Vladan Ivković: Zarobljeni u tuđina

Ako izuzmemo danak u krvi, osnovni razlog i pokatoličenja i poislamljenja Srba je bio vertikalno napredovanje, ili, kako je to sažela mudrost srpskog naroda, “prodaja vjere za večeru“

Komentari na slučaj Danijela Subašića ukazuju ne samo na to da proces prevjeravanja i rasrbljavanja ni blizu nije završen, nego i na to da većina Srba još uvijek ne razumije suštinu, uzroke i posljedice vijekovnog rasrbljavanja putem promjene vjere. Nisam previše zainteresovan za pojedinosti slučaja Subašić, posebno za njegovu senzacionalističku dimenziju, ali podstaknut sam njime da se opet bavim temom rasrbljavanja i da ukažem na uzroke podjela među Srbima.

Pri raščlanjivanju procesa rasrbljavanja lako se dolazi do vjere kao osnovne identitetske osobenosti usljed čijeg mijenjanja je došlo do razbijanja srpskog nacionalnog bića i stvaranja novih nacija od srpske (ili prelaska Srba u druge nacije), i to nacija koje su srpskoj po pravilu oštro suprotstavljene i agresivno neprijateljske. Mnogi vide različitost u vjerskom identitetu kao ključni razlog podjele i mržnje među Srbima i narodima koji su od Srba dijelom ili u potpunosti nastali. (Naravno, crnogorska i makedonska nacija, nastale vještački poslije 1945. godine, naoko nemaju veze sa prevjeravanjem Srba, ali ako izađemo iz okvira teističke vjere, vidjećemo da su i komunizam i promjene koje je Srbima donio takođe svojevrsno prevjeravanje. Ali zadržaću se na “teističkim“ prevjeravanjima.)

Prevjeravanje kao sredstvo podjela

Goreopisano gledanje nije pogrešno, ali nije ni potpuno.

Iako vjera jeste u osnovi podjela, ona ne objašnjava najpotpunije i najpreciznije i uzroke krvavog neprijateljstva prema pravoslavnim Srbima od strane nekadašnje braće. Naivno bi bilo prihvatiti da je razlog genocida Hrvata – i (M)uslimana – nad Srbima u Drugom svjetskom ratu puka razlika u vjeri. Sama razlika u načinu ispovijedanja vjere nije dovoljan razlog da se oni drugi programski istrijebe.

Da bi se došlo do manje naivnog objašnjenja, mora se ustanoviti i uvažiti razlog promjene vjere, jer je on dublji od samog prevjeravanja, a time i važniji kao uzročnik mržnje.

Ako izuzmemo danak u krvi, osnovni razlog i pokatoličenja i poislamljenja Srba je bio vertikalno napredovanje, ili, kako je to sažela mudrost srpskog naroda, “prodaja vjere za večeru.“

Bilo da je u pitanju prevjeravanje srpskog vlastelina zarad očuvanja privilegije i posjeda koji su on i njegovi uživali pokoljenjima, ili ličnih ambicija ka sticanju privilegija koje pravoslavcu u katoličkom ili muslimanskom carstvu nisu bile dostupne, ili, pak, popuštanje pod pritiskom društva koje je većinski i dominantno druge vjere, samim time privilegovane, činjenica je da je prelazak u katoličanstvo u Austriji i Mletačkoj, i u islam u Osmanskoj državi značio pristupanje povlasticama i materijalnim mogućnostima koje pravoslavac uglavnom nije imao.

To je, u jednu ruku, i prirodno; ljudska je ambicija da se prilagođava uslovima pod kojima može materijalno da napreduje i da se oslobađa stega koje ga koče u ostvarenju te ambicije. Nije neprirodno odreći se slabe zajednice i povinovati se jačoj, odreći se ograničavajućih modela življenja zarad dobiti i povlastica koje omogućava boravak bliže i u većoj milosti moćnika i vladalaca. Konformizam je iskonska osobenost ljudske vrste.

Pa i vuk je postao pas kad je shvatio da redovniji komad mesa može dobiti kao nagradu za službu, nego kao plijen u otimačini. To što je za taj komad mesa morao da se kolje sa dojučerašnjom braćom vukovima, braneći novog gospodara, to mu je išlo u rok službe.

Prevjeravanje je bilo, najkraće rečeno, prelazak na vjeru i pod skute imperijalnog gospodara.

Tu leži ključ rasrbljavanja. Odnarođenje ne bi smjelo biti povezano sa pukom promjenom vjere, jer nema uopšte razloga da Srbin ne može biti katolik ili musliman i da pritom ostane Srbin i da se bori za srpsku nacionalnu državu. U srpskom slučaju, promjena vjere je značila prelazak u redove neprijatelja i okupatora.

