Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Povodom tužne godišnjice stradanje srpske djece sa Kozare, Potkozarja, Banije, Korduna, Slavonije, Srema i Like u NDH 1942.godine.
U vrijeme Drugog svjetskog rata, najviše srpskog naroda stradalo je u NDH 1942. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Vrhunac, najmasovnije stradanje, bilo je u julu mjesecu, sa masovnim početkom već mjeseca juna a trajalo je do mjeseca oktobra.
Ova konstatacija ne umanjuje i ne može zapostaviti na stotine hiljada pobijenih mladih ljudi, žena, djece i staraca do toga datuma, počev od 10 aprila 1941. godine.
Ljetnjih mjeseci 1942.godine, ustaško domobranske jedinice hrvatske i njemačke vojske, otpočele su i sprovele operacije čišćenja Kozare od tamošnjih ustanika/partizana uglavnom srpskog sastava. Pred koljačkim postupcima učesnika ofanzive i paljenjem sela,u Kozaru se sleglo gotovo sve srpsko stanovništvo potkozarskih i okokozarskih sela. U zvjerstvima nad tim narodom, već godinu i po, a pogotovo sada, ohrabreni ofanzivom, aktivno, s krvoločnošću neprimjerenom ljudskom umu, učestvuju domaći ustaše, komšije Hrvati i muslimani.
Ne zna se koliko je naroda izmasakrirano i poubijano na Kozari i na putevima prema Jasenovcu i Staroj Gradišci.
Ne treba zaboraviti da su se pogotovo u to vrijeme ali i prije toga, pa sve do kraja oktobra 42, u Jasenovac i Staru Gradišku slijevale kolone Srba raznog pola i uzrasta, pješke, u seoskim kolima, marvenim vagonima i ponegdje kamionima.
Kako sami planeri tog genocida navode: “dizane su porodice cijelih sela“, pa ih nabrajaju, ali ne sva. Tako na primjer pored mnogih ne spominju i „dizanje porodica“ svih srpskih sela Bilogore, sa preko tri hiljade čeljadi, prvih dana oktobra 42. godine.
Odmah su iz porodica odvajani odrasli muškarci, dakle očevi, muževi, djedovi i odrasli sinovi, neki od njih odmah poubijani, a ostali pod groznom torturom ljetnje vrućine sprovedeni na jasenovačko-donjogradinsko stratište.
Izvršeni genocid i u ovoj nezamislivo masovnoj i prostorno velikoj akciji, u relativno kratkom vremenu, do tančina je isplaniran i sproveden.
Većina žena sa djecom, satjerana je u logore Stara Gradiška, Jablanac, Uštica, Mlaka i Gradina, odakle je već ranije otjeran i na razne načine poubijan srpski živalj.
Konačno su dopremljeni i u Sisak, a neke od kolona žena i djece, pretjerane su kod Dubice na slavonsku stranu i upućene prema Slavonskoj Požegi.
U Staroj Gradišci i pomenutim selima, izvršen je bez primjera u svijetu, novi zločin planiranog genocida. Žene su slali kao radnu snagu u Njemačku, a prije toga svim ženama oduzeli su djecu! Otkidali su iz ruku majki i onu djecu koja su bila na prsima sa već praznom sisom u ustima, izgladnjele majke.
Majkama su još dugo ostajale u grču raširene prazne ruke, pričale su u Njemačkoj preživjele žene o brutalnosti ustaša u tim postupcima. Tako oteta djeca bila su osuđena na svakodnevno umiranje. Leševi su odnošeni i odvoženi u rijeku Savu i bacani u jame, lokve i vododerine toga plavnog područja.
Ta agonija teče nekontrolisano i spontano, bez ičije pomoći, do pojave heroine dvadesetog vijeka, nove jedinstvene i zajedničke majke srpske djece – Diane Budisavljević.
Kao jedinstveno svjedočanstvo njenog besprimjernog i nemjerljivog humanog podviga i hrabrosti, postoji njezin Dnevnik. U njemu je gotovo sve rečeno. I više od toga.
Iz pakla u kome se našlo oko 40.000 anđela, kako u svojoj knjizi tu srpsku djecu naziva Dušan Bursać, gospođa Diana Budisavljević spasonosno je prigrlila i od krvožednih ustaških monstruma spasila oko 12.000 djece, od onih u pelenama pa do 14 godina starosti. Pošto su djeca umirala tokom transporta, ne znamo koliko ih je na usputnim stanicama i između njih, blago rečeno iz vagona odstranjeno.
Na jednom mjestu Diana u svom Dnevniku navodi da je sa njom u stočnom vagonu bilo šezdesetoro djece u jadnom stanju.To bi značilo da je samo u Zagreb dovezena nejedinstvena kompozicija od 200 stočnih vagona srpske djece.
