Vrijeme strepnje i radosti

Jednog dana dođoše kuma Milka i Tina pa pričaju da su partizani ubili Krauza, onoga niže Sovćeka. Napali partizani vlak neđe kod Česme i Pavlovac Dražice. On legao, kažu, na pod, a kuhlićka ga podigla kroz jedna i druga rebra. Jučer su ga provezli u dugačkim kolima. „Nek’ su ga ubili, jeb’la ga mati, on je pokazivao srpske kuće kad su naši ljudi kupljeni u Koprivnicu ’41”, komentiraju one.

Razgovor se nastavlja na istu temu. Eto, to je već treći, pored onih jedanaest „njihovih”, što su ih partizani pohvatali prilikom napada. Tako su i Babureka dovezli konji iz šume mrtvoga. Ne znaju kako se zvao onaj koga je netko ubio iz šume dok je orao. Konji su sami dovukli plug, došli bez gazde (ustaša, doseljenik u srpsku kuću). Pa neka, nek’ im se pomalo vraća. Kumi Milki su u Jadovnu ubili muža Pavla i sinove Milana i Stevu, a mamu Anicu u Jasenovcu. Ona i Tina prošle su logor Sisak, baš kao mama i Jovanka. Kako uglavnom sjedim kraj prozora, gledam prolaznike, ustanovim da redovno predvečer idu isti ljudi iz gornjeg kraja sela i tjeraju stoku u pravcu varoša, središta mjesta. Pa to su sve Hercegovci i Zagorci, ustaške familije koje su naseljene u srpske kuće. U kuće onih koji su istjerani u Srbiju. „Svako jutro oni opet idu natrag, samo ih ti ne vidiš jer još ležiš”, objašnjavaju mi one. „Boje se preko noći spavati kod kuće. Boje se partizana. Svi su oni klali Srbe prije nego su doselili ovamo”, komentira mama. „Pa znaš da su klali i ovdje. To su, samo iz gornjeg kraja, radili Markota, Leko, Petrović Veljo, Martinjak, pa onda Jozing, Iva Vončina i Rajković. Sjećaš se da je Marijan rekao da je Rajković bio među onim ustašama koji su došli sa puta u naše dvorište? Onda kad vas je Marijan spasio od onih ispred kojih ste ti i Jovanka bježali sa ograde”, objašnjava mama. „Sjećam se”, odgovorim. Ranka malo govori, skoro da ne učestvuje u razgovorima, ali već lijepo hoda, ne šepa, još joj samo malo curi gnoj iz jednog mjesta na bedru. Više ni ne ide na previjanje kod doktora. Neki dan su joj došli ujak i ujna iz Velike Pisanice. Oni nisu bili u logoru jer su ih njihovi komšije Švabe zaštitili, tako da se i gospodarstvo sačuvalo. Nisu imali djece. Ujak joj je bio krojač, a ujna domaćica. Razgovarali su sa mamom i rekli da bi bilo dobro da Ranka ode k njima u Pisanicu. Na taj način, govorili su, ne bi bila na teret nama, koji po povratku iz logora nismo ništa našli. Sve živo je otjerano ili uništeno pa odneseno, tavan počišćen do posljednjeg zrna. Zaključiše da Ranka još ostane kod nas, a da će oni uskoro opet doći. Sljedećih dana razgovor se vodio o tome kako su ih njihove komšije zaštitile i sklonile, a naše komšije to nisu učinile. Došao je Živko Romić-Popović, sin Alekse i Cvijete. On je rođen 1933. U Sisku je oduzet od mame i dodijeljen hrvatskoj porodici u Stančiću kod Dugog Sela. Jednog dana došao je sa svojom mamom kod mene u posjetu. Cvijeta, kuma Milka i mama pričaju o tome kako su u Sisku od majki uzimali svu djecu – onu u pelenama pa do četrnaest godina. Plaču i pričaju kako majke nisu dale djecu, kako su vriskale i plakale, a ustaše djecu otimale i kundacima majke udarale. Čujem da se vratio i Boško Preradović i njegova sestra Vuka. Boško je stariji od mene tri godine i nije završio u Jasenovcu. Poslije onog masakra, 28. septembra, on se sa majkom i sestrama sklonio u Rašenici. Kada su oni dotjerani iz Rašenice, muškarci stariji od deset godina već su bili otjerani u vagone, tako da je on ostao među ženama i djecom.

