Živi i mrtvi sarajevski Srbi u istoj izbjegličkoj koloni – Zbogom Sarajevo

Ostaće zabilježeno da nas više nema tamo gdje smo nekada bili i da nas više nikad neće ni biti … Sve je to život i on traje… do kada, e to niko ne zna. Zbogom Sarajevo!

Ovih dana navršava se 23 godine od egzodusa sarajevskih Srba nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada je oko 150.000 Srba trajno napustilo svoja pradjedovska ognjišta i kada su ostavili svoje domove i sve što su prije njih generacije i generacije Srba vijekovima stvarale.

„Februar i početak marta 1996. godine… Srbi su napustili odbranjene opštine i naselja tadašnjeg Srpskog Sarajeva – Grbavicu, Neđariće, Ilidžu, Ilijaš, Hadžiće, Vogošću, Rajlovac – i savlađujući snježnu oluju, u izbjegličkim kolonama napuštali kuće i stanove, njive, voćnjake, očevinu i djedovinu“, navodi Slavko Jovičić Slavuj u autorksom tekstu objavljenom na svom blogu.

On je podsjetio da je egzodus sarajevskih Srba počeo 17. februara 1996. godine, te da su tog dana bile Zadušnice. „Sarajevo a ni pravoslavni Srbi ne pamte crnje Zadušnice od tadašnjih“, istakao je Jovičić.

„Moji Hadžićani su u panici. Nemaju nikoga da pitaju šta se dešava, mada su svi pojedinačno donijeli odluke da neće ostati u gradu koji su cijeli rat herojski branili i odbranili. U toku skoro četverogodišnjeg rata bilo je dana kad je dnevno na sam grad padalo i više od 1.000 neprijateljskih granata. A u septembru 1995. godine uslijedili su i NATO udari i bombardovanje više lokacija na području Hadžića. Zločinačkim udarima i bombardovanjima bio je izložen nekadašnji predratni gigant namjenske vojne industrije Remontni zavod ondašnje Jugoslovenske narodne armije“, istakao je Jovičić.

On je naglasio da je narod bio prepušten sam sebi i svako se snalazio onako kako je znao i umio. „Svi su iščekivali dolazak obećanih autobusa i kamiona za evakuaciju stanovništva, ali oni nisu dolazili. Panika je nadilazila ljudski razum, jer niko nije bio spreman da sačeka muslimanske osvetnike koji su potpomognuti snagama takozvane međunarodne zajednice kidisali na prostore koji su Dejtonskim sporazumom oteti od Srba i predati muslimanima“, dodaje se u tekstu.

Takođe, u isto vrijeme ili dan dva kasnije, podsjeća Jovičić, dvije hiljade ljudi na groblju pored pravoslavne crkve posvećene Svetom proroku Iliji u Ilijašu, opraštalo se od svojih ognjišta koja su branili i odbranili tokom posljednjeg rata.

„I oko drugih vjerskih objekata i na grobljima duž Srpskog Sarajeva bili su identični prizori. Oproštaj je priređen i na Krivoglavačkom groblju smještenom na uzvišici iznad istoimenog sela, zapadno od urbanog dijela Vogošće. Preživjeli Srbi su iskopavali svoje mrtve i sa sobom su ih nosili u nepoznato. Teško je bilo raspoznavati mrtve i preživjele, teškom tragedijom slomljene i unesrećene Srbe“, naglašav Jovičić u tekstu.

Jovičić podsjeća da Srbi sarajevskih opština /Hadžići, Ilidža, Ilijaš i Vogošća/ iskopavaju svoje mrtve i nose ih sa sobom i tako zajedno i živi i mrtvi u istoj koloni kreću na put neizvjesnosti i bez povratka…

„Tog februara i početkom marta 1996. godine krenulo je 150.000 Srba u neopisivom sarajevskom egzodusu… Uz srušenu ogradu i nekoliko oskrnavljenih spomenika trajno su se opraštali Srbi od svojih ognjišta. Bili su to nijemi svjedoci zločina koje su u ljeto 1995. godine počinile međunarodne snage za takozvane brze intervencije. Bile su to zločinačke snage NATO saveza koje su danima gađale srpske položaje.

U dva-tri naleta IFOR-ovi helikopteri brujali su iznad groblja. Padao je snijeg. Strašno je bilo hladno. Oproštaj odlazećih Srba sa grobovima najmilijih trajao je dugo. Tuga je stizala do neba, ali je niko drugi nije osjećao osim Srba u nezabilježenom egzodusu. Bol i tuga su bili nezamislivi i neopisivi“, navodi Jovičić.

