Zapisi iz Arhiva Republike Srpske (35): Zapisi župnika Pajića

Pajić je 24. decembra 1941. pisao Paveliću i Kvaterniku, izloživši im prilike u Kotor Varošu i tražeći od njih represivne mjere prema pravoslavnom življu

Petar Pajić, župnik u Vrbanjcima, vodio je u toku Drugog svjetskog rata obimnu prepisku sa urednikom sarajevskog klerikalnog „Katoličkog tjednika“ Franom Kralikom. Neka od pisama Kralik je objavljivao kao priloge u tom listu.

Pajić je 24. decembra 1941. pisao Paveliću i Kvaterniku, izloživši im prilike u Kotor Varošu i tražeći od njih represivne mjere prema pravoslavnom življu. Dokazano je da moje traženje nije imalo odjeka… Pisao sam to u vrijeme stradanja moje župe, kada sam izgubio živce, napisao je župnik u žalbi na presudu kojom je, zbog počinjenih krivičnih djela iz čl. 3 tač. 3, 4, 6 i 8 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, osuđen na kaznu zatvora s prinudnim radom u trajanju od 12 godina.

Pismo od 23. aprila 1943. Pajić je dvaput dopisivao i tek 2. maja poslao ga Kraliku po svom povjerljivom čovjeku. Iz njega se naslućuje da je Pajić bio iskren kad je pred Divizijskim vojnim sudom 12. decembra 1946. izjavio da je „tek početkom 1943. uvidio da je zemlja okupirana, a ustaška vlast tipično fašistička“:

Bojim se Božje kazne. Grozno smo se osramotili i ogriješili prolijevanjem nevine krvi i pljačkom. Gledam po BL pljačkare. Oni ne idu sada na položaje ni u borbu. Oni sjede u sigurnome. Zamisli samo! God. 1941. u zimi poklali su golemo vlaško selo Motike i Drakulić. Poginulo je oko 2.400 ljudi! Poklali su i žene u porodu i djecu u bešici! Zgražam se i tugujem. Prije klanja su se navratili u samostan na Petrićevcu. Ondje mezili, večerali, šta li. A onda pod vodstvom Filipovića na Drakulić! On je i sam ubio sjekirom 57. Bio je sav krvav. A onda je pružio drugome sjekiru: „Na tebi, pa ubijaj. Ja sam se umorio!“ Masovna groblja sve pred kućama! Koliko treba cinizma i farizejštine, da se mognemo zgražati nad sličnim zločinima onih, koji samo imaju drugačije ime!

Naši su seljaci – katolici iz susjednih sela sve krvave jastuke odnosili. Sad Filipović nije više ni fra ni svećenik. Bože moj, mi trebamo svetaca, a evo šta iz svojih redova dajemo! Gdje su nam velike, jake, apostolske duše, koje će zaljuljati iz temelja ovo pokvareno, dezorijentirano i nesretno čovječanstvo?…

Pajićevo pismo od 14. jula 1943. jedno je od najobimnijih. U njemu župnik iznosi kako se povelo krvavo krajiško kolo:

Sa kolikom je pompom i paradom započela naša NDH. Čovjek bi rekao, kad je slušao Gutićeve plamene govore sa tribina banjalučkoga stožera, da su svi Srbi svezani samo jednim konopcem oko vrata, pa čim Gutić trgne, svima će glave spasti.

– Ja sam gvozdena metla, pomest ću sve od Gline do Drine… Vlasi, bivši Srbi, vas više nema! Il’ mi se ukloni, il’ mi se pokloni! Rušite njihove vragomolje! Koljite ih, davite, ubijajte. Oduzimljite im zemlju! Tjeraj psine preko Drine!

Samo ćeš vidjeti kako prolaze ovuda (veli mi isti Gutić) bez igdje ičega, kukajuć, plačuć, lelečuć!

– Pa kuda ćeš s njima?

– U Srbiju! Ali će se putem izgubiti.

– Viktore, bolan, oni će se dignuti. Pobunit će se, pa će ti doći ovamo pred Stožer sa vilama, lopatama, motikama i koljem. Vidjet ćeš!

– Hoće li Bog dati?!

Evo su se pobunili! Šta sada? Gdje je Viktor i njegova pratnja? Kamo ih? Što nas ne brane?