Ispričao sam mami za kuma bricu Bosanca. Rekao sam joj i za izvjesnog Boru koji me je prepoznao u Jasenovcu i pitao me da li sam iz Grubišnog Polja i da li sam nosio mlijeko Hanzlićima. Hanzlićka je bila njegova tetka, mamina sestra. On je iz Daruvara. Hanzlićima je dolazio kad je imao studentsko ferije. Mama je to prenijela Hanzlićki, a ova je objasnila: „Moja sestra je bila udata za jednog pravoslavca u Daruvaru. On je sa oba sina otjeran u Jasenovac”. Za ženu brice Milana Bosanca, moja priča nije bila novost. Ona je njemu i prije slala pakete iz Daruvara, gdje se preselila kod svoje sestre. Sestrin sin Milan Basić također je otjeran u Jasenovac.

Ja već izlazim iz kuće kad je lijepo vrijeme i kad sija sunce. Odem i do štale gdje je samo stara Malenka, veliki poklon ratnih kumova Ringlovih. Jednom je došla kuma Marica, bricinka, pa sam joj ispričao sve što sam znao o njenom mužu. Mama je od nekog dobila šubaru, koju sam morao nositi kad sam izlazio u dvorište. Kod Horvatovih u Stalovici (to su Zagorci, zvali smo ih Ciglari jer su svi radili na ciglani kod Novaka) bio je i neki njihov rođak Vlatko Vražić sa majkom. On je povremeno nosio ustašku kapu. Imao je oko dvadeset godina. Jednom se našao pokraj našega plota sa Tinom i Rankom, pa kad je vidio i mene, pozvao nas je da nas sve slika. Mene je Tina prigrlila i sjeli smo na nekakvu kukuruzovinu u snopovima, a Ranku je slikao posebno.

Horvati su uvijek bili veseli. Došli su prije rata i tu si napravili kućicu. Voljeli su popiti i često su tom prilikom pjevali zagorske, hrvatske pjesme. S njima se družio i Pepa Moćnik. Isto smo ga zvali Ciglar. Pepa Ciglar. On je bio drugačiji – krao je kokoši, prišao je ustašama. Združio se sa Šarikom, mentalno i fizički degradiranom osobom (svima se gadio). Imao je skromnu ženu, koju su svi sažaljevali, i dva sina Dragu i Franju. Mlađi je išao sa mnom u razred.

Taj Pepa je negdje u komšiluku rekao da sam ja negdje kazao da će Rusi pobijediti Nijemce. To je netko rekao mami pa me ona pitala gdje sam ja to govorio. Odgovorio sam: „Nikad i nigdje”. Mama je zbog te priče plakala i na kraju to kazala Pepi u njegovom stanu (Moćnikovi nisu imali svoju kuću, stanovali su u kući Šandora Amidžića, ubijenog u Jasenovcu). Pepa je negirao da je to rekao. Kazao je mami da pošalje njemu onoga tko to bude pričao. Ta, sigurno strašna, mora moje majke na tome se završila. Budući da su iz dvije kuće naših komšija Čeha-Nijemaca trojica bila u gestapovcima a jedan u njemačkoj vojsci, oni su sigurno znali o događanjima na Istočnom frontu januara 1943. U običnim dnevnim komšijskim komunikacijama vjerojatno je i ona nešto saznala o tome i bila uplašena od eventualne represije radi Pepine lažne izjave. Pepa je poslije rata osuđen i obješen u Daruvaru. Žena i sinovi mu, nekuda su odselili.

Sve češće sam vani. Razgovaram i sa Slovencima koji su u Brzinovu kuću dotjerani negdje od Maribora. Pričam i sa Petrovićima. Oni su useljeni u kuću moga djeda Mile. Obično razgovaram sa Zvonkom koji je 1941/42. išao sa mnom u školu i jesenas čuvao krave.

< Ponovo u Grubišnom Polju                                                  Sadržaj                                  Ujak i ujna došli su po Ranku Bobić >