jedan profesor Bečkog univerziteta i predsjednik Katoličke akcije koji je u to vreme, kao komandant puka na Drini, naredio da se otvori vatra sa srpske obale na ustaše, kad se vidjelo kako ovi i domobrani hoće da bacaju srpske žene i djecu u hladnu Drinu. Ja sam vidjeo tu izgladnjelu djecu koju je spasla naša vojska i podijelio sam im i svoj posljednji komad hljeba… To su činjenice koje se ne mogu sakriti“.

Još jedan nesporni istorijski fakat: istraživač zločina ustaša Dragoje Lukić je utvrdio da je u samom logoru Jasenovac stradalo oko 20.000 srpske dece, imenom i prezimenom i sva imena objavio u knjizi “Bili su samo deca”.

Ali to nije konačan potpun broj, to je ovaj vredni, savesni čovek sam utvrdio, ističe dr Živanović i dodaje: „Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu, u kojoj nije bilo ni Srba ni Hrvata, niti bilo koga sa teritorije bivše Jugosloavije je utvrdila da su Hrvati, samo u Jasenovačkom sistemu logora smrti ubili nešto preko 110. 000 dece od odojčeta do 14 godina starosti. U taj broj nisu uračunata nerođena deca izvađena iz trbuha gravidnih majki. Predsednik Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu je bio tada američki profesor dr Bernard Klajn“.

Za primer treba navesti i dokumentovano istraživanje Hrvata Antuna Miletića, koji je popisao poimenice sa svim podacima 17.960 Roma ubijenih od ustaša u vreme NDH! O čemu tu ima dalje da se raspravlja i šta da se utvrđuje? Šta je tu sporno? Da li su te Rome ubili Japanci, ili Nemci?

„Kad dželati postanu sudije, pravda mora završiti na vešalima!”, rekla je svojevremeno Romkinja Melani Špita, (čiju su celu familiju pobili nacisti, da bi kasnije na osnovu njenog scenarija bio snimljen potresni film o holokaustu Roma).

Na primer, postoje i precizni podaci sa imenima i prezimenima o više od 40.000 zverski ubijenih nenaoružanih Srba u kompleksu ustaških logora smrti Gospić-Jadovno-Pag.

Fratri učesnici pokolja Srba

U svojoj knjizi „Ustaše i NDH 1941-1945“ (1977, Zagreb) pok. istoričarka Fikreta Jelić Butić piše: „I pojedini svećenici aktivno su se uključili u sprovođenje ustaškog terora nad Srbima i Židovima, a neki od njih, i izravno su sudjelovali u pokoljima, kao fratar Miroslav Filipović-Majstorović, jedan od zapovjednika logora u Jasenovcu (i Staroj Gradišci) , zatim fratri Srećko Perić, Ivan Hrstić, Josip Matijević,Stanko Milanović, Josip Bekman, Petar Pavić, Zvonimir Brekalo, Cvitan Čulina, Josip Vukelić, Josip Bujanović (pop Jole)“.

Ističemo: Rimokatolička crkva u Hrvatskoj se nikada do sada nije odrekla niti osudila zločine ovih svojih fratara. Šta je radio nadbiskup Stepinac? Rimokatolička crkva ih nikada nije ekskomunicirala proglasila zločincima. Da li je to uradila Sveta stolica?

Ističemo i to da ih je Ante Pavelić, predsednik nacističke NDH, čak odlikovao visokim oredenima za počinjena zverstva.

Ovo su samo neki primeri direktnog učešća dela pripadnika rimokatoličke crkve u Hrvatskoj u zlodelima ustaške NDH. Kako se onda mogu negirati zlodela rimokatoličke crkve u Hrvatskoj u zločinima fašista ustaša prema Srbima?

Inače, poznato je da su se svi hrvatski biskupi indentifikovali sa ustaštvom u sprovođenju genocida nad Srbima. Najagilniji su bili: nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu, dalmatinski biskup Kvirin Bonefačić, biskup sa Krka Josip Srebrnić, senjski biskup Viktor Burić, fra dr Srećko Perić iz samostana Gorica kod Livna, dubrovački biskup Antun Akšamović i banjalučki župnik dr Nikola Bilogrivić, inače začasni kanonik njegove svetosti pape.