Veliki Njegoš je odlično razumio tu ključnu stepenicu razdora kad preko Vuka Mićunovića kinji Hamzu kapetana jer je “…pohulio vjeru prađedovsku, zarobio sebe u tuđina!“ U analizi srpske prošlosti i iskustva, ovaj ključni činilac nije ni približno adekvatno i pravilno naglašen. U osnovi, promjena vjere, iako usko vezana za “zarobljavanje u tuđina“, sama za sebe blijedi kao istorijski motiv u poređenju sa izdajom oličenom u prelasku u redove neprijatelju, koji joj je suština.

Prelazak na stranu neprijatelja svog naroda u isto vrijeme povlači i prezir onih koji su ostali, što te dodatno udaljava od braće, a približava njihovom zavojevaču. Oni tebe preziru jer si ih napustio za vreću brašna ili hektar zemlje, ti njih mrziš jer te podsjećaju da si grešan i da si ih napustio, i taj se jaz kroz generacije samo produbljuje i čini nepremostivim. Ni taj motiv Njegoš ne prepušta proizvoljnosti, jer Mićunović i prijeti Hamzi riječima: “Bič sam Božiji ja spleten za tebe, da se stavljaš šta si uradio!“ I dok se Hamza hvali gospodstvom osvojenim kad su se carstva sabljom dijelila, jer on, naravno, svoju nevjeru shvata kao vertikalno napredovanje, kao nagradu koja slijedi podobnima i caru vjernima, Vuk ga bez okolišanja upozorava na istinsku prirodu njihovog odnosa i da istorija ne počinje onda kad je Hamzin đed ušao u gospodstvo, tj. prešao u službu okupatora.

Raznovjerje nije direktan uzrok istrebljenju

Ali, je li sve to – vjera, prilazak tuđinu, okupatoru – dovoljno da se krene u istrebljenje onog drugog? Mislim da nije, ali odanost tuđinskom, zavojevačkom centru moći u kombinaciji sa jazom različitosti i mržnjom iz njega nastalom jeste. Kainovska netrpeljivost prevjerenih prema vjernima je Hrvate, Bošnjake i Šiptare učinila podobnim materijalom za izvršioce programa istrebljenja Srba, ali je katalizator genocida u suštini bila komanda gospodara kojima su bili i ostali vjerni, uprošćeno rečeno.

Po teoriji odnosa nosilaca moći i žrtava moći, uvijek je nosilac moći inicijator procesa. U ovom slučaju, prevjerenici jesu voljno učestvovali u procesu koji oni sami nisu inicirali i u kojem je njihov pojedinačni materijalni interes bio sekundaran. Primaran je bio interes osvajača koji selektivnim dijeljenjem povlastica prevlači na svoju stranu dijelove okupiranog naroda, time ga slabi jačajući svoje brojno stanje i vladalačke kapacitete i postiže razinu kontrole direktno proporcionalne mjeri razjedinjenosti naroda kojim vlada.

Kliše “Zavadi, pa vladaj!“, ma koliko izlizan i ma koliko opšteprepoznat i provaljen, ne prestaje da bude okosnica svake osvajačke i okupacione strategije, a Vlasi svaki njegov novi pojavni oblik kasno uoče i kasno definišu kao takav, na svoju štetu. Dok se Vlasi dosjete, okupator pređe igricu. A kad omudrali Vlasi na u narednom razdoblju pomisle da su dorasli, okupator primijeni novi i dotle nepoznat metod. I sve tako.

Naravno da je lakše vladati podijeljenim narodom i naravno da je zadatak svakog dobrog zavojevača da neprestano radi na pronalaženju i primjeni novih metoda unošenja zavade i podjela. Aktivno privlačenje jednog dijela naroda sebi, putem povlastica, prevjeravanja ili drugačije, jedan je od tradicionalno najboljih načina. Srbi ne samo da istorijski nisu bili imuni na ovakva dejstva, nego se nijedno dejstvo raznih zavojevača protiv Srba nije pokazalo djelotvornije i dugoročno razornije.

Među Srbima zavojevač redovno nailazi i na najžešći otpor i na najrevnosnije sluge.

