4. Agrarni ekonomist i ruralni sociolog Petar Marković (1923−2010)

4.1. O liku i djelu Petra Markovića

Iako je smrt zakon života, ona uvijek iznenadi. Kad mi je profesor Ševarlić javio o Perinoj smrti, odgovorio sam: "Odmah dolazim!"

Pa ipak, najteže je njegovoj porodici, posebno kćerci Mileni i sinu Milanu, kao i supruzi Vidi, jer je on njihov neprežaljeni otac porodice, dio njih i njihovog svakodnevnog života. Moje im duboko saučešće. Mi, njegovi učenici, prijatelji i suradnici, dijelili smo zajedničke spoznaje, i istraživali raznolike fenomene s njim. Većini od nas on je učitelj, prijatelj i stručni vodič kroz "prašumu" različitih događanja. Nama će Pero vječno nedostajati.

Kad je Peri umro sin u najboljim godinama života, bojao sam se, znajući kako je osjetljiv, kako će to preživjeti. Taj porodični tragizam Grci su ovjekovječili svojim tragedijama. Kako je Pero uspio, to je samo on znao. Pero je volio ljude, posebno svoje učenike. Bio im je posvećen cijelim bićem. I ne samo njima, već i njihovim tematima kojima su se bavili. Nerijetko, upoznavao je njihove roditelje, prijatelje, a mnogima i zavičaje. Svojom ljubavlju prema čovjeku zaslužio je svako poštovanje. Bio je svestran i znatiželjan. Bio je pasionirani amater fotograf, i ništa nije propuštao. Kao i u nauci. Slikao je razne prigode pojedinaca, javne skupove, konferencije, razgovore sa ljudima u polju, na poslu. Stvarao je i slikovne zapise. Dakle, rođen za dokumentarista vremena. Šalio sam se na njegov račun, da bi bilo najbolje da je filmadžija i da zapisuje slikom događaje o ljudima i vremenu. On je moj mentor, moj učitelj i doživotni najveći prijatelj. Upoznao sam ga kao statističara u Zavodu za statistiku Jugoslavije, i od tada smo postali nerazdvojni. Mene je njegova ostarjela majka zvala: "Naš Toza iz Zagreba".  Njegova sestra liječnica pružila mi je mnoge usluge jer sam 10 godina poslije rata vidao otvorene rane iz II. svjetskog rata. Dakle, bili smo porodično povezani. Perin optimizam me uvijek ohrabrivao. Radovali smo se obostranim uspjesima, ali i uspjesima naših učenika i drugova. Mi smo različiti po obrazovanju. On je agrarni ekonomist, svestran, a ja sam filozof i historičar po obrazovanju, a ruralni sociolog po praksi. Međutim, funkcionirali smo kao tim, jer smo se nadopunjavali svugdje i na svakom mjestu. Kad sam došao kao član komisije za ratne zločine, u Beograd, Pero me obučio kako se statistika može ilustrirati grafikonima, insertima, stupcima, krugovima i drugim oblicima da bude preglednija i uvjerljivija. Osim toga, pokazao mi je Beograd u svim njegovim dimenzijama.

Kad sam Peru upoznao sa svojim ocem, nakon njihovog dužeg međusobnog druženja, otac mi je savjetovao: "Drži se ovog čovjeka jer ti može iskustvom, i kao čovjek i kao stručnjak, pomoći". Otac ga je zavolio i pošto je on bio pjesnik, posvetio mu je jednu pjesmu. Pero i ja radili smo kao naši predstavnici u organizaciji FAO, i tu smo funkcionirali korespondentno, kao jedan. Nije bilo lako predstavljati "naše boje". Samo zahvaljujući Perinoj svestranosti, strpljivosti, mudrosti i umnosti, nismo nikad omanuli.

Jednom se ostrvi na nas Balkance neki Španac: "Samo ratujete". Na to sam ja: "Što hoćete? Nauka nije ni nacionalna ni regionalna, nego najznačajnije ljudsko opće dobro." Pero na to doda: "Da je Balkan tlo tri raspadnute carevine, i od tuda dolazi ratna seizmika". U tom nas podrži nobelovac Galbrajt. U pauzi dođe i pokloni nam svoju knjižicu: "Osvit civilizacije". Sljedeći dan, nakon što sam je pročitao i dogovorio se sa Perom da je predložim kao sastavnički dio naše uđžbeničke literature, u pauzi pristupim Galbrajtu s molbom da odobri da se ova knjiga prevede kao pomoćna udžbenička literatura. Naglasim da mi nemamo konvencije za obeštećenje. On odgovori: "Ne mari, meni je čast!"

