Viktor Ivančić se samodešifrovao iz kriptoustaše u golog ustašu

Datum objave: četvrtak, 9 aprila, 2020
Veličina slova: A- A+

Kriptoustaški nakot koji se lažno predstavlja pod „ljevičare“, a finasiraju ih Hrbi Milorada Pupovca, ovih dana je više zabavljen Srbima, nego virusom korona. Jer je to slično i treba istrijebiti, ili svesti na sezonsku mjeru.


Izvor: FROTAL.RS , 08. april 2020.

NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima.


Dok u Hrvatskoj ima svakakvih tema, recimo teški klerofašizam u državnim institucijama ili odlagalište atomskog otpada odmah na granici Republike Srpske, Viktor Ivančić prosto mora da se bavi Srbima. I to ne (nepostojećim, protjeranim, pobijenim) Srbima u Hrvatskoj, već kao i ostale ustaše koje se prave da to nisu – Srbima u Crnoj Gori.

Litijama, temom koja više gotovo ni da ne postoji u Srbiji i Srpskoj, ali joj hrbisti kao Ivančić ne daju predaha.

Povod za to je intervju sa Gojkom Perovićem, koji je predstavljao neku vrstu glasnogovornika litijskih dešavanja protiv jedinog titoističkog diktatora koji je još uvijek na vlasti – Mila Đukanovića.

Da Ivančiću bude još teže, onog koji je upravo došao na vlast „dešavanjem naroda“, a ne slobodnim izborima koje nikad ne gubi. Čak je i Lukašenko gubio izbore. Njemu očito smeta što je intervju objavljen u „njegovim Novostima“ i disciplinuje uredništvo pred javnošću jednom kolumnom koju bi objeručke prigrlio i sam Tuđman 1991. godine.

Njegov tekst je apologetski ka Milu, te na strani onih koji su rušili Njegoševu zavjetnu kapelu Srpske pravoslavne crkve na Lovćenu 1972. godine, da bi izgradili mauzolej po Meštrovićevim nacrtima. Do te mjere je Ivančić antisrpskog izričaja, da ga na naslovnoj strani i uz naslov „Koji se to narod događa u Crnoj Gori“, prenosi i Milovizija (RTCG).

Sa sve kriminalno loše frajštendovanom ćubom koja ukazuje na štokholmski sindrom prilikom njegovog povezivanja crkvenih litija i muža predsjednice Jugoslovenske levice – Mirjane Marković.

To bi, samo po sebi, bilo dovoljno da se prokomentariše njegov tuđmanistički tekst, da se sve ovo ne objavljuje za novac namijenjen „očuvanju identiteta srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj“.

Ferala nema bez Srba: A što ćemo ljubav kriti?

Viktora Ivančića u kojeg se sa Borisom Dežurlažovićem kune domaća autošovinistička, a posebno naglašeno latinizirajuća kasta Nevladinića, kao dokaz da „nisu svi Hrvati ustaše“, izdržava „srpski nacionalni tjednik“. Za Ivančića koji teško krije duboko usađenu i njegovanu mržnju, Srbi koji protestvuju protiv zakona o otimanju imovine sopstvene crkve su „svjetina“.

To je, opet, bolje od njegovih ideoloških istomišljenika i saboraca na očuvanju srpskog naroda od istrebljenja, kao što je Dana Budisavljević ili Patricija Kiš.

U njihovom slučaju Srbe je najbolje ne pominjati.

Još morbidnije po njegovu prirodnu antisrpsku besjedu, prenosi javni RTV servis „sekularne, multietničke i građanske“ Crne Gore, koji na mrežnoj strani ima opciju za šiptarski i engleski jezik, ali nipošto nema srpskog pisma. Ćirilice, za drugare u SNV-Novostima, na RTCG nema. Europskim i NATO vrijednostima protjerana je iz državnih institucija po receptu Ante Pavelića još 2003. godine. Mnogo prije lažiranog referenduma o nezavisnosti 2006. godine.

Novosti figuriraju kao jedini oblik Feral Tribjuna koji je moguć u Neovisnoj Republici Hrvatskoj. Feral je moguć jedino, ako ga finansiraju Srbi. I bukvalno, i u prenesenom značenju. Ako se ne piše protiv njih samih, to ne treba da postoji.