Kao što danas pravoslavne – ili nominalno pravoslavne – Srbe dijeli pripadnost globalističkim i nacionalističkim ideologijama, kao što se sporimo oko slaganja ili neslaganja sa dominantnim postmodernističkim narativom Imperije koja nas okupira, koji jeste jedna vrsta religije za one koji u njega vjeruju, tako smo se i u prošlosti postavljali prema okupatoru ili kao odani, što smo dokazivali prelaskom na njegovu vjeru, ili nevjerni, što smo, naravno, pokazivali time što nismo prihvatali ideologiju iliti religiju zavojevača, tj. nismo mu povjerovali i nismo mu se zavjerili. A okupator je dijelio nagrade i kazne, shodno zasluzi.

Srpske zablude

Prevjeravanje, dakle, nije od Srba stvorilo nove nacije zato što različita vjera automatski ili postepeno gradi i novu naciju, nego zato što je prevjeravanje bilo prelazak na stranu neprijatelja i ulazak u milost neprijatelja, što za sobom povlači ne samo povlastice, nego i obaveze. Kad se pridružiš neprijatelju, glavna ti je obaveza da radiš ono što on radi i što ti on kaže da radiš, da jurišaš na njegove neprijatelje. Ako ti on kaže da su mu neprijatelji tvoja dojučerašnja braća, od čijeg rajinskog položaja si ti baš i pobjegao, tu nema vrdanja? Ko ti je dao povlasticu, komad zemlje, čin, status? Od koga si dobio vreću brašna u gladnoj godini? E, pa te skute i ljubi i pod njegovu komandu se stavljaj.

U islamskoj državi, poturčenjak često postaje i vlastelin kojem njegova bivša braća kuluče. Ko je njemu bliži, padišah u Stambolu koji mu omogućava povlastice ili rajetin s kojim dijeli krv? Kome je odan? Na čiju će stranu?

Čak i ako nisi baš postao beg, u milet sistemu Osmanske imperije, prelazak iz pravoslavlja na islam je značio prelazak iz nižeg mileta u viši.

Koji je misleći Srbin očekivao da se privilegovana osmanska gospoda po gubitku svoje osmanske otadžbine povinuje volji svoje raje i da se vrati u Srpstvo, koje je s prezirom napustila? Ko je smatrao realnim da se begovat pokori raji?

Koji je Srbin s gramom mozga očekivao da će vjerni austrougarski podanici srpskog jezika po gubitku rata i države od srpskog pravoslavnog oružja da iskreno padnu na grudi kaljavih i izmučenih seljaka-pobjednika u opancima od čije su istorijske sudbine su na prvom mjestu i pobjegli?

Ko je mogao očekivati da potomci pokatoličenih Srba za vijeki vjekova ne ostanu odani gospodaru, Beču, Berlinu, i posebno Rimu, i da ne ostanu uporište i prethodnica svojih gospodara prema omraženim Srbima? Ko je mogao očekivati da će bosanski musliman, begovski sin, da naprasno zaboravi milost stambolskog gospodara pod kojim je uživao vijekove agovanja i da oprosti raji koja mu je srušila i gospodstvo i otadžbinu?

Kao što reče Hamza Vuku, “bolja mi je vjera nego tvoja“. Misli, naravno, na bolji socioekonomski položaj koji mu je prilazak gospodaru omogućio.

Ko onda može očekivati da taj isti gospodar u Rimu ili Istanbulu, ili Vašingtonu, ili Berlinu, ne iskoristi tako odan i rad ljudski potencijal da se osveti nevjernicima, da iskolje prezrenu raju, da se vrati na svoje stare granice, da se proširi i ojača?

Ne preziru pravoslavni Srbi svoju odvjerenu braću zato što se klanjaju Alahu ili krste šakom, nego zato što su u srpskim ratovima stali na stranu neprijatelja i izvršavali – i dan-danas izvršavaju – njegove zapovijesti. Nepovjerenje prema odvjerenoj braći je tim veće što se pokazalo da su oni odani ne samo onome gospodaru u čiju su vjeru prešli, nego su bukvalno gotovi obući uniformu svakog zavojevača koji stremi da uništi pravoslavne Srbe. Dakle, oni više nisu samo vansrpski entitet, nastao rasrbljavanjem putem stalnog prelaska u redove konkretnog zavojevača, nego i antisrpsko oružje, na raspolaganju bilo kome ko udare na Srbe.

Zakonitost ostaje da, ne, nije prevjeravanje uzrok podjele i mržnje. Odanost tuđinu jeste.

Oprema: Stanje stvari

(Srbist, 10. 7. 2018)

Izvor: Stanje stvari

Vezane vijesti:

Pet ključnih pitanja za Srbe u Hrvatskoj danas | Jadovno 1941.

Svedočanstvo o pokrštavanju Srba u NDH: Morali smo na naše …

Iza „Hrvatske pravoslavne crkve“ stoji dio vrha hrvatske …