Zlotvori

Datum objave: ponedeljak, 20 maja, 2019
Veličina slova: A- A+

budo_sken-1

Ako je suditi po sjećanjima preživjelih, po tome kako govore o svojim stradanjima, po kazivanjima o zločinima i zločincima, reklo bi se da Srbin — Dinarac ne umije da mrzi. U njegovim riječima nema žuči ni kada govori o najstarvičnijim zločinima. Nema grkih riječi i kletava ni za najveće zlotvore i sve se uglavnom svodi na prezir, na nepominjanje.

Nasuprot tome, ne štedi riječi, tople i ljudske, kad valja istaći dobrotu, gest čovječnosti i žrtvovananja drugovjernika. Samo tako se, čini se, može i razumjeti njihovo vjerovanje da se zla ne mora bojati onaj ko zlo ne čini, skrušenost, pomirljivost i naivnost sa kojom su i Srbi u livanjskom kraju te opake 1941, kao uostalom i drugdje, poturili glavu na panj i pristali na klanje.

Vjerovali su krivim kletvama, lažnim obećanjima i licemjerju komšija, dojučerašnjih prijatelja.

Iliji Laliću, gostioničaru iz Livna, naprimjer, koji je došao da čestita rođenje sina svome komšiji, ustaškom glavešini dr Draganu Urumoviću, dovoljno je bilo da se lukavi, podmukli advokat zakune: „Dabogda ja svog Bracu pečena jeo ako ti i dlaka sa glave fali“, pa da se mirno vrati kući i sačeka da ga samo nekoliko dana kasnije sa ostalima povedu na klanje u Prolog…

Veselin Naerlović, poznati predratni industrijalac i trgovac krznom, rodom  iz Glamoča, nije čudom završio u Prologu ili na nekom drugom gubilištu, ali je dobrano osjetio  šta znači i koliko je tvrdo prijateljstvo sa livanjskim ustaškim glavešinama.

Kad je u ljeto 1941. godine do njega u Sarajevu dopro glas da mu je u Glamoču, tačnije na Vrbi, pobijena sva rodbina, krenuo je  kolima sa vozačem, nekim Tripom iz Risna, da vidi šta je bilo. Njegovo putovanje se završilo u ustaškom zatvoru u Livnu. Vozač su, za čudom pustili, valjda zato što je bio Hrvat, i on je požurio natrag u Sarajevo da obavijesti Naerlovićevu suprugu Paulinu šta se desilo.

Kako je Naerlović u Livnu imao mnogo prisnih prijatelja i među Srbima, ali i među Muslimanima i među Hrvatima, ponadao se da će mu ta prijateljstva pomoći.  Preko nekog  Muslimana, stražara na zatvoru, uspio je da proturi i pošalje poruku, vjerovao je, ponajodanijem i najuticajnijem među njima, Hrvatu, hotelijeru Điđiju Kajiću, i zatraži pomoć.

U zatvor je ubrzo banuo livrejisani kelner sa leptir mašnom i bijelim rukavicama. Pustili su ga da uđe direktno do Naerlovića i lično mu uruči odgovor od prijatelja Kajića. Kad je začuđeni Naerlović  podigao  bijelu salvetu, na srebrnoj tacni je ugledao – metak!

Čim je od vozača saznala šta se desilo, Naerlovićeva supruga, koja je imala američki pasoš, požurila je u njemačku komandu u Sarajevu. Pretpostvaljenom je kazala šta se desilo, kud je njen muž bio krenuo i zašto je zatvoren, da je on nevin i da se ne bavi politikom već biznisom, a onda odlučno zatražila da njemačka komanda zaštiti i nju kao amerčkog državljanina i njenog muža kao lojalnog i neporočnog građanina.

Nikad se, naravno, neće saznati da li su njeni argumenti i pozivanje na imunitet američkog državljanina (Njemačka u to vrijeme još nije bila u ratu sa Amerikom, prim.B.S.)bili dovoljno ubjedljivi ili je bogata žena  potegla i novac – ključ koji otvara sva vrata, tek Naerlović je odmah oslobođen i vraćen u Sarajevo…

VESELIN NAERLOVIĆ sa suprugom PAULINOM uoči Drugog svjetskog rata u Sarajevu

VESELIN NAERLOVIĆ sa suprugom PAULINOM uoči Drugog svjetskog rata u Sarajevu

A u Čelebiću, Srbi su vjerovali knezu Niku Križanu da im se nikakvo zlo neće desiti, čak i u času kad su već počeli ljude da kupe po selu i odvode ih u školu, odnosno u jamu Bikušu.

Tako i u Rujanima, i u Čaprazlijama, i u Lištanima, i u Golinjevu, i u Gubinu, i u Provu i u Odžaku… — jednako i u času potpune neizvjesn   osti i kad je krv već počela potocima da teče i glave da lete.

A to ćutanje o zlotvorima, to što se u njihovom glasu ne može osjetiti ni trunka želje za osvetom, ne može se nikako tumačiti kao kukavičluk, pogotovu što pakosti i želje da se zlo zlom vrati nema ni sada — poslije pola vijeka. Ako i spominju koga, čine to nekako šturo i bez galame i strasti, kao da su svo to zlo učinili nekome drugome.