Ako su Rimski Papa Francisko i Njegova Svetost Patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril 2015. godine, u prvom susretu posle hiljadu godina od rimokatoličkog raskola zaključili „da se zločinački postupci opravdavaju verskim parolama, da se ne mogu vršiti u Božije ime, da katolici i pravoslavni nisu suparnici, već braća nedopustivo je koristiti neprilična sredstva kako bi vernici bili prinuđeni da iz jedne Crkve pređu u drugu, čime se prenebregava njihova verska sloboda i njihove sopstvene tradicije… da prestanu ili utihnu gde god postoje trvenja između grkokatolika i pravoslavnih…jer je pravoslavnima i grkokatolicima preko potrebno pomirenje i pronalaženje obostrano prihvatljivih oblika koegzistencije“ onda je još više neobjašnjivo zašto čeka Rimokatolička crkva u Hrvatskoj da pruži ruku pomirenja Srbima i SPC.

Po dosadašnjem ponašanju ne pada im na pamet da bilo šta učine, čak se ne bune što se traži ukidanje srpske ćirilice u Hrvatskoj!

Putokaz za pomirenje

Treba podsetiti na važnu izjavu nadbiskupa Orlanda Antoninija, apostolskog nuncija iz septembra 2015. godine: „U pastirskom pismu iz 1995. godine hrvatski biskupi izrazili su žaljenje zbog zločina koji je deo njihovih članova počinio nad Srbima, Jevrejima i Romima. Potrebno nam je prečišćavanje sećanja. Ne smemo da se toga plašimo, čak i ako je bolno“.

Ako je ovo iskreno što navodi nadbiskup Antonini onda tim više čudi što do danas, 23 godine kasnije, rimokatolička crkva u Hrvatskoj (ako je potrebno i uz saradnju i pomoć samog Vatikana) nije uputila izvinjenje Srbima i SPC?

Zašto to ne učine, ako su već priznali da su zločini učinjeni? Šta ih u tome sprečava? Da li jeres počinjena pre 1.000 godina i stalna opsesija širenja vere na istok? Ili su sva priznanja zločina data samo formalno.

Eto prilike aktuelnom rimskom pontifeksu Francisku da napravi toliko očekivani preokret i pokrene pomirenje rimokatolika i pravoslavnih, Srba i Hrvata.

Stepinac kamen razdora između Srba i Hrvata

Da li je Hrvatskoj državi i društenoj eliti danas uopšte stalo do poboljšanja odnosa? To je pravo pitanje!

Zašto Vatikan tvrdoglavo ne odustaje od namere da ustaškog kardinala Stepinca proglase svecem? Već ga je 1998, Papa Jovan 2. (Vojtila) proglasio blaženim. Zbog čega? Da provociraju, ponižavaju Srbe? Baš njega su našli da kanonizuju, za koga ima najviše dokaza o tome da je odgovoran za užasna ustaška zlodela!

Treba znati da je Stepinac ustaški vikar! Izabran je na tu funkciju 1942. I on je za vreme NDH bio apostolski vojni vikar i kao vikar je delio blagoslove ustaškoj vojsci. A njegovi fratri su bili raspoređeni po ustaškim koljačkim regimentama da aminuju zločine nad Srbima!

Stepinac je zaista održavao stalne i bliske odnose s ustaškim vlastima. Kao zagrebački nadbiskup Stepinac je s oduševljenjem dočekao proglašenje NDH 10. aprila 1941, pa je u svojim proglasima slavio ustaške vođe. A potom je progone Srba podržavao, posebno organizujući masovna pokatoličavanja. Do poslednjeg dana rata bio je uz NDH, zato je i dobio odlikovanje čak krajem 1944.

Koliko još dokaza, sem onih koje je jugoslovenski sud nepobitno utvrdio, treba da se podastre pod noge Svetoj stolici o zlodelima Stepinca da bi Rimska kurija obustavila prosec kanonizacije ove u svakom pogledu vrlo sporne i kontroverzne ličnosti? Najbesmislenije deluju izjave iz Rimske kurije „kako se ne može se zaustaviti kanonozacija Stepinca?“

Poznato je svima da je teško sprečiti prirodne pojave i zaustaviti zemljotrese, poplave reka, erupcije vulkana, erozija tla, brda, ali svaka odluka koju donese grupa ljudi može se promeniti. Pa tako i ova o kanonizaciji Stepinca. I zato je to opravdanje Vatikana plitko i netalentovano. Nijedan smrtnik nije postao svetac učestvujući ili podržavajući masovna pogubljenja, a što je Stepinac činio.

Stepinac je zdušno podržavao ustaški režim NDH i veličao ulogu poglavnika Pavelića. Odlikovan je, ponavljamo, od NDH i Pavelića krajem 1944. godine visokim ustaškim ordenom za zasluge u toku Drugog svetskog rata ”Red za zasluge – Velered sa zvijezdom“.

