Znatiželja se plaća smrću

Čim skeledžija Mita preveze 200 ljudi, dece i žena, kao da u zemlju propadnu. Nestane ih bez traga i glasa.

Danijel Ozmo: Jasenovac – Ulaz u Pakao, oficirsko naselje,
hodnik maljeva i skela

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 13. novembra 2015. godine.

Mase se pomiču, golema ih fašistička zmija po redu guta u Gradini! Vjetar podiže prašinu i zamuti horizont tamo prema Košutarici. Kroz laku su se maglicu micale šarene grupe ljudi sa crvenim, bijelim, crnim i modrim odijelima bosanskih seljaka. Noseći u naramku djecu, majke su, osim toga, još vodile iza sebe dvoje, troje i četvero djece. Vukle su ih na klanicu.

Čusmo dva brza udarca o pregradu iza „Ljudolovke”. Skočismo od vrata, odgegasmo do najbližeg praznog boksa i izvalismo se teško dišući. Naglo se otvoriše vrata, uleti „zmija” Matković. Mislio je uloviti nekoga da proviruje. Prekasno! Prođe, gledajući ispod naočara, ne rekavši ništa, i izađe.

Digosmo se i opet k vratima!

Gledali smo ih kako se približuju propasti. Od očaja i muke prosto da izludimo. Osjećali smo svi da se nalazimo na ivici bezdanog mraka.

Da nam je samo jedan mitraljez! Sada! Vrijedio bi više nego divizija! Da li će uspjeti našima da uzbune narod!

Puste naše želje! Ali svaki, koji bi nas bunio na otpor, potiskivao bi depresiju i nervni slom. Svaka se riječ nade i otpora odražavala u nama krajnje emocionalno. Skeptik ili pesimista izazivao bi u nama revolt. Neki kritički razum bio nam je odvratan. Iz same pomisli da se živčano ne skrhamo, bili smo spremni na nevjerojatne podvige. U nas više nije bilo osjećaja straha.

Drugovi, tu nema skanjivanja! Treba da jurnemo na zapovjedništvo. Jedna grupa, a druga, da se kako tako probije do naroda i da ga obavijesti i podigne na otpor. – Jedva su nas smirili.

Naš osmatrač Mile Kozarče uleti u baraku. On se znao vješto proverati kuda drugi nisu mogli ni pomisliti.

Agenti i koljači upadaju u barake i bez ikakva povoda ubijaju ljude i ostavljaju ih mrtve. Svuda su ih pobili po nekoliko, neće mimoići ni nas. Nikako da vas nađu blizu vrata!

Raštrkasmo se. Netko me zove iza pregrade, iz „Ljudolovke”, da odmah dođem. Što sada? Odgovaraju me da ne prelazim, jer će me ubiti na mjestu. To me razdraži. Digoh se naglo i iziđoh iz barake. Pogledah u pravcu povorke. Zacvokotao sam od jada, muke i očaja. Stresoh se i okrenuh u pravcu barake. Tek što sam zamakao za ugao barake, stvori se preda mnom zmija Matković sa još tri gradinska koljača.

Kuda?

U bolnicu!

Zmija me je gledala u noge i nešto premišljala.

Hm! – naglo me pogleda u oči. Odjuriše dalje. Za tren iza barake čuh dva pucnja. Dva se znatiželjnika zanavijek riješiše muka. Uđoh u „Ljudolovku”. Stari, iskusni logoraši: bolničar Savo i Radek Satler, medicinar, davno su se ovdje sklonili od zlih koljačkih očiju.

Zovnusmo te, jer smo kroz daske pregrade vidjeli kako gledate povorku smrti. Eh, još ste vi neiskusni, još ne znate logorskih paradoksa. Znatiželjnici ne samo što plate svoju znatiželju smrću, nego i strašnim mučenjem. Pozvali smo te da ne gledaš tako otvoreno tu strašnu povorku. I mi je gledamo i to u detalje, mirno bez opasnosti.

Bilo mi je čudno to njihovo pričanje, „Ljudolovka” je ležala u suprotnom pravcu od Košutarice, odakle se ništa ne može vidjeti.

Ne razumijem vas! Odakle?

Odavde, baš iz ove sobe! Pomoću našeg „periskopa”! gledaj! – pokazaše mi prozor koji je bio napola otvoren i okrenut upravo prema Košutarici, a na kojem se reflektirala čitava povorka. Oni su gledali povorku u staklu okrenuti joj leđima. Nitko se od koljača ne bi tome dosjetio! Pogledam i ja povorku u staklu. Miču se, miču, korak po korak.

U prozorskom staklu vidim: redaju se, upadaju u izdajničku, đavolski lukavo spremljenu zamku. Nama je jasno što se s njima događa: čim skeledžija Mita preveze 200 ljudi, djece i žena, kao da u zemlju propadnu, nestane ih bez glasa i traga. Nitko ne bi s ove strane pomislio, tko ne zna, da se tamo ubijaju mase čim prijeđu. Ne vidiš, stoga, ni bilo kakva uzrujavanja kod masa.

Samo su umorni i kao da im je dosadno, zijevaju i nestrpljivo čekaju da legnu, pa makar „i na samu ledinu”.

– Da, leći će, ali samo pod ledinu i zanavijek – šapće nam Radek.

Pogledam opet kroz „periskop”. Neki ustaša pripaljuje cigaretu seljaku, a neki opet razgovaraju mirno. Djeca posjedala po nasipu. Neka plaču, matere ih tetoše. Tko bi pomislio da onaj što puši, jadnik, ni ne sluti da posljednji put uvlači dim cigarete, da posljednji put djeca i majke udišu zrak, da im oči posljednji put gledaju njihovu Kozaru, Prosaru i Grmeč. Razum im guši zdrav instinkt.

– Eh, bolan, doktore, puste li žalosti! Eh, jadna mi majka, što me rodi, da ovo doživim i gledam! Što sam dočekao, jadna mi majka! Nema zakona, nema! – Gleda Savo na prozor, stišćući sljepoočnice obema rukama.

Šapće mi: – Eh, eh, bolan, doktore, šta

Eh, eh, bolan, doktore, šta ovo bi? Šutio sam.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od  izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Politika, utorak 08. septembar 2015., str. 24

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (11)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (12)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (13)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (14)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (15)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (16)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (17)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (18)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (19)

Jasenovac – Jadovno 1941.