Vojin Gušić: Nijedan političar ne može više voljeti RS od onih koji su za nju krvarili!

Izreku da „sreća prati hrabreˮ potvrdila je i sudbina Vojina Gušića, borca  Prvog bataljona slavne Nevesinjske brigade. On je 29. jula 1992. godine na Brstaniku ranjen od rasprskavajuće potezne mine koju su postavile muslimansko-hrvatske snage.

Glavu je sačuvao, ali je ostao bez desne šake i potkoljenice. Sa istim žarom sa kojim se borio za Republiku Srpsku, ovaj kršni Hercegovac kao predsjednik Odbora ratnih vojnih invalida i zamjenik predsjednika Boračke organizacije Republike Srpske (BORS) pokušava da se izbori za prava svojih ratnih drugova.

– BORS je najbrojnija organizacija koja danas ima 138.800 članova. Registrovani smo u svim opštinama i gradovima Republike Srpske. U okviru boračke organizacije imamo Odbor ratnih vojnih invalida i Odbor porodica poginulih boraca. Oko 18.000  članova čine članovi porodica poginulih boraca, oko 21.000 članova čine ratnih vojni invalidi, dok preostalo članstvo čine demobilisani borci.

Šta je sa srpskim borcima koji su ostali da žive na teritoriji Federacije BiH?

– Zastupljeni smo u tri opštine u Federaciji BiH, tamo gdje ima dosta naših povratnika, a to su Petrovac, Glamoč i Drvar. Borimo se i za njihov status, a posebno je teško u Srebrenici.

Koliko su danas borci zaštićeni u RS?

– Činjenica je da smo jedina organizacija koja se pominje u Zakonu o pravima boraca i to u tri člana. Sam položaj kompletne boračke populacije dosta je težak iz više razloga. Postoji razumijevanje Vlade oko stambenog zbrinjavanja, rješavanja statusnih pitanja, postepenog povećanja invalidnina. Međutim, najveći problem je zapošljavanje. Dobro znamo u kakvom je stanju privreda u RS, pa i čitavom regionu. Smatramo da je neophodno uz kapitalna ulaganja stimulisati pokretanje proizvodnje malih i srednjih preduzeća. Stalno moramo podsjećati da su borci stvorili Republiku Srpsku i prirodno je da je vole najviše, dok među političarima nije mali broj onih koji nisu učestvovali u ratu. Neki od njih su pobjegli sa bojnog polja, a neki su postali i ratni profiteri.

Da li onda borci RS uživaju povlašćen status?

– Vidjeli smo kroz istoriju da je slično bilo i sa ratnim vojnim invalidima i poslije Prvog svjetskog rata. Sjetimo se i tužne sudbine srpske heroine Milunke Savić, koja je kao ratni vojni invalid bila primorana da radi kao čistačica. Nažalost, istorija se ponavlja.

Kakva ja situacija sa ortopedskim pomagalima?

– Kad vidim moju braću paraplegičare, koji su u kolicima i koriste pelene, urinarne katetere i ostale stvari, iako sam dupli amputirac, pomislim da pored njih nisam invalid. Mi amputirci nosimo proteze koje nisu ništa kvalitetnije od onih koje su nosili invalidi poslije Drugog svjetskog rata. Sramota je što na svakih tri ili pet godina da bi dobili neko pomagalo moramo iznova dokazivati da smo invalidi, kao da će nam izrasti ekstremiteti ponovo ili ko da će neki paraplegičar prohodati ponovo.

Da li ste pokušali naći neko rješenje sa nadležnim?

– Kao predsjednik Odbora invalida kod Ministarstva zdravlja i Fonda za zdravstveno osiguranje zajedno sa invalidima demonstrativno smo vraćali ta ortopedska pomagala Komisiji u Banjaluci i najavili proteste ako se ne izmijeni zakon i ne pojednostavi procedura. Takođe, imamo priliku da vidimo da po svijetu ima ljudi čiji je kvalitet pomagala takav da mogu i da trče sa njima, dok se kod nas po pitanju kvaliteta pomagala ništa nije pomjerilo decenijama unazad.

Postoje li još neke situacije koje iritiraju borce RS?

– Sramota je da nekad prilikom obilježavanja nekih datuma predstavnici  boračke organizacije koji su se borili za ovu zemlju nemaju dostojno mjesto. Ne može neki politički i partijski funkcioner biti važniji od boraca RS, pa kakvu god funkciju formalno da obavlja. Počasno mjesto treba da bude rezervisano za preživjele borce ili porodice poginulih boraca.

Da li su zaštićeni ratni komandati?

– Kao i borci, ni dobar dio ratnih komadanata nije dovoljno zaštićen naročito po pitanju sudstva i tužilaštva BiH, kao i tužilaštva Hagu, komandanti nisu imali adekvatnu zaštitu od države, ni pravnu, ni materijalnu, kao ni njihove porodice koje bi njivim izručivanjem ostale bukvalno bez sredstava za život. Republika Srpska i Srbija  su se prema pojedinim komandantima odnosile kao da nisu branili našu državu.

