Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Trebalo mi je mnogo godina da shvatim, da su zaboravljena stratišta, nova svetilišta našeg naroda i da se moj deda na Jadovnu, kao i stric u Jasenovcu, kroz mučeništvo posvetio.
Pitali su me zašto idem na Jadovno. Pitali su me gdje je to. Pitali su me i šta je to. Krvavo stratište na Velebitu na koje je davno trebalo otići, ali nije imao ko da me povede, rekoh.
Nije imao ili smio ko ni da mi kaže, ni da ukaže na Jadovno. Pamtim samo nejasnu, nedorečenu priču iz djetinjstva kako su dedu jednog dana iz kuće, od porodične trpeze, odveli ljudi u crnim uniformama. Tek sedamdeset dvije godine kasnije, na pragu svojih četrdesetih, saznaću da je ubrzo nakon hapšenja na sv. Iliju 1941. otišao uskotračnom prugom sa stanice Ilidža kod Sarajeva put Gospića, u stočnom vagonu sa ko zna koliko još nevinih Sarajlija. Ostavio je šestoro siročadi, od kojih je najmlađi bio moj otac, star svega šest godina, koji je kasnije svog oca, postradalog bez razloga, krivice i suđenja, jedva, kao kroz maglu, pamtio. Ali je zato zapamtio život u ustaškom Sarajevu, glad, strah i kako mu je „svanulo“ kad su u grad „došle Švabe“.
A onda je sve to skoro potpuno zaboravljeno. Niko o tome, kao po nečijoj komandi, nije govorio. Deda se rijetko pominjao; moj stric, očev brat koji je stradao u Jasenovcu, gotovo nikada, kao ni drugi stric koji je poginuo na samom kraju bratoubilačkog rata na planinama oko Sarajeva. Samo je stric-vojno lice u penziji ponekad govorio kako je on oca i braću „osvetio“. Ko zna šta je ta, najvjerovatnije bratoubilačka, osveta podrazumijevala. A ja sam tek mnogo godina kasnije shvatila da su zaboravljena stratišta nova svetilišta našeg naroda i da se moj deda na Jadovnu, kao i stric u Jasenovcu, kroz mučeništvo posvetio.
Zato idem na Jadovno, da se poklonim sijenima svetih mučenika jadovničkih, među kojima je i moj deda. Idem na Jadovno, na hodočašće jednom parčetu zemlje i kamena, bezdanu osvećenom nevinom krvlju. Idem na Jadovno, da na svetoj Liturgiji koja će se služiti nad Šaranovom jamom izmolim od mučenika oproštaj za neshvatljiv zaborav i nemar. Da na pomenu kod Časnog Krsta Hristovog stradanja, na mjestu logora Jadovno, uznesem prosto „Vječnaja pamjat“, na koje je moj deda toliko dugo čekao.
Idem na Jadovno jer je i ono i sva druga stratišta moje. Moje Jadovno.
Kroz svete mošti svog pretka, jadovničkog novomučenika, ja sam odavno već tamo.
Piše: Zorica Đoković, Beograd
Vezane vijesti:
Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.
Dani sjećanja na Jadovno 1941-2014.
