Za dvadeset godina više nas neće biti..

U Moravicama, opustjelom gorskokotarskom naselju: ‘U svojoj sam parohiji lani imao 44 sahrane, a krstio sam samo jedno trogodišnje dijete. I time je sve rečeno, sve je jasno: za dvadeset nas godina ovdje neće biti’, kaže moravički paroh Jelenko Stojanović

Pored Vrbovskoga, na staroj cesti za Rijeku, smještene su Moravice, gradić uglavnom naseljen osobama srpske nacionalnosti: do devedesetih se stoga i zvao Srpske Moravice, baš kao što se i obližnja Drežnica nazivala Partizanskom. S dolaskom ‘demokracije’, ti su toponimi promijenjeni, kao da će se s tom promjenom izbrisati i njihova slavna istorija i bogata tradicija.

Kroz Moravice protiče jedna od četiriju karlovačkih rijeka, Dobra; u ovome je kraju ona još zamalo potok, široka tek desetak metara. U doba socijalističkog ‘jednoumlja’ gradić je bio veliko željezničko čvorište, a u njemu je bila i jedina jugoslavenska škola za sva željeznička zanimanja, koju su pohađali učenici iz svih krajeva bivše državne zajednice.

U Moravicama, koje su se do devedesetih dičile i pridjevom ‘srpske’, ponikle su mnoge čuvene ličnosti, od vladike Danila Jakšića i glumca Pere Kvrgića do filozofa Gaje Petrovića

Područje Moravica, Gomirja i Vrbovskoga Srbi naseljavaju još od 1597. godine, kada je ono opustjelo nakon što je katoličko stanovništvo pred čestim napadima Turaka masovno bježalo na sjeverozapad. Pravoslavci iz Dalmatinske zagore (koja je tad bila pod Mletačkom Republikom), odnosno sinjskoga i drniškoga kraja te splitskog i šibenskog zaleđa, sele pak ovamo, jer 1593. godine pred turskom najezdom pada Klis, prilikom čega strada i Manastir Krka. Ljude koji spas traže u Gorskom kotaru predvodio je uskočki general Juraj Đuro Lenković.

– To su bili posjedi Zrinskih i Frankopana, pa general Lenković pregovara s njima da doseljeni pravoslavci, koji nikada nisu bili kmetovi, postanu uskoci: dogovoreno je tada, dakle, da će biti profesionalni vojnici, sa ‘statusom’ žumberačkih Srba, što se može smatrati i začetkom Vojne krajine. Naime, ovdašnja je delegacija 1605. godine otišla u Graz, tadašnje vojno središte Monarhije i za njih ishodovala vojnu platu. Tri naselja tako već 1657. godine sa svoje četiri godišnje vojne plate kupuju zemlju na kojoj su podignuta: za to su dali više od 15 hiljada tadašnjih talira – tumači slavnu istoriju ovoga kraja Milan Lapčić, predsjednik Karlovačkog pododbora SKD-a Prosvjeta.

Doista, gorskokotarski Srbi imaju se čime ponositi, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Svoju su tradiciju uspjeli očuvati, a svaki napor ulažu da je prenesu i mlađim pokoljenjima. To, nažalost, nije nimalo lako: nekoć je srednju školu za željezničare pohađalo više stotina učenika, a danas se tek dvjestotinjak njih školuje za zanimanja prometnog tehničara, elektrotehničara, ekonomista, mehatroničara i CNC operatera. U ovdašnju se osnovnu školu ove godine upisalo svega 56 đaka.

Nekadašnje važno željezničko čvorište, s 24 kolosijeka, postalo je tek usputnim kolodvorom. Tako je ukinuto možda i stotinjak radnih mjesta, što neumitno vodi gašenju života

– Ni to nije najstrašnije, gore je što ćemo u sljedeću školsku godinu u prvi razred upisati samo jedno dijete, maloga Nevena Musolina. Za osam godina imaćemo u cijeloj školi od 16 do 20 učenika, a nikad dosad nije ih bilo manje od 180 do 200. Biološka priča, nažalost, čini svoje: ide se neumitnom kraju, Moravice lagano nestaju. Razlog je starenje populacije, jer se mladi koji završavaju fakultete ne vraćaju. Ovdje nemaju gdje raditi, pa odlaze u Rijeku, Zagreb i Karlovac, u Italiju i Njemačku. Možda tek svaki stoti ostane u svom kraju. U svojoj sam parohiji lani imao 44 sahrane, a krstio sam samo jedno trogodišnje dijete. Još ih je svega dvoje novorođenih i time je sve rečeno. Ove godine rođeno je tek dvoje djece, koje ću vjerovatno krstiti.

Za dvadeset nas godina ovdje neće biti – kaže moravički paroh Jelenko Stojanović, koji je u gorskokotarski kraj došao prije četrdesetak godina, pa ga poznaje kao svoj džep.