Milan Radoja, tako, tek na nekoliko mjesta u svojim sjećanjima šturo i kao uzgred spominje imena nekih zlikovaca, vrlo rijetko detaljišući i u pojedinostima ističući njihova zlodjela:

„Sudbinu Srba toga vremena u donjem Livanjskom polju — veli on na jednom mjestu u svojim zapisima — određivali su župnik Božo Šimleša iz Lištana, Pilip Pašalić iz Donji Rujana, Jakov Pašalić iz Čelebića, Stipe Matković iz Strupnića i Ivan Sučić iz sela Lusnića sa logornikom i dvokatom Urumovića i drugim livanjskim starešinama onoga vremena…“

Uz kneza Nika Križana, Jakov Pašalić je u Čelebiću vedrio i oblačio. Njegova riječ je driješila i vezala, on je mogao i da posiječe i da spasi, a svejedno, ono malo preživjelih svjedoka ga uglavnom kažnjavaju i svete mu se prezirom i nespominjanjem, baš kao i mnoge druge među kojima su se naročito isticali Ile Pašalić (čija je krvava bradva pred školom dobro upamćena), pa Stipe Pašalić, Petar Pašalić i sin mu Jakov, Mate Pašalić, Jakov Rimac, Matan Rimac (i njegov čuveni čaktar koji je nosio pred povezanim i bespomoćnim Čelebićanima dok su ih sprovodili na gubilište), pa Marko Rimac koji je vozio kola natovarena leševima od škole do rupa u kojima su zatrpavani…

A u Livnu naročito je ostao upamćen zloglasni koljač Smajo Čakar, po zanimanju, inače, kasap, koji se u svakoj prilici falio kako ima oštar i siguran nož. Pa Salih Bajagić, Hasan Murga i jedan Ljubunčić zvani Dindin, kao i Vlado Kojić, zvani Samsarić, koji je u početku bio i logornik.

Ponajkompletnije je u sjećanjima sačuvan imenik zlotvora i krvnika iz Rujana, Lištana i Odžaka.

Tako su od ustaša iz Gornjih Rujana na zlu glasu od Barišića sinovi Anta Barišića, Ivan, Jure, Petar, Tadija i Božo, zatim Jakov Ivanov Barišić, Mijo Barišić i sinovi Boža Barišića, Jakov, Stipan i Jokan, kao i Ivan i Niko Barišić.

Tu su zatim Brdari  – Blaž Jozov, braća Jozo i Nikola Antevi, Stipan Mijatov, braća Nikola i Ante Tadevi, Ivan Jakovov, braća Stipan i Jozo Markovi, Nikola Božov, Jakov i Pero Jozovi.

U Rujanima je svojevremeno podignut spomenik stradalim Srbima, ali tu nikada nije sahranjena nijedna srpska kost jer vlast nije dopuštala da ih izvade iz jama i neopojenih raka

U Rujanima je svojevremeno podignut spomenik  stradalim Srbima, ali tu nikada nije sahranjena nijedna srpska kost jer vlast nije dopuštala da ih izvade iz jama i neopojenih raka

          (Mićo Radeta je prilikom vađenja kostiju iz jame Razvala nadomak Gornjih Rijana, zabilježio kazivanje Mare Bulović, supruge Branka Bulovića, posljednje srpske porodice koja je u tom trenutku živjela  u ovom selu:

          – Jozo Brdar, zvani Joina, otvoreno se  poslije falio  kako je četres prve bacao srpsku đecu u jame. Odjedanput bih, veli, zgrabio po troje i bacio ih u jamu, a ona cvile  baš ki paščad. Poslije rata je bio pobjegao i sklonio se u Australiji, ali se neđe sedamdesetih godina  vratio. Niko ga, međutim nije ni mrko pogledao a kamoli pitao šta je radio za vrijeme rata. Zato se poslije, a naročito jesenas (nakon pobjede H D Z na izborima 1990. godine, prim. B.S.) opet počeo  prsiti kao veliki junak  iz 1941, okupljati tuda hrvatsku mladež i bez  trunke stida i kajanja joj pričati o svojim junaštvima nad  nemoćnima i nedužnima i trovati je mržnjom prema Srbima.)

Od Vidića upamćeni su braća Jozo i Luka Božovi i Stipan Lukin Vidić, kao i Mile Vuković.

Ne zaboravljaju se Jelčići – Stipe Jakovov, braća Mijo i Stipan Božovi i njihov rođak koji se takođe zove Stipan Jelčić, a od Jukića Petar i Nikola.

Tu su potom Nikola Kalaica i Ivan Antev Majić, Mate Nikov Popović i Mijo Stipanov Popovića  kao i Radić Nikole Marko.

Po zlu su zapamćeni i sinovi Jakova Ćenana, Mijo, Pilip i Božo , Martin Božov Ćenan, Ante i Jozo Ćenan, Marijan, Stipan i Bićo Škrabo i Martin Matev Džaja.

Po krvoločnosti i nemilosrđu prema  komšijama Srbima naročito su se isticali ustaše iz Donjih Rujana, uglavnom koljači i dželati sa Prologa, Ravnog doca, Razvale i Krčevina.

Na toj crnoj listi su  Marko Jozov Barać, Ivan Guja, zvani Eger i sin mu Nine, zatim Jozo Antev i Jakov Jakovov Guja kao i Božo Delić…

Slijede sinovi Marka Jurete, Jozo, Božo, Ilija, Jerko, Mijo i Niko (kojega su svi upamtili kao vođu puta prema jami Ravni dolac), zatim Jureta Jure Božo, Jureta Petra Ilija, Jureta Jure Mate i Mijo (koji je čak i knez u selu bio), kao i Jazov Stipe Nikola, zvani Šuster,zatim Kalajica Stipe i Kalajica Marka Ilija.

Od Odaka se pamte Ivan Jozov, Mijo Stipanov, zvani Baćo, pa Odak Jakova Jure, Odak Miloša Stipe i Odak Stipa Slavko.

Od Pašalića je nesumnjivo najpoznatiji Pilip Milev, zvani Pilipac, jedan od najvećih zlikovaca, i brat mu Stipan, koji se poslije rata petnaest godina krio kod kuće, kao i brat im Ivan, zvani Brocak i Pilipov sin Nine.

