Zločin bez kazne, obitelj bez odštete

Naš je vučjak počeo jako lajati. Majka je otvorila ulazna vrata, a meci su je prorešetali, prepričava tragični događaj Jekina kći Božana Sigečan. Ne samo da petero Jekine djece nije uspjelo sudskim putem izboriti pravdu, već moraju i platiti 45.600 kuna sudskih troškova, priča je o ubojstvu Jeke Pejičić u septembru 1991. u Donjim Kusonjama kraj Slatine
Jeka Pejičić ubijena je 21. septembra 1991. na vratima porodične kuće u Donjim Kusonjama kraj Slatine. Maskirane osobe, koje su prije toga opkolile njenu kuću, pokosile su je rafalom iz strojnica, nakon čega je iskrvarila na rukama najmlađe kćeri Zorice.

Svih petero Jekine djece podiglo je tužbu protiv Republike Hrvatske za naknadu štete od terorističkog akta i javnih demonstracija te boli pretrpljene zbog smrti majke. Prvo im je Državno odvjetništvo odbilo zahtjev, a potom im je tužba odbijena na slatinskom Općinskom sudu, što je potvrđeno 2010. na Županijskom sudu u Virovitici. Tužitelji nisu uspjeli sudskim putem izboriti pravdu za smrt majke, pa moraju platiti 45.600 kuna parničnih troškova.

Jauknula i pala  

– U večernjim satima tog mračnog septembra majka Jeka je sa suprugom Stojanom, mojim sestrama, bratom, ujnom i kumom gledala televiziju. Nakon nekog vremena, kuma Mica je pošla kući, ali se vratila kako bi nas obavijestila da je oko kuće vidjela nepoznate osobe. Očuh je smatrao da se nemaju čega bojati, jer nikome ništa loše nisu učinili, pa su svi nastavili gledati televiziju. No, tada je naš vučjak počeo jako lajati. Majka je otvorila ulazna vrata, a meci su je prorešetali. Samo je jauknula i pala, te za nekoliko minuta umrla u naručju moje sestre Zorice. Nije joj bilo pomoći – prepričava nam tragični događaj Jekina kći Božana Sigečan, koja u to vrijeme nije bila kod kuće, jer je mjesec dana ranije otišla s kćerkom u Sloveniju, gdje joj je radio suprug. Njena sestra Stojanka ranije se sa suprugom bila preselila u Banjaluku, tako da su u Donjim Kusonjama ostali živjeti Jeka i Stojan s ostalo troje djece.

Osobe u maskirnim uniformama haračile su te večeri podrumom i galamile oko kuće, prijeteći ukućanima da se predaju i nazivajući ih „četnicima“. Jekin suprug Stojan u posljednji se čas pred metkom sklonio pod betonske stepenice.

Kad su vojnici pred zoru otišli, Pejičići su napustili kuću. Stojan je djecu odveo u susjedno selo kod brata i vratio se sahraniti Jeku: bilo je opasno poći do mjesnog groblja, pa ju je sahranio u dvorištu.

Nije jedina žrtva

– Obitelj je izbjegla u Sokolac u Bosni, a potom u Srbiju. Ondje danas žive moje sestre i brat, Slobodan i Zorica u Mokrinu, Stojanka u Srbobranu i Slobodanka u Sopotu. Jedino sam ja ostala u Donjim Kusonjama, kamo sam se vratila 1995 – priča Božana Sigečan. Otac im Stojan iznenada je umro 2001. godine.

– Kad je pokrenuta ostavinska rasprava, shvatila sam kako majka nigdje nije evidentirana, ni živa ni mrtva, iako je u Hrvatskoj desetljećima živjela, pa sam je prvo morala proglasiti umrlom – priča Božana, koja je zbog tadašnjih loših telefonskih veza za smrt majke doznala tek mjesec dana kasnije.

Petero Jekine djece tužbu je podnijelo prije tri godine, nakon ekshumacije.
– Tužitelji su se u tužbi pozvali na Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, na temelju kojeg je na ovom području 3. jula 2007. ostvarena ekshumacija posmrtnih ostataka Jeke Pejičić. Na području Virovitičko-podravske županije, odnosno nekadašnjih općina Virovitica, Orahovica i Podravska Slatina, još je između 67 i 77 osoba nestalih i ubijenih tijekom 1991. i 1992. godine, čije posmrtne ostatke valja naći i ekshumirati. Samo se u Voćinu zna za tri grobnice, no ti se zločini i dalje zanemaruju – kaže Mladen Kulić, predsjednik slatinskog Vijeća srpske nacionalne manjine.

Jekina su se djeca obratila Državnom odvjetništvu 10. aprila 2008. i mjesec i pol kasnije podnijela tužbu protiv Republike Hrvatske. U presudi Županijskog suda u Virovitici, kojom se potvrđuje odbijenica tužbe od strane slatinskog Općinskog suda, piše da „u to vrijeme u Donjim Kusonjama nije bilo ratnih djelovanja, pa se čin ubojstva majke ne može okarakterizirati kao akt nasilja iz političkih pobuda, s ciljem izazivanja straha i osjećaja osobne nesigurnosti“. Sud tužbu smatra neosnovanom i zato što je „potraživanje zastarjelo, pošto se nesretni događaj zbio 1991. godine, a tužba je podnesena 17 godina kasnije“. Tužba je odbačena i stoga što „nije utvrđeno tko je počinio to kazneno djelo, a tokom postupka nije utvrđeno da je bila ustrijeljena od strane pripadnika Hrvatske vojske“.

„Zastarjeli“ ratni zločin
– Riječ je o ratnom zločinu, a sud smatra da je potraživanje zastarjelo nakon pet godina. To je sramota, ratni zločin nikad ne zastarijeva. Institucije koje su te 1991. postojale, poput Kriznog štaba Slatine, ovakvom se presudom dovode u pitanje. Njihovu nadležnost i akte koji su tada bili na snazi danas nitko ne želi preuzeti na sebe. Dokumentacija iz tog perioda ne postoji, a neki se ponose statusom branitelja od 1990. godine, iako su do 1992. sve to bile paravojne formacije – kaže Kulić.

Božana Sigečan je sigurna da joj je majka stradala od pucnjeva hrvatskih vojnika. Kaže da članovi obitelji tužbu za ubojstvo nisu mogli podnijeti u roku od pet godina, jer bi u ratno vrijeme svi zbog toga izgubili glavu.

– Uz to što nismo uspjeli dokazati ratni zločin počinjen nad majkom, sada smo dužni platiti sudske troškove, što je dodatna kazna. Domaćica sam i nemam odakle platiti taj iznos, na koji je godišnja kamata 14 posto. Kako bismo spriječili ovrhu, žalili smo se Državnom odvjetništvu u Zagrebu, pa se nadamo da će se stvar barem odgoditi. Ne znam što ću ako mi sjedne ovrha na kuću, kao što mi je sjela na račun u banci – govori Božana Sigečan.

Mirna Jasić

Izvor: SRPSKO NARODNO VIJEĆE