Ja nikako ne razumijem tko je to bio tako lud i kratkovidan, pa mogao pomisliti da se može potamaniti 2,000.000 Srba. Da je dva milijuna miša ili pasa, bio bi to užasan posao, a kamoli 2 milijuna ljudi koji se brane. Ja mislim da to nije bio hrvatski račun, jer mi nismo tako slabi matematičari. Drugi su mislili našom rukom hvatati zmiju…

Župnik, inače Gutićev školski drug, dotakao se i ubistva vladike Platona:

God. 1941. Revolucija. Vladika hoće da bježi iz B. Luke. Pita biskupa: Šta bi? Biskup mu garantira da mu neće ništa biti. Nakon toga, mimo i proti biskupova znanja, jedne noći ubiju vladiku kraj BL. Sve su njegovo savršeno opljačkali i razvukli. (Čujem da Srbi na njegov grob hodočaste!) Od njegovih svetih haljina (felon, sakos, epitrahilj, omoforion, nebo i dr., sve zlatni brokat, umjetnički zlatom vezen, crvena svila podstava) pravile su Turkinje sebi dimije i drugo odijelo i prekrivale namještaj. Svega je netragom nestalo, samo je Latković, grkokat. vikar, našao divni omoforion, dug 4 metra, sav od zlatnog brokata, na njemu slike Isusa i evanđelista umjetnički iglom vezene, a oko njih visokoga zlatnog veza (Hochstickerei) pod nogama žandara u BL i poslao ga grkokat. vladiki u Zagreb.

Župnik je na glavnom pretresu potvrdio da je informaciju o tome da su „Turkinje sebi pravile dimije“ dobio od grkokatoličkog vikara za BiH Franje Latkovića. Župnik Pajić u nastavku iznosi spiralu zločina:

U hrišćansku crkvu u Čelincu bacali su kroz prozor bombe, zatim su u sv. haljine vršili nuždu! Tko? Što ću Ti sve kazivati? Srušili su i crkvu… Šteta velika, korist nikakva. Slično je bilo u Bos. Gradiški, u Bos. Krupi (prekrasna građevina!), u Kotor Varošu, gdje nisu katolici htjeli rušiti, pa su onda natjerali Srbe mladiće, sinove njihovih najuglednijih obitelji, da ruše svoju vlastitu crkvu. Od toga je materijala kasnije napravljena jedna štala! Ali to se grdno i osvetilo! U Čelincu su komuno-četnici poklali najbolje i najuglednije katolike i popalili im kuće… Osim toga su uhvatili na putu 18 katolika i to sve pobili u Javoranima, da onda poslije svega toga NDH napravi sa zlikovcima pakt, da im daje hranu i džebanu. Djecu i žene pobij, a sa pravim krivcima pravi sporazum! Nem tudum! (mađ. ne razumijem!) Sve se to evo osvećuje na našem nevinom i nezaštićenom narodu. Mi jedni po jedni plaćamo, prepušteni poslije 2 i po godine u ruke dušmana, a zlikovci se izvukoše i sakriše. Negdje po sigurnim mjestima sjede, primaju plaću i uživaju opljačkanu vlašku i čifutsku imovinu…

Pajić u istom pismu piše i o ubistvu velikog župana Dragana Hadrovića, advokata iz Velike Gorice. Izvjesni Meša, kondukter kod prevoznika Nike Mihaljevića, predao je Hadroviću paket iz Okučana, uz poruku da mu ga šalje dr Ivo Protulipac, predsjednik Velikog križarskog bratstva. Snažna detonacija izvalila je zid Sarafića kuće (na mjestu današnjeg parkinga kod „Elektrokrajine“), u kojoj je Hadrović stanovao.

Čuo si, da je u prošli četvrtak postradao naš vel. župan. Raznijela ga paklena mašina. Donesena iz Zagreba. Ne zna se tko ju je poslao. Sumnja se i da su gutićevci upleteni u to. Svakako je bio župan Hadrović turkofil. Nije se mogao sa Biskupom. „Kičma i cviće hrvatskog naroda“ baš ništa ne valja. Mi smo baksuz-narod. Jedini mi od svih evropskih naroda pobratili smo se s onim, što je kroz vjekove bila naša nesreća, kuga i propast. Borba s tom kugom sačinjava najkrvaviju, najnesretniju i najslavniju epohu naše povijesti. Oni su nam i dovukli vlahe. Sad se s njima smrtno mrze i nemilosrdno kolju…

(Nastaviće se)

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske

Izvor: GlaS Srpske