Dakle, novac koji iz budžeta Hrvatska izdvaja za srpsku nacoionalnu manjinu (koja je do 1991. godine bila konstitutivni narod u tom entitetu SFRJ), troši se na kriptoustaše, čije „ljevičarstvo“ podrazumjeva titoizam, odnosno antisrbizam u svim mogućim pogledima. Najbolje po maksimi „Slaba Srbija, jaka Jugoslavija“, ili danas „Što manja Srbija, to veća Hrvatska“.

Tjednik za očuvanje nacionalnog identiteta Hrba

U ovom „tjedniku“ kad se štampa, ima dvije-tri stranice napisane srpskim pismom. Kad smo posljednji put računali, bio je odnos 36:5 u korist zakona Ante Pavelića. Na mrežnoj stranici novina Pupovčevih Hrba, latinica je prvo što vam izlazi. Uz latinično slovo Ž na prvom mjestu, te azbučno do njega, imate i opciju Ž/Ž. Kada to kliknete, nema ćirilice.

Misli se u praksi, odnosno na naslovnoj strani. Kod Dežulovića i Ivančića je nema nikako. Nema je ni kod Hrba i ostalih koji ovo uređuju. Po želji i opredjeljenju, srpsko pismo je tu forme radi i za nebitne tekstove. Jedne sedmice latinicom, druge sedmice latinicom.

Kada otvorite „kulturu“ i zahtijevate samo nju, shvatite da je u „Novostima“ isključivo vlada tzv. etimološki pravopis, koji piše strane riječi u originalu. Ali samo ako su u originalu latinicom.

To bi, valjda, trebalo da bude putokaz kuda se ide u nastavku samoupravno-socijalističkog, a ne otvoreno ustaškog rješenja „Srpskog pitanja“ u Zagrebu.

(Kripto)ustaše iz Srpskog narodnog vijeća, pak, ne udružuju se i prijatelji im nisu nikakva srpska patriotska udruženja iz Srpske, Srbije, Crne Gore. Isključivo autošovinistička samoupljuvavajuća gamad, koja svoj fašizam i endemski nacionalizam (usmjeren samo prema srpskom narodu), pravdaju izmišljenim ljevičarskim pogledima.

Srpska ljubav prema (kripto)ustašama

I tu dolazimo do Banje Luke. Zapamćeno je da su Nezavisne novine, u svojoj fazi kada je Pero Simić pisao tekstove kao rođeni brat Čedomira Jovanovića i Nenada Čanka, svojevremeno finansirale ove iste kriptoustaše. Dežulović je bio posebno omiljen, dok se i on na temi litija proslavio tezom da je SPC neukusna i skorojevićna u arhitektonskom smislu, pa bi joj trebalo oduzeti sve crkve. Ne samo u Crnoj Gori.

Da stvar bude gora, štampane su i promovisane tako opskurne, psihijatrijski antisrpske persone, kao izvjesni Andrej Nikolaidis. Mnogo poznatiji kao čovjek kojeg je za klevetu tužio Kusturica, nego kao savjetnik otvorenog ustaše Ranka Krivokapića. U Crnoj Gori je oko litija takvih srbomrzitelja za ponijeti (ne računa se kilaža) bilo premalo na tržištu, pa su ih uvozili za lokalna glasila čak i iz Efbiha. Evo sada iz Hrvatske. Tradicionalnog montenefrinskog partnera.

Jedino možda Miloradu Dodiku koji prima neprijatelje srpskog naroda i glavne asimilatore u Hrbe (tzv. Srpsko narodno vijeće), nije jasno da Ivančić i Dežulović, nemaju nikakve razlike u odnosu na Kolindu i Milanovića. Osim što možda Milanović ima srpskije ime.

Berza ustaško-nevladinićkih pohrbitelja

Oni koji navodno imaju srpska imena i prezimena su na višoj cijeni, ali uvijek dobro kotiraju „normalni ljudi“, „nenacionalisti“, „kosmopoliti“, „svetski čoveci“ i „novčane ljudine“; kao što je Viktor Ivančić.

Ovi koji su usljed svog „jugoslovenstva“ imuni na to da se hvale kako su oni otkrili i promovisali Marka Perkovića Tompsona, daleko su prihvatljiviji od bilo koga ko ne piše da je Zemlja ravna ploča, ili da Petar 2. Petrović Njegoš nije bio Srbin.

Sve su to ljudi koji smatraju da je njihov toksični antisrbizam nešto što je ne samo dozvoljeno, već i civilizacijska obaveza, kakvu treba uvesti u osnovne škole po Srbiji.