Djeca su brigom Diane dopremljena u Zagreb, gdje su podvrgnuta sanitarnom tretmanu, nahranjena i kolektivno smještena na više lokacija. Prema raspoloživim brojčanim podacima, masovno umiranje djece se nastavilo.
Pored one masovne grobnice sa preko dvije hiljade žrtava u Sisku, postoji masovna grobnca sa tijelima 862 djece na groblju Mirogoj u Zagrebu, pa onda gotovo hiljadu u Jastrebarskom, Gornjoj Reci i Lobor-gradu.
Poznatu veliku mržnju rimokatoličke crkve u Hrvata prema svemu što je srpsko i pravoslavno, potvrđuje i njena zabrana da se ta hrišćanska djeca sahranju na groblju. Sve grobnice te jadne djece, nastale su van grobalja. Kako su izjavili grobari, svakodnevna zakopavanja umrle djece, plaćana su „po komadu“.
Oko tri stotine te djece usvojili su Zagrepčani u svoje porodice. Mnogim malenima, zagubilo se prezime i ime ili oboje. Ovde moram reći da djeca nisu oduzimana u onim kolonama koje su u Dubici prešle na Slavonsku stranu i stigle do Požege, a kasnije do Daruvara, Grubišnog Polja i Bjelovara.
Djeca usvojena u Zagrebu, uklopila su se u porodice usvojitelja koji su im ostali kao stalni roditelji. Neke porodice su pomogle posle rata usvojenoj djeci da nađu roditelje ili rođake, neki su ostali kod usvojitelja iako su saznali za svoje porijeklo. Neke djevojke su se udale iz porodica usvojitelja, neki momci se oženili u tim porodicama.
Eto, jedan manji broj stradale djece našao se u brizi plemenitih dobrih ljudi u čijim su domovima više ili manje udobno odrasli i uz poštovanje i uvažavanje ostali cijelog života zahvalni.
U drugoj polovini osamdesetih, na inicijativu prof. Đorđa Đurića, književnika, pjesnika i publiciste, bivšeg dječaka logoraša, osnovali smo pri zagrebačkom Gradskom odboru SUBNOR-a, Sekciju bivše djece logoraša.
Od onih oko tri stotine usvojene djece u Zagrebu, na naša obavještenja javilo se u sekciju njih dvadesetak. Većina je znala za svoje porijeklo, a svi su nosili “zagrebačka“ imena ili prezimena. Značajan broj je imao visoku ili srednju školsku spremu. Ovu „karakteristiku“, Đorđe kao predsjednik Sekcije, opisao je u našem prvom biltenu „Naša veza“, pod naslovom „Naši potencijali“. Poslije trogodišnje aktivnosti Đorđe je nažalost umro, pa je za Predsjednika izabran dotadašnji Tajnik Dr. Milan Bastašić.
Osnivanjem Sekcije, preko boračkih organizacija, brzo smo uspostavili veze sa djecom bivšim logorašima u Banja Luci, Prijedoru, Bosanskoj Gradiški, Dubici, Sisku, Daruvaru i Pakracu.
Iz svih tih centara dolazili su nam gosti na naše godišnje skupštine.
Na Međunarodni praznik djeteta, zajednički smo organizovali posjete mjestu masovne grobnice djece u Sisku, polagali vijence kod Spomenika u Staroj Gradišci.
Posjedujem originalne fotografije i posljednji Godišnji izvještaj Sekcije od 22. januara 1991. godine, koji oslikava tadašnju zabrinutost članova Sekcije o narastanju hrvatskog nacionalizma i pojava novoustaštva. Izdali smo i Apel za jugoslavensku i svjetsku javnost.
Septembra mjeseca 1990, javno smo se oglasili vezano za devastaciju Spomen područja Jasenovac, korištenjem tenkova od strane zengi.
U međuvremenu smo osnovali i Međusekcijski odbor Sekcija bivše djece logoraša sa sjedištem u Jasenovcu. Posljednja sjednica održana je 13. novembra 1990. godine, kada nam je onemogućeno da već pripremljena “Izjava za jugoslavensku i svjetsku javnost“ bude saopštena iz sjedišta Odbora u Jasenovcu.
Kao što je poznato, u Jastrebarskom je postojao dječiji logor na dvije lokacije. Tu je bio i Pionirski dom „Bratstvo i jedinstvo“ koji je stekao status jugoslavenske Spomen institucija.
Kao Dan komune Jastrebarsko, obilježavao se 26. avgust, dan kada je 1942. godine 4. kordunaška brigada oslobodila Jastrebarsko i sa sobom povela 700 dječaka.