( Pilip Pašalić, zvani Pilipac, bio je prije Drugog svjetskog rata čak i predsjednik Donjepoljske opštine koju je činilo jedanaest sela u Livanjskom polju. Sa Ercezima, posebno sa Cvijanom Ercegom, bio je bajagi veliki prijatelj i obećavao im  zaštitu kao za najmilije – da ih niko neće smjeti mrko pogledati a kamli na njih ruku dići. Međutim, i on, baš kao i mnogi drugi, prekonoć su zaboravili na prijateljstva i obećanja i odjednom se ispizmili i bez ikakve milosti kidisali na  život nesrećne srpske nejači…

          Njegovog brata Stipana, zvanog Stipanina, preživjeli iz jame Ravni dolac upamtili su kako je nad jamom vršio prozivku žrtava i naređivao da iz obližnje Sajdine pećine dovode porodicu po porodicu i bacaju ih u jamu, a na sličan način se, izgleda, po ugledu na brata-krvopiju Pilipa, zvanog Pilipac, „proslavio“ i na drugim gubilištima u okolini Rujana.  Poslije rata je uspio da za petnaest godina  zamete trag, ali se izgleda nije udaljavao nikuda iz Rujana i okoline i sva njegova rodbina, svi Hrvati iz sela su znali za njega, gdje se krije i ko su mu jataci. Kasnije se drznuo do te mjere da je čak i danju izlazio iz brloga i  pomagao porodici u poljskim radovima, žetvi, kosidbi, plastidbi, berbi kukuruza…

          Tako negdje sve do šezdesetih godina kada se sam prijavio. Tada je već u Rujanima bilo premalo onih koji su  znali i pamtili njegovu prošlost pa je  tako  odrobovao samo onu kaznu na koju je  sam sebe osudio.

           Ipak, stigla ga je pravda božja i prosuta nevina krv mu je počela na oči udarati. Počele su noćne more i da mu se prisnivaju ona djeca srpska koju  je bacao u jame kako mu  noktima oči  kopaju. Mjesni fratar je učio njegove najbliže da traže oprost od nekoga od Boškovića, Bačkovića, Kisa, Stojanaca… – onih čije je djece najviše završilo  u jamama. Kad je shvatio da niko u ime  nevinih žrtava ne može i neće da prašta, pomirio se sa sudbinom i godinama se raspadao u postelji i umirao u najstrašnijim mukama.)

Od Pepića se spominju Žarko i Srećko, a od Perića zlom su se proslavili ustaše iz Donjih Rujana Nikola, Jure, Jakov,Mate, Stipe i Ante, zatim  Mile Nikolin Perić, Mijo Stipanov Perić i braća Ivan i Ante Perić, kao Stipan i Pero Plazanić i Marko Radić  sa sinovima Jozom i Jakovom.

(Upravo u kući Perića, zovu ih Tomišići, tačnije u kući Stipana-Stipice Perića u Donjim Rujanima, ustaše su vijećale  gdje da pobacaju i satru srpsku nejač iz tog i susjednih sela. Jedni su predlagali  da ih pobacaju u takozvanu Garovljevu jamu između Rujana i Čaprazlija, ali je kao dublja i sigurnija prevagnula jama Ravni dolac na Dinari.

          Kad je čuo o čemu se dogovaraju i kakav krvavi plan kuju Božo – Božica Jureta je  ustao, skinuo kapu, prekrstio se i krenuo  preko vrata govoreći  začuđenim i mržnjom prema Srbima zaslijepljenim ustašama, svojim komšijama i rođacima:

          – Šta to činite jadna vam i žalosna majka, zar ste naumili da potrete nedužni narod!?

          Stipana-Stipicu Perića, kao ni tolike druge, poslije rata nije stigla pravda i kao jedan od kolovođa pokolja u Rujanima nije ispostio  zasluženu kaznu. Nije se, kažu, ni on lako s dušom rastavio – i on se razbolio i devet godina na postelji čekao i molio da smrt dođe po njega…

          A Stipan Plazanić, zvani Pipa, bio je oženjen Srpkinjom Darom Lalić i sa njom imao četvoro djece. Iako je dobro i na vrijeme znao kakvo se zlo sprema, i on i žena mu Dara, niko nije ni prstom makao  da  makar one najbliže upozori da se sklone. Naprotiv, Pipa je prvo banuo u tazbinu i njih potjerao na gubilišta)

U tom krvavom ustaškom kolu su bili  i Topić Mija Marko, braća Ćenani, Nikolini sinovi, Boško, Mate, zvani Maćan (takođe jedan od poznatijih, okorelih ustaških zlotvora) i Ivan, zvani Rašketa. Slijede Ćenan Jura Marko kao i Ćurkovića Joza Mile, Ursa Stipe Pero, Ursa Mijo i Ursa Džanan.

Na tom spisku zlotvora su još i Šibenik Stipa Niko,zvani Ćipan, Šibenik Ilije Mate, zvani Juca, Šibenik Jakova Petar i Šibenik Ivana Martin, Šuker Jakov i Šuker Jozo…

Iz Lištana se spominje Martin Jura Granića, a iz Odžaka zloglasni emigrant Kelić, Karišan Ljubičić i Ilija Lovrić.