Prema njegovim riječima, glavni problem predstavljala je činjenica da su takozvane međunarodne institucije naglo odlučile da muslimanske vlasti preuzmu srpske opštine i to mjesec dana prije predviđenog roka, što je dodatno ubrzalo ionako veliku tragediju sarajevskih Srba.

„Vogošćani i Rajlovčani nisu ni slutili da će morati da krenu već 23. februara iako je prvobitni rok utvrđen u Dejtonu bio 19. mart. Ostaće zapamćeno da su za promjenu roka saznali iz ciničnih letaka koje su im dijelili pripadnici IFOR-a.

Uz stihove Šantićeve pjesme ‘Ostajte ovdje’/!?/, ispisanim na tim listićima, Srbima je predočeno da federalna policija prvo ulazi baš u te opštine.
Narod je bio zatečen i zbunjen. Uslijedile su duge i besane noći u kratkom vremenskom periodu februara u hadžićkim, ilidžanskim, ilijaškim i vogošćanskim naseljima“, dodaje Jovičić.

On navodi da ništa nije bilo od obećanog konvoja kamiona i autobusa za iseljavanje preostalog stanovništva koji je trebalo da bude na lokacijama 21. i 22. februara /više od polovine stanovništva je ranije napustilo ovaj dio Sarajeva/. Prvi autobusi došli su tek nakon dva dana. Narod je sa kesama u rukama bježao spašavajući gole živote.

I riječi su se ledile u trebevićkoj i romanijskoj mećavi kroz koju se probijala nepregledna kolona vozila.

„Uz put, Srbi su kamenovani na pojednim mjestima. Bješe to pozdrav ‘za srećan’ put Srbima, upućen od bivših komšija i ratnih protivnika koji za tri i po godine rata nisu uspjeli ni pedalj da zauzmu srpskih opština. Svaki sarajevski Srbin iz izbjegličke kolone i danas, 23 godine od preživljene golgote nosi svoju muku, očaj, sjetu i zavičaj u očima kao sjećanja i uspomene.

Da su mogli umjesto budućeg života, a većina njih tada nisu znali ni kuda idu i gdje će da se skrase, najradije bi sa sobom ponijeli sve – kuće i stanove, vazduh, šumu, sarajevska brda“, konstatuje Jovičić, koji je bio zarobljen u logoru „Silos“ u Tarčinu.

Brzo kao munja, kaže Jovičić, prošao je mjesec i još par dana od kako je bio na slobodi.

„Tada sam vrijeme mjerio na sate. Dani kao da nisu ni postojali. Nakon 1.334 dana provedena u muslimanskim konc-logorima /iz muslimanskih logora smrti izašao sam na Bogojavljenje 19. januara 1996. godine/ opet sam morao da krenem u neizvijesnost. Morao sam opet tražiti novi dom. Morao sam opet sve počinjati iz početka sa nekoliko najlon kesa u koje je stala sva moja imovina i imovina mojih predaka. Sa porodicom, troje djece i suprugom nosio sam samo najlon kese u koje je stala sva naša prošlost. O budućnosti niko nije ni razmišljao“, navodi Jovičić, dodavši da je tugu preživio srećan, jer je bio sa svojom porodicom.

Djeca su na traktoru, kaže, Jovičić, nijemo sve posmatrala, jer malo šta su mogla da razumuju.

„Traktorista me plačljivim glasom pitao gdje treba da nas vozi. Nisam znao gdje idemo. Razmišljao sam da će me negdje neko prihvatiti, ali sve su to bile iluzije. Panika je bila jedini putokaz. Rekao sam mu da vozi sve dok ima goriva, pa gdje se zaustavimo… biće to srpska zemlja za novi početak. I bilo je tako… Kolektivni centar, jedan sobičak bez peći, bez drva … Nekoliko konzervi i tvrd hljeb bili su jedina nada da postoji život…“, istakao je Jovičić.

On je podsjetio da je prije rata, po popisu iz 1991. godine, u Sarajevu živjelo 157.000 Srba. Po popisu stanovništva iz 1971. Srbi su činili većinski narod u Sarajevu kao i decenijama ranije.

Popis stanovništva u BiH iz 2013. godine pokazuje da su Srbi po brojnosti u Sarajevu na nivou statističke greške, a da u cijeloj Federaciji BiH ima oko četiri odsto predratnih stanovnika srpske nacionalnosti.

„Ostaće zabilježeno da nas više nema tamo gdje smo nekada bili i da nas više nikad neće ni biti… Sve je to život i on traje… do kada, e to niko ne zna. Zbogom Sarajevo“, kaže Jovičić.

Izvor: SRNA