Taj praznik je ukinut, nespominjanjem u javnim nastupima Franje Tuđmana i kardinala Franje Kuharića uz nespominjanje žrtava masovne grobnice djece logoraša koja su i tu sahranjivana van groblja.
Tu je Tuđman iznio niz laži na račun srpskog naroda, njegovoj borbi u Drugom svjetskom ratu, kao i o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj.
Na ovo je u beogradskoj Politici reagovao Predsjednik Sekcije. Politika je to objavila pod udarnim naslovom: „Laži uzorite gospode Franje Tuđmana i Franje Kuharića.
Posljednja aktivnost Sekcije, bila je javno reagovanje jula mjeseca 1991, kada je pionirski Dom „Bratstvo i jedinstvo“ izdan za privatne obrtničke radnje, a panoi sa natpisom „Ne ponovilo se“ i sa slikama jadne dece logoraša, smještene u prostor pisoara u VC-u!
Sekcija bivše djece logoraša bila je među najaktivnijima u suprotstavljanju neoustaštvu i otvorenom veličanju sramotne i srpskom krvlju uprljane Nezavisne Države Hrvatske.
Mi smo hrabro isticali naš senzibilitet na nastupajuće događaje devedesetih. Reagovali smo i na pojave revizije istine o stradanju srpske djece, kada se pisalo o „domovima“ za prihvat napuštene djece mada su logori za djecu osnovani su Uredbom NDH od 12.jula 1942.
Tuđmanov režim je u javnosti do kraja pokušavao ispolitizovati humano i plemenito usvajanje srpske djece od strane građana Zagreba 1942. godine, predstavljajući tu sirotu djecu kao „napuštenu djecu Kozare“.
Ovime se htjelo staviti u sjenu, marginalizovati i prepustiti zaboravu od strane NDH organizovanom paklu u koji je bez primjera u svjetskim razmjerima, na najbrutalniji način satjerano oko 40.000 srpske djece od koje više od polovine taj pakao nije preživjelo.
Naš osnovni argument suprotstavljanja je bilo isticanje
osnovnog pitanja:
„Zašto i od koga su ta djeca dovedena u poziciju da ih neko spasava i usvaja!?
Ovdje govorim o srpskoj djeci, pa će se netko naći i reći kako sam velikosrbin, nacionalista i četnički nastrojen pa govorim samo o srpskoj djeci!
Zato ću i ovom prilikom istaknuti žalosnu činjenicu, da u našoj Sekciji bivše djece logoraša, kao ni u transportima djece spašene akcijom plemenite Diane Budisavljević, nije bilo ni Romske, ni Jevrejske djece, jer ta djeca po dolasku u Jasenovac nisu odvajana od svojih porodica, već su likvidirana zajedno sa njima.
Ovde ima i mjesta primjedbi koju pominjem i namećem za raspravu više od trideset godina. Stradanje srpske djece u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, podvedeno je pod geografski pojam „kozaračka djeca“, što je neprimjereno, svojevrsna mimikrija i neistina!
To su srpska djeca sa Kozare, potkozarja, Banije, Korduna, Slavonije, Srema i Like.
To je nepobitna istina i druge istine nema.
Preporučujem knjige:
Nikola Nikolić: Jasenovački logor smrti
Nikola Nikolić: Kozaračka djeca
Dragoje Lukić: Rat i djeca Kozare
Dragoje Lukić: Bili su samo djeca
Duško Tomić: Putevima smrti kozarske djece
Dušan Bursać: Anđeli u paklu
Ivan Fumić: Djeca – žrtve ustaškog režima
Dr. Milan Bastašić
(1931 – 2016.)
Beograd jula 2014.
Vezane vijesti:
KNjIGA: „PUTEVIMA SMRTI KOZARSKE DJECE“ – TAJNA PARCELE 142 NA ZAGREBAČKOM GROBLjU MIROGOJ
Dječji logor u Sisku3.08.1942. – 8.01.1943.
NEADEKVATAN ODNOS PREMA STRATIŠTIMA
Bilogora i GrubišnoPolje 1941-1991.
Milan Bastašić: Žrtve Bilogore i Jasenovac
Milan Bastašić: U SUSRET GODIŠNjICI PROBOJA JASENOVAČKIH ZATOČENIKA APRILA, 1945. GODINE
Hrvatski (Anti)fašizam ili (Anti)fašizam u Hrvata
BASTAŠIĆ: ODUZELI SU MI 20 GODINA ŽIVOTA
Video: Grubišno polje – 28. IX 2012. – parastos i komemoracija
OPŠTINA GRUBIŠNO POLjE – ŽRTVE RATA 1941-1945 – Jovan Mirković
NOVI SAD:„Bili su samo deca“ – izložba o stradanju dece u Jasenovcu