Smatra tragičnim što je nekadašnje važno željezničko čvorište, s 24 kolosijeka, postalo tek prolaznom stanicom, usputnim kolodvorom na kojem vlak stane, iz njega netko iziđe, a netko uđe i to bude sve. Tako je ukinuto nekoliko desetaka, možda i stotinjak radnih mjesta, što neumitno vodi gašenju života u cijelome kraju. U velikoj mjeri tom negativnom trendu pridonosi i to što je država ukinula financijske potpore za nerazvijena i brdsko-planinska područja, pa tako i za Gorski kotar.

Paroh Stojanović ‘zadužen’ je i za slovensko područje uz lijevu obalu Kupe na kojem tradicionalno živi stanovništvo srpske nacionalnosti, odnosno za šezdesetak pravoslavnih porodica u Beloj krajini.

– U Marin Dolu je sređena crkva, pri čemu je dosta pomogao i ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković i Srbi iz Užica koji žive u Ljubljani. U obnovu je ukupno uloženo oko 25 hiljada eura. Ne trebaju nama ratovi, cunamiji i ostale kataklizme, mi jednostavno nestajemo. I mi, ali i naši prijatelji ostalih kršćanskih vjera. Ne preostaje nam ništa drugo nego da se tješimo Svetim pismom i međusobno si pomažemo – ponovio je razloge svoje žalosti ovdašnji paroh.

U Moravicama su ponikle mnoge čuvene ličnosti: tu su se rodili i najmlađi vladika SPC-a Danilo Jakšić, glumac Pero Kvrgić, filozof Gajo Petrović i njegov imenjak i prezimenjak koji je bio narodni liječnik, akademski slikar Đorđe Petrović, urolog Vojo Petrović, glumac i pjevač Duško Jakšić. Brojni drugi intelektualci živjeli su u Moravicama, radeći u šumarstvu, na željeznici, u školama. Danas moravički kulturni život nastoji održati profesor Novica Vučinić, koji je za taj svoj doprinos ove godine nagrađen i priznanjem SNV-a. O očuvanju tradicije Srba ovoga kraja brine i Udruženje žena Moravica. U Vrbovskom je još 1756. godine podignut pravoslavni hram Svetog proroka Ilije, koji je stariji od katoličke crkve Svetog Ivana Nepomuka. Ovdje je još stotinjak pravoslavnih domaćinstava. U Moravicama ih je oko 300, a u Marin Dolu svega 33, od gotovo dvostruko više početkom devedesetih.

– Žalostimo se i teško nam je kada vidimo da lijepa goranska mjesta poput Moravica, Drežnice i Dubrave, kao i mnoga slična na Korduna i Baniji i u Lici, naprosto izumiru, nestaju. Takav je današnji trend i tempo života. A milina je ovdje živjeti, no ljudi dođu nakratko, ostanu par dana i odu. I komunalna je infrastruktura zadovoljavajuća: svi su putevi asfaltirani, telefon i internet ima svaka kuća, no nema posla. Kako onda ovdje zadržati mladog čovjeka sa završenim fakultetom? Od poljoprivrede se ne može živjeti, tako se može samo za sebe pribaviti hrana, a za neki ozbiljniji posao nema uslova. Djeci predajem vjeronauk, u školi sam s njime započeo kad i katolički sveštenik i moram kazati da u odnosima među ljudima nema nikakvih problema – zaključio je Jelenko Stojanović, pridodavši da su sve crkve uređene, baš kao i parohijska kuća, te da pravoslavni hramovi u ovom kraju nisu bili uništavani.

Marindolska parohija u tek koji kilometar udaljenoj Sloveniji obuhvata naselja Vignjevići, Paunovići, Milići i Žunići. Selo Vojanci pripada Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj i u njemu živi dvadesetak pravoslavnih familija. Do 1968. godine sva su ta naselja pripadala katastarskoj opštini Karlovac, gdje se još uvijek nalaze zemljišne knjige za to područje, premda se ono katastarski od te godine vodi u Sloveniji.

Kad je o ovome kraju riječ, nije moguće zaobići ni tzv. unijačenje pravoslavnog stanovništva koje je bila odobrila još carica Marija Terezija, pa su tako mnogi potomci nekoć pravoslavnih predaka s vremenom postali katolici, poput na primjer Popovića, Dančulovića, Tomića i Radoševića u Fužinama, Liču, Metlici, Gerovu. Ni vladika Danilo Jakšić nije uspio spriječiti tu promjenu vjerskog opredjeljenja. Valja podsjetiti i na to da je u Gomirju, jednom od središta pravoslavlja u Hrvatskoj, svojedobno boravio i radio veliki jezikoslovac i prosvjetitelj Sava Mrkalj.

Autor: Milena Cimeša

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Bez škole nema života | Jadovno 1941.

Željko Obradović: Željeli smo zaštititi svoj narod

Radoslav Anđelić: Ostanak je ovdje izuzetak | Jadovno 1941.