Prisilno penzionisanje, slobodno vrijeme za stare preokupacije

Čim sam napunio godine penzijskog staža, gdje su uračunali i godinu i pol ratnog staža u dvostrukom trajanju, penzionisan sam. Imao sam pedeset i šest godina. Doktor nauka u punoj snazi i posljednja službena ocjena: „Naročito se ističe“. Stručnih primjedbi na rad Zavoda nije bilo. Za nas oficire Srbe iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili su, ne svojom krivicom, nezgodni oficiri Srbijanci i Crnogorci. Oni nisu imali nikakav senzibilitet i nisu imali kritičan stav prema hrvatskom naconalizmu. Zatim bi u komisiju, koja treba da riješava ovakva osjetljiva pitanja, stavili dva oficira Srbijanca i jednog Hrvata. I – Srbin iz Hrvatske je nadrapao (da ne kažem jasnije). Predsjednik Komisije Komiteta komande Pete armije za moj slučaj bio je predsjednik Vojnog suda u Zagrebu pukovnik Ivan Fumić, kasniji predsjednik SUBNOR-a Hrvatske. Rekao sam mu da je na čelu Komisije zato da se u ovoj gomili laži o meni ne bi dogodio kiks. Tako sam napustio Savez komunista decembra 1986. godine na sastanku Komiteta komande Pete armije. Zahvalio sam im na ostatku povjerenja, jer me nisu izbacili, uzeo šapku i otišao. Izvinjavam se svim takvim oficirima, ali oni su tako dobili naziv: „Ove naše bene vlaške sa istoka“. Hvala svim zlonamjernicima što su me 1987. godine penzionisali, pa im 1991. nisam bio blizu da me ubiju. Kad se „mudri“ ostatak Pete armije povukao i u Banjaluku, sreo sam se sa njima pa mi velikodušno rekoše: „Eee, druže pukovniče, da smo...“, „Hvala lijepo, ali nismo“, rekao sam i otišao. Sa generalom Rašetom bio sam u Zagrebu na Sveticama, kao, na roštilju početkom avgusta 1991. godine. N. Ž. Je trebala doći sa generalom Uzelcem, ali, pošto njega nije bilo, zamolila je, bez moga znanja, generala Rašetu da dođe. On je platio roštilj. U sumrak nekog decembra 1991. sreo sam ga pred Domom Vojske i Komandom korpusa u Banjaluci. Pozdravio sam ga, a on nekuda izgubljeno gleda. „Vidim da ste odsutni. Doviđenja“, rekoh mu i produžih.

Penzionisanje, i sve što mu je prethodilo, približilo me je srpskom korpusu u Hrvatskoj i njegovom stradanju u Drugom svjetskom ratu. Već ranije sam se upoznao sa Đorđem Đurićem, književnikom, koji je kao dijete sa Banije bio logoraš Stare Gradiške, a onda otjeran na rad u Njemačku i ostao živ. Uskoro po mome penzionisanju osnovali smo u Zagrebu Sekciju bivše djece logoraša, čiji je predsjednik bio Đorđe, a ja sam bio tajnik. Poslije godinu dana osnovali smo Međusekcijski odbor sekcija bivše djece logoraša sa sjedištem u Jasenovcu. U Programu smo imali ediciju Stotinu svjedočenja bivše djece logoraša, povodom pedeset godina kozaračke tragedije. Posljednja sjednica Odbora održana je u Jasenovcu trećeg novembra 1990. godine, a Zagrebačke sekcije dvadeset i drugog februara 1991. godine.