U provođenju ideje pomogao nam je kasnije akademik M. Macura. Na drugoj sesiji referirao je Pero o našim agrarnim procesima i uspjesima. Uspjesi su doista bili golemi i bez presedana. Na to će jedan Turčin, da nam ne treba vjerovati, "jer smo marksisti, komunisti". Što je isto što i falsifikatori i lažovi. Na to ću ja resko: "Nije časno napadati filozofa čija djela ne poznajete". Marks je najveći filozof ekonomije. Šekspir dramaturgije i tragičnosti. Marx je ušao u povijest kao otkrivač zakonitosti kapitalizma, i uočio da ovaj svijet treba mijenjati, naglašavajući da sve što ima početak, ima i kraj. Citirao sam da je koristio preko 17.000 izvora. "Laiku nije dozvoljeno da kritikuje, a najmanje negira filozofe"."Ovaj svijet treba mijenjati". Gotovo svi se slože, jer su poroci II. svjetskog rata visili snažno nad cijelom civilizacijom.

Poslije toga nas prime u našoj ambasadi zadovoljni. Pero će na to: "Nemoj ovaj uspjeh zloupotrijebiti, Brljavko!" Našalim se: "Do sljedeće prilike."

Zajedno smo Pero i ja proveli jedno anketno istraživanje etnički očišćenih Turaka, Talijana i Folksdojčera. Njihovo stanje je bilo ne samo morbidno, nego i otvoreni politički problem. Uz Perinu statističku asistenciju, napisali smo zajedno velik izvještaj za FAO, a ja sam kasnije objavio jedan kraći kritički prikaz o tome da smo odstupili od paradigme: "Samo se dokazani neprijatelji progone". Naravno, došlo je do nevolje. Na to će Pero: "Ne možeš protiv države, a naročito kad ne pokazuješ smisao razumijevanja naše i međunarodne politike u ovom problemu". Donekle me razoružao, ali sam ostao pri dojmovima da se zataškava sudbina ljudi.

S Perom sam upoznao mnoge stvari, ljude i institucije, posebno u Srbiji. Npr., u Srbiji sam upoznao golem broj naselja i običaja, pojava i ličnosti. Upoznao sam gotovo sve seljake pjesnike, i slao njihove stihove za "Raskovnik", pjesniku Eriću. Upoznao sam brojne travare, vidare, gatare, proroke i proročice, upoznao sam stotine seoskih "pametara" koji znaju sve o svom selu. Ali sam i upoznao brojne učitelje, institucije u lokalitetima, zavode, voćare, lugare, inovatore i brojne druge. Upoznao me sa timom selekcionara "Zemun polja", brojnim timovima, poljoslužbi društvenog sektora. Napose, "PKB", "Mitrosa", i drugim. Osim toga, upoznao me sa brojnim učenjacima iz etnografije, etnologije i antropologije. Posebno mu zahvaljujem poznanstvo sa profesorom Mirkom Barjaktarevićem, s kojim sam kasnije istraživao najveću porodičnu zadrugu pored Đakovice, Đulahaj, koja je imala, kao porodična zadruga, 120 članova. Uz Perinu asistenciju prisustvovao sam mnogim obredima u srpskim naseljima u Srbiji, vjenčanjima, krstitkama, ispraćajima vojnika, pogrebima, parastosima, daćama, velikim sajmovima tzv. "panađurima" i brojnim drugim javnim svetkovinama. Od toga ističem često učešće na krsnim slavama, najvećim obiteljskim događajima.

O svakom svecu krsne slave Pero je znao brojne legende, mitove i obredne procese. U tome ga je nadvisivao jedino akademik Radomir Lukić i prof. dr Cvetko Kostić. Dakle, od Pere sam, njegovim posredovanjem, mnogo naučio o Srbiji i srpskim običajima. Jer, Pero je bio rijedak primjer koji je poznavao veoma dobro lokalnu povijest zajednica. Dakle, ne samo poljoprivredu, nego historiju razvoja naselja, i poznavao je institucionalni život tako što je poznavao lokalnu elitu. Među njima je bilo mnogo njegovih učenika koji su u seminarskim radnjama pisali o životu svoga sela.