„Onoga vremena koji su se najbolje isticali — piše Milan Radoja — ti su bili proglašeni da su krvacki sokolovi koji urešuju mladu, nezavisnu državu. Kavo najprvi proglašeni su oni što su oćerali popa Ristu u jamu i Toto Guja iz Donji Rujana (kad bi lizo svoj nož sa kojim zakolje srpsko dete, govorio da mu je slađa ta krv nego od mladog janjeta) i oni iz Čelebića što su nosili klepke pred svojim komšijama kad su ji gonili u jamu. Takvima je obećavat dati najbolji imetak od ubijeni Srba, a onoga vremena takije sokolova bilo dosta…“          Zanimljivo je i zapažanje dvojice ustaša — žandara Mata Milićevića i Stipana Jozića, koje je takođe zapisao Milan Radoja:

„Ti stvari dosta su meni u školi kazivali i čudili se kako tako ljudi mogu biti zaraženi prema svojim komšijama. I kada su išli za njima na jamu poslim petnaes dana bacanja ljudi, u jamu bacali bombe i vikali ako ima ko živ nek se veseli…

Onda bi se valili koji je više ubijo Srba. Onaj Matan što je nosijo klepku pred ljudima toga puta, on se valijo: ići ću ja u Lištane župniku da i mene proglasi da sam krvacki soko. Pa ni Toto Guja nije bolji od mene samo što ja ne mogu lizati noža od pasje krvi ko Toto Guja…

Oni su se najviše čudili događajima u školi kad je bilo silovanja djevojaka i snaša, što jim je Kelić ustaša kazivo, i da se pokajo, kako su imali srca onda da ubiju svaki svoju — onda su i oni trebali ići župniku u Lištane da ji proglasi krvacki sokolovi…“

I Milan Bulajić u svojoj knjizi „Ustaški zločini genocida“ navodi imena nekoliko najistaknutijih kolovođa ustaških zvjerstava u Livnu i okolini:

„Organizatori i učesnici zločina genocida u livanjskom kraju bili su ustaše emigranti rodom iz ovog kraja: Lijović Jako iz sela Žarović, Granić Martin iz sela Rujani, Grabovac Martin i Vodopija iz sela Vržerale, Ljubičić iz sela Orguz, Kelić i Teklić iz Čaprazlia. Uz pomoć Mirka Perajice iz sela Komorana, advokata Dragana Urumovića iz Livna, Ivana Čelana i Marka Čondrića, predstavnika Hrvatske seljačke stranke, učvrstili su i proširili ustašku zločinačku organizaciju i tako je osposobili za masovne zločine genocida nad Srbima. Kasnije su postali oficiri ustaške ‘Crne legije’ pod komandom ustaškog zločinca Jure Francetića i izvršili zločine genocida i u drugim krajevima ENDEHAzije…”

Mnogo podrobnije podatke ostavili su Marija Bogunović i Ljubo Crnogorac u svjedočenju koje je objavio jeromonah dr Atanasije Jevtić u knjizi „Jasenovac — najveći srpski grad pod zemljom“:

„Nadalje su se istakli u progonu Srba i kao ustaše: dr Urumović Drago, advokat, Kajić Vlado, trgovački pomoćnik, Slijepčević Vlado, vlasnik autobusa, Lijović, logornik koji je došao iz emigracije, Jazvo Joko, opštinski načelnik u Livnu, Čevro Ivo, gostioničar, Gotovac Stipo, gostioničar, i njegov sin, Franič Čoko, trgovac, Franič Toni, zvani Madžar, farbar, Đogić Stipo, trgovac i njegovo petoro braće, Lisica Boško, posednik i njegova četiri brata, Kaić Krešo i Drago, učitelji osnovne škole koje je školovalo Srpsko prosvetno društvo ‘Prosveta’ u Sarajevu, Kaić zvani Džidži sa svojom braćom Krstanom i Boškom, Dolić Nikola i Mijo, tkalci, Tustović Vlado, bivši nameštenik Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu, Kaić Niko, trgovac, Tadić Stanko, pekar, Grabovac Zvonko, opštinski beležnik, Pavičić Rade, učitelj i njegova sestra Pavičić Koviljka, krojačica, muslimanski hodža kojemu ne znamo ime a koji se za vreme stare Jugoslavije priznavao Srbinom, Čakar Smajo, mesar, Jarić, Ciganin i trgovac stokom, braća Borići, Cigani, Murga Mesar, Dolibić Mijo, šofer — svi iz Livna, zatim Čačija, seljak iz Suvače koji je sa Pavelićem bio u emigraciji, Franić, Perajica i Barać, šoferi iz Gubera, te mnogi drugi čija imena ne znamo…“

(Preživjeli Srbi iz Gubera nikada nijesu zaboravili Mirka Perajicu, krvopiju koji je iz Komorana doselio na miraz u ovo selo i za sva vremena ostavio krvavi, sramotni trag zločinstva a zlodjela je podmirio glavom 1942. godine  kada su ga partizani zarobili i javno strijeljali, baš kao i njegove pajtaše Pera Petra i seoskog kneza Boškana Brala.

           Partizani su zbog „zasluga“ i „junaštva“ ispoljenog u mučenju i ubijanju golorukog, nedužnog i nemoćnog srpskog stanovništva, ne samo u Guberu, likvidirali i Joka – Jokaču Bakovića čiji će se potomak Mirko Baković, zvani Delija, kao gradonačelnik Livna, na isti način proslaviti pedeset godina kasnije, ali njega još nije stigla zaslužena kazna.

