Vojislav bježao u Hrvoja

Za samo dvije godine /1992. i 1993./ u samo jednom hrvatskom gradu Osijeku 1.236 osoba promijenilo je ime i prezime i, mada nema zvaničnih pojašnjenja, osnovano se pretpostalja da se radilo o Srbima.

I dvadeset godina kasnije, 2012. i 2013. godine promjenu imena u Osijeku zatražilo je 416 osoba.

Kako navode hrvatski portali, devedesetih godina nije bilo ugodno biti Srbin u Hrvatskoj i dolazilo je do masovnih promjena ličnih podataka i pokrštavanja.

„Telegram“ navodi svjedočenje dugogodišnjeg kulturnog radnika iz grada na istoku Hrvatske koji je morao da promijeni ime devetogodišnjem sinu, jer je bio izložen neizdrživom pritisku vršnjaka, kao i uvredama.

„Tješili smo ga, ali kad je nakon nekoliko dana na ulaznim vratima zgrade osvanuo kompjutorski odštampan list papira na kojem je stajalo ime moga sina i pisalo da je Srbin, supruga i ja odlučili smo da mu promijenimo ime.

Tako je naš sin dobio novo ime – jednog od hrvatskih knezova. Ali kad smo nakon nekoliko godina tražili izvod iz matične knjige rođenih, uz njegovo novo ime, stajala je i opaska o ranijem, starom imenu“, navodi ovaj izvor.

Muška osoba iz jednog slavonoskog grada po majci hrvatske, a po ocu srpske nacionalnosti, mali privatni preduzetnik, odmah se julu 1991. godine uključila kao dobrovoljac u Zbor narodne garde i u uniformi hrvatskog vojnika provela cijeli rat.

Njegova mati krišom ga je krstila u katoličkoj crkvi i tada je dobio ime koje danas nosi. Ali, sve to mu nije pomoglo, pa je njegova radnja, kao i mnoge druge srpske, dignuta u vazduh.

Dok su, devedesetih, na istoku Hrvatske tamošnji Srbi svoja imena i prezimena mijenjali u hrvatska, u Dalmaciji, gdje su Dušani uglavnom postajali Duje, neki Srbi bili su skloniji da njihova nova prezimena zvuče italijanski.

Jedan poznati doktor iz grada na Jadranu, koji se ranije prezivao Stojnić, uzeo je italijansko prezime, ali je vodio računa da podsjeća na staro, srpsko, koje je promijenio.

Zbirnih podataka koliko je hrvatskih građana prvih poratnih godina zamijenilo ime i prezime nema, ali su procjene da se radilo o desetinama hiljada, navodi portal.

„Nepodesna“ imena i prezimena nisu se mijenjala samo u ratom zahvaćenim područjima, nego i u Varaždinu gdje rata, izuzev desetak dana borbi za zauzimanje tamošnje kasarne, nije ni bilo. Ipak, samo 1992. godine u tom gradu podneseno je 120 zahtjeva za promjenu imena.

Zvati se Jovan, Čedo, Dušan, Nebojša, Branislav ili Vojislav, a posebno Slobodan, ili se prezivati Jovanović, Opačić, Savić, a naričito Milošević, tih godina nije bilo nimalo ugodno.

Početkom devedesetih sprovođene su temeljne čistke u policiji, sudstvu, carini, državnim medijima, obrazovnom sistemu, u određenoj mjeri i u zdravstvu i drugim javnim službama.

Počelo je i uklanjanje i miniranje spomenika i partizanima iz Drugog svjetskog rata, koji ni do danas nisu restaurirani. „Mini kulturna-revolucija“, koja je tih godina harala Hrvatskom, dovela je do izbacivanja ćiriličnih knjiga, a ponegdje i do njihovog uništavanja, uglavnom u bibliotekama duž jadranske obale.

U paraniočnoj želji za promjenama mijenjana su čak i imena jela! Tako kultni, nadaleko poznati vukovarski restoran „Tri vrške“, danas nosi naziv „Vrške“, kako ono „tri“ ne bi asociralo na tri podignuta prsta.

Nisu samo Srbi mijenjali imena i prezimena: činili su to i Bošnjaci, posebno o u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba u BiH i u prvim godinama iza toga.

Izvor: