Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Njemački general Hajnc Guderijan je u svojoj knjizi, prije početka rata, procijenio da Sovjeti imaju oko 10.000 tenkova, što je vođa nacista Adolf Hitler smatrao smiješnim. Hitler je priznao svoju grešku kada je već bilo kasno.
Priredio: Nenad TADIĆ
Mada su rat zvanično izgubili u maju 1945. godine, nacisti su poraženi još 1941, tokom napada na Sovjetski Savez, kada su ih teška ruska zima, herojski otpor boraca i naroda pred Moskvom i Lenjingradom /današnji Sankt Peterburg/, te pogrešne Hitlerove procjene odvele u propast.
Josif Visarionovič Staljin nije vjerovao do posljednjeg trenutka da će ga Adolf Hitler napasti. SSSR i nacistička Njemačka potpisali su sporazum o nenapadanju/Sporazum Ribentrop-Molotov/, međutim, mnogobrojne povjerljive depeše sovjetskih obavještajaca u kojima su bili navedeni datum i satnica napada nacističke Njemačke, te snaga i brojnost njemačkih vojnika spremnih za akciju „Barbarosa“ – Staljin je bacao u kantu za otpatke.
Sovjetski lider je prethodno u mnogobrojim paranoičnim čistkama slao na desetine hiljada oficira u logore po Sibiru, a ni tehnička snaga Crvene armije nije bila na nivou niti spremna za rat sa moćnom njemačkom soldateskom, koja je bila strah i trepet u svijetu.
Ništa manje nije bio iznenađen ni sovjetski ambasador u Berlinu kada je, u tri časa ujutro u nedjelju, 22. juna 1941. godine, telefonom pozvan kod ministra spoljnih poslova nacističke Njemačke Joahima fon Ribentropa da primi objavu rata.
Iz Kremlja su počele da stižu vijesti o velikom gomilanju njemačkih trupa uz njemačko-sovjetsku granicu, za šta su sovjetski zvaničnici tražili objašnjenja. Prethodnog dana, 21. juna, zabilježeno je najmanje 39 povreda sovjetskog vazdušnog prostora u koji su ulijetali njemački avioni.
Mnogi Rusi su vjerovali da je pitanje trenutka kad će Hitler napasti njihovu zemlju, ali Staljin je bio siguran da će vođa nacista održati riječ, pa je to jutro 22. juna njemačka vojna sila udarila u usnulu i zatečenu sovjetsku armiju.
Hitler je u svojoj knjizi „Majn kampf“ /Moja borba/ jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora.
Nedugo nakon sloma Francuske 1940. godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija na Veliku Britaniju neće biti uspješna, Hitler donosi odluku o napadu na Sovjetski Savez.
Kratkoročni strateški cilj ovog rata bilo je osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk pošto su ona bogata plodnom zemljom i ugljom /Ukrajina/, naftom /Kavkaz/, kao i drugim sirovinama.
U slučaju uspjeha, Njemačka bi došla do granica u to doba britanske Indije, a Irak i Iran su tada već imali profašističke vlade.
Hitler je uvjeravao skeptične generale da je glavni razlog za pokretanje operacije „Barbarosa“ – „odbrambeni, preventivni rat“, pošto će SSSR prije ili kasnije napasti Njemačku. On je procijenio da su tom trenutku sovjetske snage u rasulu, što se najbolje moglo vidjeti tokom sovjetsko-finskog rata 1939-1940. godine.
Da bi umirili sovjetske strahove prije napada, vlasti iz Berlina su slale objašnjenja da je riječ o pomjeranju trupa izvan dometa britanskih aviona i pokretanje operacija „Harpun“ i „Hajfiš“, koje su „bile priprema za invaziju na Veliku Britaniju“.
Njemačka je u zoru 22. juna 1941. godine napala SSSR sa 4.306.800 vojnika, 4.171 tenkom i 4.846 aviona. Sovjeti su imali više tenkova i topova, ali će Staljin uvidjeti da je papir jedno, a realnost na terenu nešto sasvim drugo.
Moskva će tokom početka sukoba shvatiti da je većina tenkova Crvene armije neispravna, a avioni zastarjeli. Nijemci će, pak, biti iznenađeni brojnošću sovjetskih snaga, jer su vjerovali da Sovjeti neće biti u stanju da mobilišu toliko ljudstvo.
Njemački vojnici su tokom prve faze invazije na SSSR odnijeli potpunu pobjedu, a konfuzna naređenja iz Moskve o nužnosti kontranapada dodatno su potkopala Crvenu armiju.
Njemačka Grupa armija sjever, potpomognuta svojim pristalicama u Litvaniji i Estoniji, počeće ubrzano da napreduje prema Lenjingradu tako da je samo tokom prvog dana ostvaren prodor u dubinu od 80 kilometara.
Vojni plan vrha Vermahta, oružanih snaga nacističke Njemačke, za jesen 1941. godine sastojao se u završnom napadu na Moskvu.
Znajući za neminovnost opšteg protivničkog napada na glavni grad, Crvena armija je većinu svojih snaga pripremila za njegovu odbranu. U skladu sa odbrambenim planom, počela je izgradnja dvije linije odbrane o koje se trebao razbiti nacistički udar.
Osnovni dio operacije „Tajfun“ /plan za osvajanje Moskve/ sastojao se u trostrukom okruženju koje je trebalo da dovede do potpunog uništenja protivnika. Prva faza počinje napadom njemačke oklopne armije na grad Orel.
Prema svim sovjetskim vojnim projekcijama ovaj napad njemačke armije, koja je prije toga učestvovala u osvajanju Kijeva, bio je potpuno neočekivan tako da Hitler postiže potpuni uspjeh.
Koristeći to iznenađenje, Druga njemačka grupacija napala je grad Brjansku da bi se spojila sa osvajačima Orela i zatvorila okruženje oko sovjetskih armija na južnom području odbrane Moskve.
I na sjevernom frontu sovjetska armija pred Moskvom trpi teške gubitke. Vermaht postiže gotovo identičan uspjeh zatvarajući okruženje oko tamošnjih sovjetskih snaga 10. oktobra 1941. godine.
Istoričari tvrde da je nacistički vođa Adolf Hitler napravio dvije katastrofalne greške, koje su ga koštale ne samo poraza pred Moskvom, a kasnije i na cijelom sovjetskom frontu, već su dovele do nacističke kapitulacije 1945. godine.
Prva je invazija na Jugoslaviju i Grčku u aprilu 1941. godine – zbog ovih akcija datum napada na SSSR morao je biti pomjeren sa 15. maja na 22. jun.
To je uticalo na faktor vremena. Već kod Smolenska i Moskve u oktobru 1941. godine počela je tipična ruska jesenja kiša koja je uništila blatnjave saobraćajnice i značajno usporila njemačko napredovanje. Po lijepom vremenu nacisti su napredovali od 20 do 40 kilometara u danu, a po kiši maksimalno deset kilometara.
Tako se Hitleru ponovio „Napoleonov sindrom“ kada je uletio u žestoku rusku zimu iz koje njegove snage više nikada nisu izašle.
Hitler je čekao pad Lenjingrada i nije želio da odmah zauzme Moskvu. On se bojao bočnog protivnapada Crvene armije iz smjera Ukrajine i Baltika, koji bi ga uništio kao što je uništio i Napoleona Bonapartu.
Tako je, uprkos protestima cjelokupnog Generalštaba, njemačka sila stajala kod Smolenska više od 60 dana. Kada je napokon naređen napad početkom jeseni – došla je ruska kiša koja je usporila oklopne jedinice i omogućila Sovjetima da dovuku pojačanja iz Sibira, koja će i odbraniti Moskvu.
Nijemci su čak slavljenički javili svom vođi 3. decembra da kroz durbine vide tornjeve Kremlja.