          Jedne gromobitne, olujne i vodoplavne noći 1943. ili 44. godine, Niku Čeku, zvanom Kokica, takođe Guberaninu iz društva ustaških  krvopija i  zlotvora , pošlo je za rukom    da u Priluci nekako umakne partizanskoj patrpli i po karamluku  zagazi u poplavljeno Livanjsko polje. Uspio je  da dopre do same kuće, ali ga je tu izgleda savladao umor i studen –  pao je jedva stotinak metara od praga i sjutradan su ga našli mrtvog u pomuti…

           U Guberu je kao posebno opasan ustaša iz Drugog svjetskog rata ostao upamćen i trgovac Tomo Stanić, jedan od organizatora i oslonaca ustaštva u ovom selu, ali je on uspio da izmakne ruci pravde, da dugo zameće tragove po Njemačkoj, Španiji, Argentini… da bi se 1992. godine  mirno i uzdignuta čela  vratio u Livno, gdje ga niko nikada nije ni upitao za zločine  koji ni po jednom  demokratskom pravu u svijetu nikada ne zastarijevaju. Njegovom bliskom rođaku i po krvi i po zlodjelima Jakovu  Staniću, to nije uspjelo – likvidirali su ga partizani…

           Kao opake i nemilosrdne ustaše u ovom velikom selu su zapamćeni i Ilija i Drago Barać i Marko i Andro Šošić, koji su pod tom zloglasnom zastavom i završili, ali i braća Haso i Ibrica Zrno, Mehovi sinovi, čiji je nož sijevao i u Golinjevu i drugim selima oko Livna u kojima su istrebljivani Srbi. Kad su prestali pokolji u livanjskom kraju, porodica Zrno je odselila iz Gubera u Slavoniju gdje su zbog Hasovih i Ibričinih zasluga dobili na poklon neko srpsko imanje, napušteno ili oteto od onih koji su tamo stradali od ustaške ruke. Pred kraj rata, kad je i u Slavoniji zavladala narodna vlast, njihov otac Meho, već slijepi starac, i ostala porodica su vraćeni u Guber, a Haso i Ibrica su nestali netragom i ne zna se kakva ih je sudbina stigla, da li su negdje u završnim oslobodilačkim operacijama glavama razdužili svoje krvave dugove, ili im je ipak  nekako uspjelo da u tim smutnim vremenima nađu neki „pacovski put“ i sklone se  negdje u zavjetrinu preko granice, tamo gdje se o njihovim  zlodjelima nije ništa znalo.

          Velike krvopije i zlikovci su bili i Ibro Sitnić i Jako Mostarac, koji su, uprkos tome, poslije rata osuđeni na sitne vremenske kazne i potom  spokojno dočekali starost i prirodnu smrt.

          Uprkos velikom trudu ustaša da izbrišu svaki trag zločina,  i u Tušnici su preživjeli svjedoci da kažu kako je bilo, ali i da upru prstom na one koji su ih mučili i bacali u jamu. Oni su kao kolovođe i glavne krvnike označili Antona Perkovića, zvanog Ceka, Stipu Perkovića, zvanog Šćešan, zatim Mirka Ivanovog Perkovića, Joka Ivanovog Perkovića, zvanog Bikan, Bora Borišinog Perkovića, zvanog Šatun, Mirka Markovog Perkovića, zvanog  Tadko, Stipu Markovog Perkovića, zvanog Đerek, Juru Ivičinog Perkovića, zvanog Đurina i Bora Vilimovog Perkovića, zvanog Boškan – svi rodom iz Potoka, baš kao i većina onih koje su bacili u tušničku jamu…)

          Svi oni koji su nekim slučajem preživjeli to pakleno ljeto 1941. godine, koji su izbjegli ustaški oganj na Ognjenu Mariju i gromove na Gromovnika Iliju, bez izuzetka i dvoumice ističu da su kolovođe i ideolozi ustaških zvjerstava i u Livnu bili katolički sveštenici, odnosno katolička crkva koja je ovdje bila oličena u fratru Srećku Periću.

Njegovu već spominjanu i poznatu krvavu propovijed i bojovnički poklič sa oltara samostana Gorica u Livnu, spominju u svojim svjedočenjima i Marija Bogunović i Ljubo Crnogorac:

„Ovim opasnim pokoljima Srba u srezu livanjskom — svjedoče oni — rukovodio je dr fra Srećko Perić, fratar-franjevac iz samostana Gorica kod Livna. Ovaj fratar je rodom iz sreza livanjskog a imade jednu sestru koja je u srezu livanjskom udata za jednog Srbina. On je prije pokolja jedne nedjelje sa oltara u crkvi Gorici sakupljenim Hrvatima naredio da započnu sa pokoljem Srba, riječima:

— Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe. Najprije zakoljite moju sestru, koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe odreda. Kad ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu gdje ću vas ispovjedati i pričestiti, pa će vam onda svi grijesi biti oprošteni…

Poslije toga započeo je pokolj Srba…“

Katolička crkva na Gorici

Katolička crkva na Gorici

Zanimljiva je još jedna činjenica koju naglašavaju pomenuti svjedoci (Bogunović i Crnogorac):

„Ustaše su namjeravale da u livanjskom srezu, poslije izvršenog pokolja, poruše srpskopravoslavne crkve, ali ih je u tome spriječio dolazak italijanske vojske. U livanjskom srezu nisu Srbi nagonjeni da pređu na rimokatoličku vjeru, jer su bili osuđeni na pokolje svi do jednoga. Spasio ih je od potpunog pokolja samo dolazak italijanske vojske…“

Sem fra Srećka Perića za kojega napominju da je za vrijeme stare Jugoslavije duže bio rimokatolički sveštenik u Nišu, Marija Bogunović i Ljubo Crnogorac dokazuju da su se u progonima Srba i kao ustaše istakli i svi ostali sveštenici iz ovog samostana, preciziraju da ih je bilo oko dvadeset, ali im imena ne znaju.