Da li je bilo pokušaja da se pomogne pomenutim porodicama?

– Postoji  fondacija Pomoć, koja se bavi prikupljanjem materijalnih dokaza u korist naših optuženika. Ova fondacija, mada nema dovoljnu pomoć države, aktivno učestvuje u odbrani naših junaka i pomaže ih materijalno koliko može.

Nevesinje ove godine dobija centralno spomen-obilježje?

– To je velika stvar. Idejno rešenje uradio je čuven vajar Živković, a još 2001.  godine okončana je javna rasprava po ovom pitanju. BORS je aktivno učestvovao u svemu.

Zašto se onda tako dugo čekalo?

– Dobijao sam razne odgovore, ali uglavnom sredstava nije bilo. Predlagao sam da se organizuju donatorske večeri, jer su naši borci danas rasuti širom planete, ali, nažalost, nisam imao podršku nikoga osim svojih saboraca. Naše ministarstvo svake godine raspisuje konkurs za spomen-obilježja, ali nije se dovoljno radilo. Sada u gradnji ovog spomenika učestvuje i Srbija i nadam se da će za Mitrovdan spomenik biti oktkriven.

Da li su Mitrovdanske bitke u Odbrambeno-otadžbinskom ratu dobile pravo mjesto u istoriji srpkog naroda?

– I jesu i nisu. Boračka organizacija Nevesinje je prije par godina našem resornom ministarstvu i komisiji pri Vladi prezentovala obje Mitrovdanske bitke i kompletnu dokumentaciju. Drago mi je da smo te dvije bitke i Nevesinjske puške, naročito drugu i treću za koje se manje znalo, uspjeli da proguramo na republički nivo. Na drugoj strani, treba napomenuti da su bitke poput Mitrovdanske najveće u zadnjem otadžbinskom ratu. Nije mi jasno zašto je je potreban protok vremena da bi bile u udžbenicima ako se dobro zna šta je istina. Smatram da to treba da uče djeca ne samo u Republici Srpskoj nego i u Srbiji. Mi svake godine za Mitrovdan organizujemo literarne i likovne radove na temu šta djeca znaju o Mitrovdanu jer tu su učestvovala mnoga braća, očevi učenika. Nevesinjska djeca su odlično upoznata sa Mitrovdanaskim bitkama, ali možemo da budemo zadovoljni tek onda kada se ove istorijske lekcije nađu i u udžbenicima.

Pominjali ste brojna razočaranja boraca… Da li bi danas borci pronašli motiv da brane RS?

– Borci jesu ponekad kivni i možda nekad kažu: „Ne bih više nikad uzeo pušku kad vidim kako nam nisu dali ova prava, naročito pravo na rad.ˮ Ipak, mislim, a ne dao Bog da dođe do toga, da bi u slučaju nevolje proradilo opet hristoliko srce u borcima Republike Srpske. Moji Hercegovci nikad ne bi dali vjeru „prađedovskuˮ ni ognjišta niti da nam neko ubija nejač, kao što je rađeno 1941–45. po hercegovačkim jamama u Jadovnu i Jasenovcu. Sigurno bi opet stali na branik otadžbine.

Koliko ima djece palih boraca u RS?

– Na nivou RS nemam ukupne podatke, ali po posljednjim podacima u Nevesinju živi 150 djece poginulih boraca, od toga je 50 na birou, nije zaposleno. Veliki dio djece, na primjer, iz mog Nevesinja je otišao. Otišle su cijele porodice jer Nevesinje je malo, privredno nerazvijeno, nema radnih mjesta. Na nivou RS ima više od 20.000 nezaposlenih boraca, a samo u Nevesinju ima oko 1.000 nezaposlenih boraca i nekoliko stotina invalida.

Kako komentarišete sve veći broj različitih nevladinih organizacija koja se pozivaju na zaštitu boračkih prava?

– Mislim da iza svih takvih organizacija postoji  politička pozadina i pokušaj da se ostvari neki lični interes. U BORS-u svi smo volonteri, biramo se po časti i tražimo one koji imaju vremena da predstavljaju organizaciju i idu na te sastanke. Većina članova novoosnavih udruženja najprije je bila i u BORS-u. Zbog nekog neostvarenog ličnog interesa ili nekog drugog cilja koriste mogućnost da se u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama organizuju, a za to je dovoljan potpis tri pojedinca. U današnjem vremenu lako je naći trojicu nezadovoljnih, koji nađu još malo ljudi, što otvara put raznim malverzacijama. Da se razumijemo, ja poštujem te ljude kao borce, ali ne poštujem karakter njihove ličnosti. Mnogi su bili na listama raznih stranaka. To je ružno. Mi se u ratu nismo borili ni za jednu stranku, nego za Republiku Srpsku, za srpski narod i za vjeru pravoslavnu i treba i dalje da ostanemo borci. Ako neko u BORS-u ne valja, izbori su svake četiri godine i svaki pojedinac može da se smijeni. Borci ne rade za platu niti bilo kakve dodatke.

Autor: Trifko Ćorović

Izvor: Slobodna Hercegovina