Nikad se ni Stepinac, ni Rimokatolička crkva, ni Vatikan nisu odrekli ovog ordena ustaša.

Svi pokušaji relativizacije ustaških zločina od članova hrvatske vlade, političara i raznih kvazi-stručnjaka su stoga besmisleni.

Ko god od Srba pomene strašna masovna stradanja, zverstva, morbidna ubijanja nevinih žena i dece, nenaoružanih Srba od strane ustaša za vreme NDH on se odmah i dan danas u hrvatskoj javnosti proglašava“ ratnim huščakem, „ćetnikom“, agresorom“… Plaćenici jezuita i Vatikana u Hrvatskoj podatke naučnika i istraživača iz Srbije nazivaju „ćetnićkom propagandom“, a ostale publiciste, istoričare, novinare zovu „nekrofilni srpski nacionalisti“. Diže se od strane većine političara na vlasti, Rimokatoličke crkve i raznih rimokatoličkih organizacija i „Glasa Koncila“ hajka na Srbe kako to Hrvati već čine decenijama. I posledice su očigledne.

Vekovni san rimokatoličanstva je ostvaren: Hrvatska bez Srba!

I poslednji egzodus srpskog stanovništva zbio se avgusta 1995. kada je je više od 250.000 Srba proterano iz svojih kuća i moralo je da pobegne da bi spasli živote. Tako da je cilj postavljen od ustaša početkom 1941. ostvaren. Srba ima danas jedva oko 4 odsto od ukupnog stanovništva u Hrvatskoj. Bilo ih je više od 12 odsto 1991. godine. Dakle, dve trećine je očišćeno! I taj proces totalnog nestanka Srba se nastavlja. Rimokatolička crkva to gleda, ćuti i u sebi likuje: to joj i jeste bio cilj!

Istraživač instituta za savremenu istoriju Milan Koljanin konstatuje: „To govori o planskom sistematskom uništenju srpskog naroda koji je proklamovan kao cilj 1941. Takav cilj je postavljen i 1991. godine u novoj Hrvatskoj državi. Da li je Tuđman obnovio poziv na novi genocid nad Srbima? Nije nikakva tajna da je Tuđman proglasio da u Hrvatskoj ne sme da bude toliki broj Srba, i da se on mora spustiti ispod 3 %. To jeste bio novi poziv na genocid! Srbe je trebalo ukloniti sa hrvatskog državnog prostora. Cilj hrvatske politike je konačno ostvaren“.

Ispunjava se vekovni san „Hrvatska bez Srba“! Srba više u Hrvatskoj skoro i da nema. Biće svedeni na statističku grešku. Uspeli su država Hrvatska i Rimokatoločka crkva uz podršku Vatikana da čak jednu trećinu Srba, državljana i stanovnika Hrvatske izbrišu sa lica zemlje! Takvo etničko čišćenje još nikom nije uspelo, čak ni Hitleru! Tu tezu odlučno zastupa argumentima dr Milan Koljanin.

Ovde treba podsetiti na reči ustaškog ministra i opunomoćenika Ante Pavelića za unutrašnje poslove u Novoj Gradiški dr Milovana Žarka. On je 1. juna 1941. pretećim rečima govorio o politici ustaške NDH: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju hrvatskom i da je očistimo od Srba. Mi to ne tajimo”.

”Crkva u Hrvata” se nije nikad ogradila od ustaštva

Drago Pilsel, hrvatsko-argentinski novinar, poznavalac odnosa Vatikana, rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve iznosi svoja zapažanja, ocene i analize: „O svemu bi se dalo razborito razgovarati da iza toga ne stoji ovako ultimativno hrvatska Katolička crkva, koja je po mnogo čemu gora, ustašoidnija i kukavičkija od samoga Stepinca.Tu je, naime, problem. Papa mora na neki način doskočiti nagomilanim problemima tzv. ”Crkve u Hrvata”, Crkve koja se nije ogradila od ustaštva kako su to činili njemački biskupi od nacizma, Crkve koja i dalje prihvaća odlikovanje koji je Stepinac dobio od ustaških vlasti i to koncem 1944. (!), dakle, ”Red za zasluge – Velered sa zvijezdom“ i to: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja NDH”, kako u službenom glasilu NDH „Narodne novine“ 1944. glasi odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja“.