Novinar Anđelko Kozomara, međutim, u mini-feljtonu, objavljenom u „Politici Ekspres” u avgustu 1990. godine, ističe sledeće:

„Dokumenta pokazuju da su, uz pomenutog fra Srećka Perića, za zločine optuženi mnogi katolički sveštenici, a među njima i fra Borivoje Mača, fra Viktor Baltić, fra Božo Šimleša i fra Boro Grebenarević. U tom krvavom kolu zaigrale su i redovnice „Svetog Vinka” iz Livna, Dominika Šeparović, Malvina Malinović, Izaka Duki, Velislava Šipušič, Teofanija Prcela, Donatela Šabić, Cecilija Filipi i Gracijela i Otilija Jukić. Zbog velikih zasluga za ustašku vlast njih je odlikovao lično Ante Pavelić, a prilikom prijema odličja slikale su se sa poglavnikom i fotografije je objavio cio ustaški tisak…

ANTE PAVELIĆ sa časnim sestrama iz Livna i Jajca, odlikovanim 21.novembra 1942. godine

ANTE PAVELIĆ sa časnim sestrama iz Livna i Jajca, odlikovanim 21.novembra 1942. godine

Katolički sveštenici su u Livnu — zaključuje Kozomara — mnogo pre početka rata svoje vernike, od kojih će mnogi postati ustaše i zločinci, za zločine pripremali znatno pre nego je buknuo ustanak u BiH, razvijajući istovremeno u njima ljubav prema veri i mržnju prema pravoslavlju i svemu što je srpsko… Nema danas nijedne livanjske srpske porodice koja je izbjegla pokolje da može posvedočiti da su joj fratri iz Gorice spasli život…“

Ipak, najkompletniju sliku uloge katoličkog klera i učešća pojedinih katoličkih sveštenika u ustaškim zločinima i pokoljima Srba na  tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa dakako i u livanjskom kraju, dali su Joža Horvat i Zdenko Štanbuk u poznatoj knjizi „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“, objavljenoj u Zagrebu 1946. godine.  Navodeći samo suve činjenice, dokumenta i neoborive dokaze u vidu izjava samih zločinaca, zapisnika o njihovim saslušanjima, njihova pisama ili govore objavljene tokom rata u proustaškoj štampi, Horvat i Štambuk zaključuju:

„Da bi se u cjelosti prikazalo šta su sve pojedinci i skupine svećenika uradile za osnivanje i širenje ustaške terorističke organizacije, koliko su odgovorni za pripremanje okupacije naše zemlje, za izdaju i porobljavanje svoga naroda, koliko su se angažirali  za okupatorsko ustašku vlast, koliko su u cjelosti – direktno ili indirektno, materijalno ili moralno – učestvovali  u nebrojenim ustaškim zločinima, i konačno, u kojoj se mjeri, zanoseći se još uvijek ustaškim zamislima i planovima, i danas angažuju u protunarodnom radu, za svako naše poglavlje bila bi potrebna veća knjiga…“

Ovu gromovitu i  po katoličku crkvu, ne samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, poraznu ocjenu, najupečatljivije i najnepobitnije   potvrđuje i podupire tekst koji je italijanski fašistički novinar Korado Zoli objavio 18. septembra 1941. godine u listu Il Resto di Carlinopod naslovom „Pričice iz Gračaca“. U ovom neobičnom putopisu, preplitanju priče o „gračačkim ptičicama“, legende o svetom Franji Asiškom i razgovora sa nekim njemačkim artiljerijskim majorom sa kojim je putovao po Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Korado Zoli je, okarakterisao i klerofašistički teror u novostvorenoj ustaškoj državnoj tvorevini:

„Ono je prvi franjevac iz Asisa – piše Korado Zoli –  bratimio ptice i sestrio ribe, a ovi njegovi učenici i duhovni potomci, po N D H, nabijeni mržnjom, kolju nevine ljude, braću po ocu nebeskome, braću po jednom istom jeziku, braću po jednoj krvi, i braću po jednom te istom tlu majke zemlje, što ih napaja sokovima istih njedara: kolju, ubijaju, zakapaju žive po jamama, mrtve strmoglavljuju u rijeke, u mora ili niz provalije… Postojale su bande ubica, koje su bile i vjerovatno su još vođene i poticane od katoličkih svećenika i redovnika…“

„Nema sumnje da riječ ‘capeggiato’ – zaključuju  Joža Horvat i Zdenko Štambuk, koji u svojoj već pomenutoj knjizi citiraju  ovaj tekst Korada Zolia – znači da su ti svećenici i fratri ideolozi, i organizatori, i terenski vođe masakratorskih bandi…“

(U tom pogledu veoma je ilustrativan primer popa Boža Šimleše, župnika iz sela Lištana sa ruba Livanjskog polja, koji se odmah po izbijanju rata priključio ustaškom pokretu i postao jedan od njegovih najaktivnij propagatora i perjanica, vođa i organizatora pokolja nad Srbima u ovom kraju, što će mu kasnije  donijeti i mjesto „kotarskog predstojnika za kotar Livno“.

          Jugoslovenska Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina, prikupljajući podatke o ovom krvopiji pod crnom rizom, pored ostalog, prikupila je i nekoliko izjava mještana Lištana i drugih sela oko Livanjskoh polja,  Hrvata koji teško optužuju Šimlešu, čiji je, kako ističu, najprisniji prijatelj bio zloglasni ustaški koljač Ivan Kelić (posebno se „proslavio“ u pokoljima Srba Čelebićana, prim. B.S.):

          „U mjesecu julu kada je vršen pokolj na našoj općini nad pravoslavnim narodom – stoji pored ostalog u izjavi, koju su potpisale Janja Lukac i Lucija Brčić iz Lištana – Šimleša je odmah u crkvi za vrijeme mise narodu kazao  da je došao čas kad treba da se svi Srbi unište u Hrvatskoj i ako mi Hrvati nećemo njih uništiti u najkraće vrijeme onda će oni nas i zato je potrebno da se svi Hrvati dignemo na uništenje Srba na našem srezu kao što će i Hrvati na drugim srezovima učiniti dužnost za hrvatski narod i za Poglavnika. Isto je u crkvi govorio: kad sad mi budemo uništavali Srbe kod nas, ako bi se našao i jedan Hrvat koji bi zaplakao za njima isto će ga snaći što i njih – tvrde ovi svjedoci i dodaju da je Šimleša  istog dana smrću, bacanjem u jamu i oduzimanjem cjelokupne imovine zaprijetio i svim Hrvatima koji bi pokušali da odu do Čaprazlija, susjednog srpskog sela, ili preko Dinare u „komunističku  Dalmaciju“, i dojave Srbima šta im se sprema.

