Vladan Ivković: Srbi imaju pravo na nacionalnu srdžbu, ma šta ona u budućnosti izazvala

Povodom teksta Viktora Ivančića „Slučaj Kusturica: Mozak na službenom putu“, prenetog i na „Stanju stvari“

Izvor: Srpski tjednik Novosti

Pravo na nacionalnu srdžbu

Ovo je izašlo iz pera Hrvata Viktora Ivančića, nekadašnjeg urednika splitskog „Feral tribjuna“, dakle, jednog takoreći umjerenog Hrvata i nekada oštrog kritičara Tuđmanovog režima. Upućeno je srpskom režiseru Emiru Kusturici.

Međutim, nije da nema i Srba, onih koje je genijalni Slobodan Antonić nazvao „slučajnim“, koji misle isto. Čitav slučajnosrpski glibovski[1] kabal, onaj koji voli Ivančića, a mrzi Kusturicu, se decenijama upinje da srpske žrtve, žrtve srbocida, umanji ako ne može da ih negira.

Kad ne može da ih negira ili umanji, onda digne dreku oko nekog srpskog stvarnog ili navodnog zločina, udesetostruči ga, ma koliki bio, svojom galamom u medijskim prostorom, kojim dominiraju, i tako zamijenivši teze, hronologiju i red veličina, ostave utisak da Srbi nemaju prava da insistiraju na svojim žrtvama, jer su, eto, i Srbi činili zločine.

Ivančić je, međutim, stvari prenio na višu razinu. Ivančić optužuje, konkretno Emira Kusturicu, da najavljenim snimanjem filma o Jasenovcu, jednom od dva-tri najgora stradališta u krvavom evropskom 20. vijeku, podstiče buduća krvoprolića doprinoseći srpskoj nacionalnoj srdžbi.

„Snimi li film o Jasenovcu, bit će to umjetnički doprinos ekonomiji nacionalne srdžbe: redatelj će žrtve genocida investirati u buduća krvoprolića.“

Gideon Grajf, vrhunski izraelski stručnjak za istoriju holokausta, za Jasenovac kaže da je po zlodjelima i mučenjima bio „daleko gori od Aušvica.“

Znači, pobili smo vas sedamsto hiljada, nikad nismo bili kažnjeni za to, nagrađeni smo državom, marionetskom, ali dobro sad, ali ako vi o tome budete larmali, vi ste krivi što se srdite, jer tako izazivate nova krvoprolića.

Pa, zar nemaju Srbi pravo na nacionalnu srdžbu? Zar nema ostatak poklanog naroda pravo da upire prstom i da širi istinu, čak i da kazni i da se osveti za poklane, pobacane u jame, silovane, rasporene, raskomadane, u tri rata dvadesetog vijeka? Zar smije Srbin da oprosti zla za koja niti je bilo kazne, ni pokajanja?

Čime su koljači Srba zaslužili da im se oprosti i da li su njihovi potomci, kojima srpska autošovinistička falanga voli da tepa sa „komšije“ ičim pokazali da se kaju za grijehove očeva? Da li su potomci ustaša koji su prešli u partizane 1944. prestali sa napadima na Srpstvo promjenom kape?

Nisu, niti će.

Srbi i te kako imaju pravo na nacionalnu srdžbu, kad već nisu imali snage da vrate žalost za sramotu i pokolje.

Šta smo bez najzdravijeg refleksa na zlo i nepravdu: bijesa? Ništa, krpe, sline.

Šta će da nas motiviše da ojačamo da bi se zaštitili od pokolja istih kama koji će nesumnjivo opet doći, jer srbocid nije okršaj, nego projekat?

Opasni i dobro organizovani proces nametanja, usvajanja i pounutrašnjenja srpske krivice, te dovođenja srpske zločinačke i genocidne prirode do nepobitnosti uporedo sa relativizacijom zločina nad Srbima, prešao je u fazu stigmatizacije pojedinaca među viđenijim Srbima koji ističu djela srbocida i upiru prstom na slučajeve srpskog stradanja koja niko u svijetu i ne osporava.

Ne napadaju se više samo tzv. negatori Srebrenice, nego i glasnici istine o jasenovačkom zlu.

Dok Memorijalni centar Holokausta u Bruklinu ovog vikenda podiže spomenik žrtvama kompleksa logora smrti Jadovno-Pag-Gospić, u srpskom medijskom prostoru se napada i pljuje režiser koji hoće da filmskom pričom ovjekovječi uspomenu na Srbe pobijene od strane Hrvata u Jasenovcu.

Znači, ako se po svijetu bez prepreka i osude dižu spomenici žrtvama hrvatskih logora smrti, a mediji i uticajni glibovi iz same srpske prestonice prenose i šire poruke autošovinizma i hrvatskog revizionizma i ućutkavaju glasove opravdane nacionalne srdžbe, jasno je ko je ovdje meta: srce i duša srpskog naroda u otadžbini, tamo gdje on jedino može i biti srpski.

Ako Srbi prihvate da su ubice, genocidni zločinci, onda to i jesu, tu nema više šta i kome da se priča.

Ako Srbi prihvate da nemaju prava ni da budu bijesni što su poklani u Jasenovcu, onda ćemo se slijedeći put kad koljači dođu dobrovoljno stajati u red za kaznu maljem.

Srbi imaju pravo na nacionalnu srdžbu, ma šta ona u budućnosti izazvala.

Naslov i oprema: Stanje stvari

(Srbist, 17. 5. 2019)

[1] Glib je skraćenica za „globalistički liberaš“, kovanicu koja pokušava da jednom sintagmom opiše sve antisrpske djelatnike u srpskom narodu, koji pod ljudskopravaškim plaštom šire politiku atlantističkih zavojevača.

Vezane vijesti:

Viktor Ivančić: Puca meni prsluk, Kusturice, za tvoj Jasenovac!