Kako sada stvari stoje, ovaj jasno (pogotovo uz nominalnu ljubav prema Srbima koja nije Tuđmanov HDZ) šovinistički i gotovo rasistički tekst, mogao bi se zaista naći u obaveznoj lektiri za škole. Upravo (ne)djelovanjem srpskih državnih tvorevina kad je već odavno dešifrovano kriptoustaštvo u pitanju. Takav narativ se ohrabruje i finansira od Srbije i Srpske.

Tekst objavljujemo u cjelosti, uz pomoć tipke „Ž“, tjednika srpske nacionalne manjine u Neovisnoj Republici Hrvatskoj. Naslov je dio šovinističko-tabloidnog genija Viktora Ivančića. Robi je otišao u K.

Krst na obaraču

Nasuprot mudrovanju protojereja stavrofora Gojka Perovića u Novostima, Srpska pravoslavna crkva se svojim djelovanjem u Crnoj Gori nameće kao neka vrsta spiritualne ekstenzije velikosrpske politike koja nariče nad prostorom izgubljene dominacije

Koji se to narod ‘događa’ u Crnoj Gori?

Iz perspektive laičkoga promatrača – koji je dovoljno star da zna kako je dosjetka pisca Milovana Vitezovića, ‘događanje naroda’, prije više od trideset godina poslužila kao jedan od popularnijih propagandnih stimulansa za lučenje nacionalističkih strasti u Srbiji, što je potom vodilo do rata i krvavog rasturanja Jugoslavije – reklo bi se da se u Crnoj Gori posljednjih tjedana ‘događa’ srpski narod, i to pod vodstvom Srpske pravoslavne crkve, a uz zajedničku parolu ‘Ne damo naše svetinje’.

No protojerej stavrofor Gojko Perović, rektor cetinjske bogoslovije, kao upućeniji insajder ima bitno drugačije viđenje ‘naroda’ čije se ‘događanje’ očituje kroz masovno sudjelovanje u protestnim procesijama što ih organiziraju pravoslavni svećenici. U intervjuu u pretprošlome broju Novosti, potaknut s nekoliko snishodljivih pitanja novinara, uložio je znatan napor da uzbunjenom ‘narodu’ ukloni nacionalnu etiketu, kao i da naglasi nadnacionalni karakter nacionalne crkve pod čijom komandom okupljena svjetina demonstrira.

‘Narod’, po shvaćanju protojereja stavrofora, zapravo je kolektivni revolucionarni subjekt, neopterećen nacionalnom posebnošću, mističnim putem osviješten, koji upravo priređuje spektakularnu demokratsku transformaciju društva i vodi odlučnu bitku za ‘sekularni karakter države’, odnosno za ‘osnovne principe ljudskih sloboda’, a ako crnogorski vlastodršci ne budu imali sluha za te opravdane zahtjeve, pokret će od ‘trećine biračkog tijela’ – koliko svećenik procjenjuje da ga je trenutno u stanju borbene gotovosti – nabujati do ljudske lavine, naime ‘naroda će biti sve više’.

‘Svakako prisustvujemo svojevrsnom demokratskom preobražaju u kom građani postaju svjesni svoje uloge u društvu, one iskonske uloge učesnika društvenog ugovora, po kojoj građani daju suverenitet državi. U njihovim je rukama sudbina i budućnost države. Nema više straha od vlastodržaca, ma ko oni bili. Narod se oslobodio straha, jer vjeruje Crkvi.’

Novinar, začudo, rektora Gojka Perovića nije priupitao koliko još ‘demokratskih preobražaja’ treba da se desi, i koji je ovo ‘demokratski preobražaj’ već po redu, nakon što je model mirakuloznog ‘događanja naroda’ izumljen u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, pa se od tada obnavlja po uvlas istoj recepturi što je protojerej stavrofor sada otkriva kao čudo – dakle uz vrhovništvo koje najprije ideološki instruira i povede ‘narod’, da bi onda moglo slijediti ‘narodnu volju’ i prekrojiti ‘sudbinu i budućnost države’ – drugim riječima: kako to da bi iskaz uvaženog klerika nekoć bez dvoumljenja potpisao ama baš svaki izvršni sekretar Slobodana Miloševića, uz minimalnu korekciju kojom bi riječ Crkva bila zamijenjena imenicom Partija?