Pilsel dalje zaključuje: „Naravno, tog odlikovanja se Rimokatolička crkva u Hrvatskoj nikad nije odrekla ili od njega ogradila. To je tvrda i žalosna činjenica“.

I nastavlja: „Govorimo o Crkvi koja bi uvodila pozdrav ”Za dom – spremni”.

On zaključuje: „Papa ima problem s Crkvom koja funkcionira kao bastion ostrašćenog pseudokršćanskog fundamentalizma, kojem je ”slučaj Stepinac” nova prilika za otkopavanje rovova prema nominalnoj braći u Kristu – pravoslavnim Srbima“.

Pilsel još ocenjuje: „Hrvatsko društvo mora smoći snage i reći do kraja istinu o toj gorkoj činjenici svoje povijesti, ali i o drugim zločinima koji su učinjeni u ime drugih ideologija. Tada će i hrvatski narod zaliječiti ljagu što su joj nanijeli neki iz njegovih redova.

Oni (hrvatski biskupi) su sami 1. maja 1995. u pismu u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata rekli da je najvažnije tražiti oprost, okajati grijehe u vlastitim redovima i žaliti žrtve tuđe zajednice, a ne obratno. No, kuda smo stigli? Da Crkva podržava ukidanje ćirilice u Vukovaru! Da dio biskupa zagovara uvođenje ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“ u oružanim snagama Hrvatske! Ipak, budimo pošteni, do pomirenja nije stalo ni većini članova Svetog sinoda SPC.“

S druge strane, uz ove razumne ocene i zaključke treba citirati ocenu pokojnog prof. Dragoljuba Živojinovića. On kaže: „Ovaj kardinalski kolegijum od 120 kardinala, koji je papa Francisko nasledio je jedan od najkonzervativnijih kolegijuma koji su postojali u istoriji 20. veka u papstvu, odnosno, u Vatikanu, Stvari su složene i zato što su povezani istovremeno i usko crkveni interesi državni interesi“.

Tako da onaj ko govori o razdvojenim interesima crkve i države ozbiljno greši i ne razume problem.

U svakom slučaju Drugi svetski rat bio je najtragičniji period u odnosima rimokatolika Hrvata i pravoslavnih Srba, ali svakako najtragičnija epopeja za Srbe u Hrvatskoj.

Zločine nad pravoslavcima, ili kako vekovima nazivaju Srbe – „šizmaticima” odobravao je Vatikan. Sve je to blagoslovila Rimokatolička crkva, poručivši ustašama i njihovim biskupima i fratrima da im je svaki takav zločin unapred oprošten?!?

Iz svega izloženog lako se zaključuje da je hrvatski nacistički genocid nad Srbima bio i ostaje najveća srpska nacionalna tragedija. Hoće li ostati nekažnjen?

Treba se do tada stalno podsećati reči srpske logorašice Marije Vejnović koja potresno svedoči „da su u logoru Stara Gradiška rimokatoličke opatice trovale srpsku decu, dajući im otrov kašikicom“.

Ustašku Upravu ženskog dela koncentracionog logora Stara Gradiška, sačinjavale su ustašice: logornica Maja Budžon iz Bakra i „dužnosnice“: Milka Pribanić iz Zagreba, Božena Obradović sa Korduna i Nada Tanić – Luburić iz Livna.

A o poseti Rimskog pape Srbiji raspredaće se, sva je prilika, još decenijama, jer ona nema nikakvog značaja ukoliko sa njom zajedno ne usledi radikalna promena stavova Svete Stolice, Rimokatoličke crkve u celini i njihove pomesne crkve u Hrvatskoj prema zločinima počinjenim nad Srbima za vreme NDH. To znači pokajanje i odstupanje od jeresi, i priznavanje svih napred nabrojanih zločina, kajanje zbog grehova. A ne da gledamo „nezaustavljivo“ proglašavanje za sveca najkontroverznijeg kardinala iz doba nacističke NDH zbog koga su Srbi masovno stradali, bivali rimokatoličeni i doživljavali brutalno etničko čišćenje. To je ismevanje dželata žrtvi!

(Poslednji, 6 nastavak: Cilj zapadne politike iza koje i danas stoji Vatikan glasi: treba do kraja uništiti pravoslavlje i pravoslavne)

(Izvor: Izmeđusnaijave.rs)

Izvor: IN4S

Vezane vijesti:

Prof. dr Srboljub Živanović: O broju dece ubijene u Jasenovcu

Spisak pobijene dece u logoru Jasenovac | Jadovno 1941.

Zašto i od koga su djeca sa Kozare dovedena u poziciju da ih …