          „Za istog nam nije poznato – vele dalje u svojoj izjavi Janja Lukac i Lucija Brčić – da li je klao i bacao u jame, samo nam je poznato da je organizirao pokolje sa Ćenanom Božom, da su oni bili  glavni organizatori i nadzornici…“

          I Hrvat Stipe Đuran, zvani Pipa, iz  sela Ćajić, a njegovu izjavu potpisuju i Mijo Ćurak i Ivan Šuker, izričito tvrdi da je Šimleša bio glavni organizator i inicijator pokolja nad Srbima u selima  oko Livanjskog polja, da su za vrijeme tih pokolja kod njega dolazili i  okupljali se emigranti da se posavjetuju i dogovore kako  da se što uspješnije izvrše ti pokolji, a sam je organizovao i obilazio ustaške straže oko sela  kako  niko od Srba ne bi umakao, ili eventualno ko od dobrodušnih Hrvata  pokušao da ode u druge krajeve i  upozori tamošnje Srbe na opasnost:

          – Nekoliko dana poslije pokolja – ispričao je Đuran, a to potvrđuje i još nekoliko Hrvata-svjedoka – naišao je jedan Dalmatinac koji je škopio krmad i odmah je Šimleša poslao ustaše da ga ubiju, te je isti odmah te noći i ubijen…“

          U zaključku  Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina, o ovom duhovniku- zlotvoru iz Lištana, koji je sa oltara pozivao na zločin, pored ostalog je zapisano i ovo:

          „ Dne 28. jula 1941.  godine pozvao je cijelu župu da dođe pred kuću Brčića Anta. Muškarci neka ponesu puške, sjekire, vile i drugo oružje. Na ovom zboru je rekao  da nijedan Srbin u Hrvatskoj ne smije pobjeći, jer je došao dan osvete. Tom prilikom je pitao ustašu Katanić Petra, rodom iz Dalmacije, da li su svi Srbi svršeni. Već je prošlo 24 sata, a da li on zna da je Poglavnik naredio  da nijedan Srbin u Hrvatskoj  ne smije postojati. Poslije izvještaja Katanić Petra, koji je izvijestio da su svi muškarci svršili, a žene i djeca čekaju noć, pa da će i one otići za muškarcima, rekao je Šimleša da ne treba čekati noć…“

A što se tiče ustaštva u Livnu i livanjskom kraju, najpreciznija i najpotpunija geneza data je, čini se, u, inače, dosta osporavanoj knjizi „Livanjski kraj u revolucionarnom radničkom pokretu i narodnooslobodilačkoj borbi“ (autori Rafael Brčić i Mile Bogavac):

„Od svih jugoslovenskih susjeda — stoji pored ostalog u ovoj knjizi — fašistička Italija je najduže organizovano vršila pripreme za razbijanje Jugoslavije i priključenje nekih njenih teritorija velikoj italijanskoj fašističkoj imperiji. U okviru tih planova pravljene su kombinacije sa ekstremnom ustaškom emigracijom i njenim poglavnikom, kojima su dali azil i pružili materijalnu pomoć i političku podršku. Za njih su osnovali posebne logore i omogućavali im, pod svojim nadzorom i rukovodstvom, uvježbavanje i vršenje diverzija i drugih delikata protiv Jugoslavije, pripremajući ih za ‘odlučnu akciju’ kada za to dođe vrijeme. Takva politička prijetnja Jugoslaviji i aktivnost fašističkih krugova bili su vidljivi u mnogim akcijama u Jugoslaviji, naročito polije potpisivanja Sporazuma Cvetković — Maček, 26. avgusta 1939. godine, kada su se mnoge ustaše, na osnovu sporazuma između Italije i Jugoslavije, potpisanog 1937. godine, vratile u zemlju.

Od toga vremena i u Livnu postoji organizovana fašističko-ustaška grupa, u početku svega nekoliko: Dragan Urumović, Vlado Kaić, Tonko Vrdoljak Cincilo, Srećko Perić (fratar) i Božo Šimleša (pop), čiji se broj poslije stvaranja Banovine Hrvatske povećao uvlačenjem u ustaše još nekih pojedinaca Hrvata i Muslimana i dolaskom pojedinih ustaša iz emigracije (Martin Granić). Ta je grupa već u 1940. godini imala i organizovanu formu rada za pridobijanje omladine, tzv. Uzdanicu, dok se djelatnost odvijala uglavnom u okviru desnog krila rukovodstva kotarske organizacije HSS i klerofašističkog dijela katoličke crkve…

Tako je ustaški pokret u livanjskom kraju dobio svoju širu organizaciju prije dolaska okupatorske vojske, zahvaljujući izdaji Mačeka i njegovih desnokrilnih istomišljenika — naglašava se dalje u ovoj knjizi — a uskoro, po kapitulaciji kraljevske jugoslovenske vojske, ustaški prvak Dragan Urumović bio je naimenovan za ustaškog povjerenika u livanjskom kotaru(autori napominju da se to dogodilo 18. aprila 1941. godine i to Pavelićevom odlukom o naimenovanju prvih ustaških povjerenika u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, prim.B. S.).