Zato ga je, međutim, pitao tko doista sudjeluje u litijama, pokrenutim nakon što je famozni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica izglasan u parlamentu – preciznije: ‘Jesu li to samo Srbi ili ima i Crnogoraca?’ – i dobio sljedeći odgovor:

‘Nije normalno da od ta dva politička identiteta pravimo dva naroda. U pitanju je jedan te isti narod, koji je unutar sebe podijeljen različitim političkim identitetom. Nerijetko, imamo primjere u posljednjih 30 godina, da jedan isti čovjek mijenja taj identitet… Od Srbina do Crnogorca i nazad.’

Pri odluci da upravo ‘političkim identitetom’ označi osjećaj nacionalne pripadnosti, protojerej stavrofor je zacijelo imao u vidu faktor privremenosti. Uz nešto zlobniji uvid – takav koji bi obratio pažnju ponajprije na ono namjerno prešućeno – lako bi se moglo pokazati kako Perović ‘dva politička identiteta’ kojima je jedan te isti narod unutar sebe podijeljen razumije na način da su na jednoj strani Srbi, dok su na drugoj oni što su nekoć bili Srbi, a sutra će to, uz Božju pomoć, opet postati. Podjela na Srbe i Crnogorce unutar istog naroda uzima se u obzir samo uz pretpostavku da su ovi drugi, zbog kratkoročnog političkog hira, drugačije nazvani prvi.

A ipak, jedan od predvodnika povorki koje doslovno vrište o nacionalnoj ugroženosti skriva nacionalne intencije bunta kao zmija noge. Novinaru Novosti objasnio je da litije ‘imaju izrazito nadstranački i nadnacionalni karakter’ i da je ‘pripadnost Pravoslavnoj crkvi ono što dominantno opredjeljuje ljude’. Detalj koji izdajnički otežava tu prodaju magle leži u činjenici da se, kada je riječ o pripadnosti, uistinu ne radi o ‘Pravoslavnoj crkvi’, već – formalno i suštinski – o Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Iako se za ovu priliku opskrbio gandijevskim vokabularom, mitropolit Amfilohije Radović, čovjek koji je svojedobno osiguravao duhovnu podršku ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Željku Ražnatoviću Arkanu, a danas je vrhovni klaun pravoslavnog cirkusa u Crnoj Gori, pokazuje mnogo manje diplomatske taktičnosti oko etničke legitimacije naroda koji, po njegovu sudu, ovih dana doživljava svoje ‘vaskresenje’ i hrabro slijedi Svevišnjeg, odnosno samog mitropolita kao njegova ovlaštenog zastupnika: ‘Narod u Crnoj Gori, koji je bio najbezbožniji deo našeg srpskog naroda, danas je narod koji je krenuo za Gospodom, od deteta do starca.’ Na tom će svetom putu srušiti ‘bezbožni, antievropski, antisrpski i antivaseljenski zakon’, a po mogućnosti i vlast koja ga je donijela. Ni producent iz Beograda, Aleksandar Vučić, nema osobitih zadrški u tom pogledu: problem je, veli, što ‘Srbi ne smeju da se osećaju kao Srbi u Crnoj Gori’. Ili je producentove poruke, da bi lakše ušle u uho naroda, zgodnije širiti fabrikatima njegove redovne tabloidne propagande, na primjer Informer: ‘Podgorica danas drži čas srpstva!’

Rektor Gojko Perović, međutim, pristupa problemu sa zahtjevnijim gardom: on stoji na braniku srpstva bježeći od njegova artikuliranja kao vrag od tamjana. Tako nam se ukazao zanimljiv slučaj denacionalizacije nacionalističke retorike. Za medije određenog profila to je očigledno privlačno, jer jamči stanovitu komociju, zato što se polivalentnom krinkom mogu okoristiti i intervjuirani i intervjuist. U prilici si liferovati Amfilohijev nacionalistički mrak, a da se s Amfilohijem ne bakćeš. Čak ćeš i taj mrak, uz nešto spretnosti, prikazati u fragmentu koji uključuje pitomo treperenje molebanskih voštanica. Etnoklerikalizam nastupa u građansko-sekularnoj ambalaži.