Kad sam suspendiran u 42. godini života, bez penzije, Pero dođe i donese svoj dohodak sa ozbiljnim pitanjem: "Što ćeš raditi i od čega ćeš živjeti?" Na to se našalim: "Pjevat ću revolucionarne pjesme po krčmama, i ako ne bude dovoljno dohotka, kandidirat ću se za taksista i iskoristiti mucanje evropskih jezika, pa ću biti najobrazovaniji taksist." Skoro sam bio i spao na to, jer 3 godine sam čekao konačnu odluku za rješenje penzije.

Kad je Pero prebolio moždani udar, pisao mi je: "Mozak radi normalno. Motorika slabo. Vidiš po rukopisu." Odgovorio sam mu: "Tješi se Beethovenom. Poslije totalne gluhoće stvorio je velika muzička djela." Kad je došao na promociju moje knjige "Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoljeća", upoznao sam ga sa promotorima, uglavnom filozofima, sa tvrdnjom: "Sve što sam dobro učinio, zahvaljujem ovom mom mentoru!" Kad je pročitao moju knjigu, pisao mi je među ostalim: "Sveto, isplatila se žrtva. Sakupio si svjedočanstvo o prirodi rata kao "Pčelica Maja" za sadašnje i buduće generacije. Čestitam!" To me je ponovno ohrabrilo.

Moje šetnje po Srbiji i kroz Srbiju, naš zajednički prijatelj, pokojni prof. dr Stipe Šuvar, cinično je ocijenio: "Stari vitezovi krstare Srbijom kao Stanlio i Olio, odnosno Pero vodi "Tozu" kao medvjeda po srbijanskim "panađurima"". Poznati kozer Žika Živulović zvani "Serafim", nazvao je Peru i mene "posljednjim muzealnim seljacima bivše Jugoslavije".

Kad se Peri rodila kćerka, javio mi je: "Imam i ja svoju sreću Milenu". Dakle, sve ovo pričam da vam ukažem da smo bili pravi prijatelji, u daćama i nedaćama. Dakle drugari kao pobratimi. To mi je sve život označilo.

Kao penzioner 30 godina sam pisao „Socijalnu historiju našeg seljaštva“, iskoristivši dotadašnje znanje i tragajući za raznolikim izvorima. Godinu dana sam potrošio samo da naše zemljišne mjere (ral, jutro, dan oranja, itd.) pretvorim u metričke vrijednosti tj. hektare. Jer svugdje je ta mjerna jedinica dan oranja, jutro, kosa, dunum različita. Tako je primjer i za druge jedinice "mjerica", "kupljenik", "satilik", "vrč", "oka", itd. Dakle trebalo mi je godinu dana da te raznolikosti svedem na metričke vrijednosti. Iskoristio sam preko 10.000 izvora. Samo je Pero znao da radim na tome i pomogao mi kod brojnih izvora. Tako kad su mi Tuđmanovi "talibani"odnijeli gotovi rukopis, našalio sam se: "Pero, mora da si Tuđmanu šapnuo što sam pisao". To mi je inače jedan od najvećih gubitaka u prošlom ratu. Ne tvrdim da je bilo genijalno, ali o tome, o "Socijalnoj historiji našeg seljaštva" nije pisao nitko. Pa mi nemamo ni jedne napisane historije poljoprivrede. Pero mi je s pravom prigovorio zašto nisam jednu kopiju njemu ostavljao. Uostalom, u predvečerje rata, a posebno na samom početku, Pero mi je ponudio svoj dom u Beogradu, iako je znao da imam brata u Beogradu. Ostajem mu zahvalan za sve što mi je pokazao, pomogao, savjetovao. Jer bez njega mnoge stvari niti bih znao, niti bih spoznao njihovu suštinu i kasnije iskoristio u analizi drugih, sličnih primjera.