Međutim, počeo je snijeg, a njemačke komanda bila je previše samouvjerena, nije predviđeno zimsko ratovanje, pa je mnogo jedinica bilo bez adekvatne opreme.
Ruske snage, naviknute i opremljene za zimu, bile su vrlo efikasne, dok je njemačka vojska imala opremu koja je na -20 stepeni Celzijusovih prestajala da radi. Njemački tenkovi i avioni nisu bili konstrusani za takve uslove i stajali su smrznuti.
Hitler je bio veoma iznenađen činjenicom da Sovjeti raspolažu sa tolikim brojem tenkova. Sovjetska vojska je 6. decembra pokrenula opštu kontraofanzivu sa oko 100 divizija.
Njemački general Hajnc Guderijan je u svojoj knjizi, prije početka rata, procijenio da Sovjeti imaju oko 10.000 tenkova, što je Hitler smatrao smiješnim. Hitler je priznao svoju grešku kada je već bilo kasno.
„Da sam mislio da si bio u pravu, ne bih ih /SSSR/ nikada ni napao“, rekao je Hitler Guderijanu.
Tu nije bio kraj njihovog spora. Guderijan se protivi besmislenim gubicima i traži brže povlačenje, a Hitler ga ubrzo nakon toga smjenjuje.
Poraz kod Moskve i slom opsade Staljingrada /današnji Volgograd/ označili su kraj nepobjedivosti njemačke nacističke sile.
Ostaće zabilježeno da je Staljin, nakon što je uvidio nedostatak oficirskog iskustva u Crvenoj armiji, naredio da iz logora Gulaga budu puštene hiljade visokih i nižih oficira, mada ih je prethodno optužio za izdaju u svojim čistkama – on bez njih taj rat nije mogao da dobije.
Osim toga, u najtežim momentima, nakon udara njemačke sile, Staljin je dopustio točenje votke na frontu, a dopustio je i da sa vojnicima budu sveštenici, mada ih je prethodno proganjao.
Izvor: SRNA
Vezane vijesti:
22. JUN: Dan kad su nacisti napali Rusiju i otvorili vrata konačnom porazu
Nema razloga za izjednačavanje Staljina i Hitlera
Jegor Holmogorov: Pobeda Rusije nad hitlerovskom Nemačkom prosečnom Zapadnjaku deluje protivprirodno
Crvena armija zauzela Berlin prije 72 godine | Jadovno 1941.
Sramotni pokušaji prekrajanja istorije | Jadovno 1941.
One Response
Do kada mislite prepisivati neke strasno glupe konstatacije bez tačnih izvora , mozda namjerno zaglupljujete masu , naime radi se o konstataciji : Istoričari tvrde da je nacistički vođa Adolf Hitler napravio dvije katastrofalne greške, koje su ga koštale ne samo poraza pred Moskvom, a kasnije i na cijelom sovjetskom frontu, već su dovele do nacističke kapitulacije 1945. godine.
Prva je invazija na Jugoslaviju i Grčku u aprilu 1941. godine – zbog ovih akcija datum napada na SSSR morao je biti pomjeren sa 15. maja na 22. jun. , …….Naime Treci rajh je i okultna tvorevina koja se bazirala na svemu i svacemu ali da ne duljim : Kukasti krst po najstarijim znanjima rg veda simbolizuje najvecu svemirsku energiju dok jos nije postojala materija, ( zvjezde ,galaksije …itd, vec samo energija ) rotacijom te energije stvara se materija tj kosmos u materijalnom obliku i Najstariji drevni okultisti smatraju da na dan 22.06 je stvoren materijalni svemir ili kosmos I DA NA TAJ DAN MOC SVASTIKE JE NAJVECA !!! I TO JE RAZLOG ZASTO JE HITLER NAPAO POD SIMBOLOM SVASTIKE 22.06 !!!!!!! Inace pratim vase tekstove i teme koje su mi ok.