On je uz punu podršku ostalih ustaša, ranije spomenutih i novopečenih, pripremio teren za realizaciju ustaškog zločinačkog plana ‘čišćenja’ nehrvatskog elementa, na prvom mjestu Srba, koji je otpočeo ubrzo po dolasku grupe ustaša-emigranata, krajem maja i prvih dana juna 1941. godine, kada je italijanski okupator, na osnovu odredbi rimskih ugovora, pristupio povlačenju svojih vojnih okupacionih formacija i tzv. III i II zone, ostavljajući u livanjskom kraju neznatne efektive. Tada su od ustaša-emigranata došli u Livno Jozo Lijović iz Žarovića, Martin Granić iz Lištana (on je već 1940. došao iz emigracije i mnogo doprinio proustaškoj orjentaciji Seljačke zaštite u nekoliko livanjskih sela u aprilskim danima 1941. godine, početkom maja otišao je u Zagreb i ponovo se vratio sljedećeg mjeseca), Martin Grabovac i Vodopija iz Vržerala, Teklić iz Ćajića, Ljubičić i Kelić iz Odžaka, Mirko Perajica iz Komorana i još neki. Njima su kao i ranije Urumovićevoj grupi prilikom preuzimanja vlasti u Livnu i okolini, izrazili spremnost da će sarađivati neki funkcioneri Kotarske organizacije HSS — Marko Čondrić Biko i zastupnik Ivan Čelan, kao i profašistički dio katoličkog klera“.

Iz svega proističe da su najveća zlodjela i u Livnu i livanjskom kraju uopšte neposredno počinili ili bili inicijatori i podstrekači ustaše-emigranti. Profesor Bogdan Krizman u svojoj knjizi „Ante Pavelić i ustaše“ navodi četrdeset i sedam imena tih krvopija koji su bili rodom iz livanjskog kraja.

To su:

 1. Bulić Josip rođen 1913. u Vržeralima
 2. Bulić Dragutin ” 1913. u Podgradini
 3. Bulić Josip  II ” 1902. u Vržeralima
 4. Bulić Ivan ” 1913. u Vržeralima
 5. Bulić Dane ” 1909. u Vržeralima
 6. Čeko Stjepan ” 1910. u Vržeralima
 7. Ćenan Ante ” 1903. u Rujanima
 8. Ćurić Petar ” 1906. u Podhumu
 9. Ćurković Ante ” 1912. u Lusniću ili Ljubunčiću
10. Ćenan Mijo ” 1900. u Rujanima
11. Drinjak Ivan ” 1910. u Vržeralima
12. Gvozden Nikola ” 1905. u Lištanima ili Srmčanima
13. Grabovac Marijan ” 1902. u Vržeralima
14. Grabovac Ivan ” 1898. u Vržeralima
15. Gelo Josip ” 1910. u Kabliću
16. Govorušić Božo ” 1904. u Lusniću ili Ljubunčiću
17. Grabovac Dragan ” 1907. u Vržeralima
18. Ivković Nikola ” 1012. u Zagoričanima
19. Jelčić Mate ” 1907. u G. Rujanima
20. Jelčić Stjepan ” 1895. u G. Rujanima
21. Krolo Franjo ” 1914. u Podhumu
22. Kelić Ivan ” 1907. u Ćaiću
23. Klišanin Blaž ” 1905. u Mišima
24. Krželj Josip ” 1913. u Biloj
25. Kelava Petar ” 1905. u Dobrom
26. Latinčić Marko ” 1904. u Ćaiću
27. Ljubičić Marko ” 1899. u Odžaku
28. Miloloža Nikola ” 1901. u Livnu
29. Mijoč Josip ” 1911. u Vržeralima
30. Miloloža Martin ” 1913. u Podhumu
31. Mihaljević Stipe ” 1910. u Zagoričanima
32. Orlović Josip ” 1907. u Kablićima
33. Perić Nikola ” 1904. u Rujanima
34. Papić Božo ” 1895. u Livnu
35. Pavić Petar ” 1906. u Podhumu
36. Perković Jakov ” 1906. u Potočanima
37. Pavlinović Mate ” 1907. u Mišima
38. Rimac Nikola ” 1910. u Čelebiću
39. Šimunac Tomo ” 1910. u Podhumu
40. Tokić Ivan ” 1912. u Dobrom
41. Teklić Ivan ” 1898. u Ćaiću
42. Vodopija Jakov ” 1910. u Vržeralima
43. Vodopija Mate ” 1914. u Vržeralima
44. Grabovac Martin ” 1905. u Vržeralima
45. Vujeva Marko ” 1898. u Livnu
46. Vrdoljak Ante ” 1912. u Livnu
47. Čačija Ivan, zvani Ileta ” 1896. u Livnu

Lako je zapaziti da je bezmalo polovina ovih krvopija rodom iz sela Podgradina, Vržerala, Podhum i Miši, odnosno iz neposredne blizine sela Golinjeva. Stoga nije ni čudo što iz Golinjeva nije preteklo nijedno srpsko uvo.

Iz istih razloga gotovo identična sudbina je zadesila sela Prisoje i Vrilo koja se nalaze u susjedstvu selu Golinjevu, ali pripadaju duvanjskoj opštini. I u ovim selima ustaše su pobile svih 76 stanovnika srpske nacionalnosti. Od Prisoja nedaleko, preko prevoja Prigala, nalazi se i selo Cebare u kojemu su Srbi takođe istrijebljeni do potonjega.

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpgKnjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top