Dok je rat trajao, dolazio sam preko Austrije, Mađarske i obavještavao zainteresirane što se događa u ratnim procesima. Njihova strava Peru je sablažnjivala i uvijek mi je skretao pažnju da ne omanem i uzalud život izgubim, da ne budem prijek i ne ishitrim. Ja sam se rukovodio činjenicom da moram svjedočiti sa svim povijesnim metodološkim i sociološkim pristupima, jer je riječ o građanskom ratu sa kobnim posljedicama. Svjedočiti znači, među ostalim, i rizikovati, a Pero je uvijek govorio "svjesno i kontrolirano rizikovati, jer su naše ćudi u uzavrelom stanju, nepredvidive". Neke scene koje sam mu prepričao smatrao je nevjerojatnima i on mi je sugerirao da je to dio našeg mentaliteta zasnivanog na azijatskoj torturi.

Kad sam bio zatvoren u Surdulici kao učesnik "Vlasotinačkih susreta", dođe Pero Marković i dr Đuro Stevanović sa autobusom učesnika da me "otkupe". Pero će već na početku: "Brljavko, očito da ti ovaj rat nećeš preživjeti". Našalim se: "Ne znam tko će, s obzirom na njegovu svekoliku brutalnost". Kad sam mu iznio kako sam gledao iz helikoptera kako gori 100 sela, onda je uzviknuo: "E ta sela treba monografijski opisati!" Bio je osjetljiv na ljudske probleme, čovjek mu je bio iznad svega!

Pero je bio velik učenjak, veliki pedagog, neumoran stvaralac, gotovo radoholičar. Bio je institucija koja je obilježila naš agrar i prelazak seljačkog u industrijsko društvo. Dao je najveći prilog obilježavanja najproduktivnije generacije na našim prostorima. Imao je energije više radnih života. O tome najbolje svjedoči njegova bibliografija. Smatram da je osobno bio sretan, jer je za života gledao uspjehe, ne samo svoje, nego i svojih učenika, drugova i prijatelja. Od 106 časopisa koji su tretirali agrar, u većini je bio član redakcije, a u svim je pisao. Zajednički smo osnovali, sa Stipom Šuvarom, časopis "Sociologija sela", koji je u našu ruralnu sociologiju uveo moderne načine istraživanja i upoznao učenjake svijeta sa našim procesima u agraru, tj. prelaska iz seljačkog u industrijsko društvo.

Pero je bio svjestan da se nauka širi, primjenjuje i propagira preko publicistike časopisa. Zbog toga nije čudno da je pored svoga tekućeg rada, pedagoga, istraživača, pisca i interpretatora naučnih fakata, više od 10 godina uređivao časopis "Ekonomika poljoprivrede", iz kojeg su izašli najznačajniji kadrovi našeg agrara. Njegovo mentorstvo, promocije učenika, magistara, doktora, njegovo pokretanje časopisa, njegove recenzije, predgovori, rasprave na stručnim simpozijima, primjer su učenjaka koji je svugdje bio jedinstven, jer je vladao faktografijom statističkih izvora, tako uvjerljivo da sam se šalio da mi na skupovima djeluje kao "statistički godišnjak". On mi je uzvraćao: "Matematika je mjerna jedinica svemu što hoćemo izvorno dokazati", i u tome je bio u pravu. Neki misle da smo u interpretaciji apologete i slično. Međutim, pouzdano znam da smo svjedočili izvorno za ono i za buduća vremena o nama i dobu. Tu Pero nije imao premca.

Zbog toga njegovim poštovaocima, posebno učenicima, predlažem da nađu onoga koji će temeljitom analizom izraditi njegovu monografiju, sveukupnu stvaralačku djelatnost popraćenu sa kompletnom bibliografijom. Jer, Pero nije ono što mi o njemu mislimo i znamo, nego samo ono što o njemu njegova golema djela govore. Jedna kompletna bibliografija bila bi siguran vodič o tome čime smo se bavili, što smo radili i do kojeg smo stupnja analitički dosegli, a Pero je najbolje koristio naša zajednička saznanja. Prema tome, bibliografija o njemu je "priča o nama".

Tako bi njegova integralna stvaralačka energija bila slika o čovjeku i dobu najproduktivnijih generacija. Na kraju s dubokim bolom, najvećeg gubitka zauvijek, izražavam porodici najdublje saučešće i svima vama koji dođoste da odamo počast velikom istraživaču, učitelju, prijatelju, drugu. Meni će Pero doživotno nedostajati! Adieu moj učitelju, doživotni prijatelju. Do skorog viđenja na onom svijetu.