Aktualni događaji u interpretaciji protojereja stavrofora stoga zveckaju poput lanca uvezanih proturječja: popovi predvode borbu za ‘sekularno ustrojstvo države’, okupljanje Srba je zalaganje za ‘građanski koncept društva’, nacionalna homogenizacija predstavlja ‘demokratski preobražaj’, parola ‘Ne damo naše svetinje’ je protest protiv teokratskih aspiracija, crkva s nacionalnim predznakom ima nadnacionalno poslanje i zbog toga mobilizira pripadnike samo jedne nacije, a iza svega na komandnome mjestu stoji duhovni pokrovitelj prononsiranih ratnih zločinaca ne bi li svojim moralnim autoritetom zaštitio ‘osnovne principe ljudskih sloboda’.

S takvim darom za hipokriziju Gojko Perović je istinski sljedbenik govorničke taktike Slobodana Miloševića, koji je upravo takvim kodiranim jezikom stekao omiljenost među ‘narodom’ i osigurao autoritarnu moć, ustrajno pazeći na balans između onoga što verbalizira i onog što ostavlja neiskazanim, a što su oni kojima se obraćao savršeno dobro razumjeli. U svaki su Miloševićev huškački istup unaprijed bili ugrađeni elementi poricanja, i to kao kolektivna svojina, pa su adresati – naučivši dešifrirati dvostruki diskurs vladajuće retorike – znali da vođa, primjerice, govoreći o Jugoslaviji ima u vidu proširenu Srbiju, ili da njegove borbene jadikovke o ugroženosti Srba predstavljaju poziv Srbima da počnu ugrožavati druge. Baštineći tu komunikacijsku tradiciju, protojerej stavrofor i njegova pastva – recimo – u floskulu o ‘demokratskom preobražaju’ društva bez teškoća pakiraju najčišću suprotnost tome: neprestanu agitaciju.

Državotvorni nacionalizam, začinjen mokrim snovima o autokefalnoj crkvi, bez sumnje reži i na drugoj strani barikade – crnogorski se predsjednik Milo Đukanović, uostalom, uz pomoć ‘događanja naroda’ i dokopao vlasti, sklopivši tada s vrhom Srpske pravoslavne crkve čelično savezništvo, pa je taj savez godinama proizvodio respektabilnu količinu svakovrsnih opačina, da bi u jednome trenutku državnik promijenio ‘politički identitet’ i u očima prevarenog klera postao bezbožni izrod – no Novosti se, zbog nekog razloga, nisu ponudile kao platforma za njegovu promociju. Amfilohijevu posilnom, s druge strane, dat je lijepi prostor da neometano bulazni o sekularnom dezenu svoje mantije.

‘Prije svega je u pitanju uništavanje građanskog koncepta društva’, žali se na vlastodršce rektor cetinjske bogoslovije. ‘Zamislite, na početku 21. vijeka ovdje se kodifikuje novi jezik, obnavlja se nacionalna, odnosno državna crkva!? Kome to treba?’ zgraža se. A zašto je Srpska pravoslavna crkva, čije ime datira iz nedavnog 20. vijeka, i dalje u svom nazivu definirana kao nacionalna i je li to ‘u koliziji s njezinim univerzalnim poslanjem’, ipak pita novinar, pa umjesto zgražanja dobiva uravnoteženi odgovor, recitaciju u kojoj se sažela stoljetna mudrost:

‘Činjenica jeste da su nacionalni nazivi pomjesnih crkava u pravoslavlju nešto što odudara od prirode Crkve i njenog jevanđelja, ali to jeste produkt jedne istorijske epohe i biće potrebno vremena da se takvo nešto prevaziđe. Sa druge strane, ti nazivi nose u sebi uspomenu na jedno vrijeme narodnog buđenja i objedinjavanja, u odnosu na vjekovna ropstva.’

Nezgodna je stvar s uspomenama, međutim, što ih ne možeš uvijek selektirati po vlastitome nahođenju i na tome graditi upotrebljivu verziju tradicije. Postoji tako uspomena i na krvave ruke mitropolitove. Postoje uspomene na samostane koji su služili kao radionice za kovanje kletvi i brušenje noževa. Postoje uspomene na bjesomučna sijanja mržnje s oltara. Postoje uspomene na pokrštavanje oružja i na dodjele crkvenih počasti znamenitim koljačima, uspomene koje se vežu uz gotovo sve vjerske institucije sa ovih prostora, pa i uz Srpsku pravoslavnu crkvu. Postoje uspomene na liturgijsko poticanje takvog ‘narodnog buđenja’ i ‘objedinjavanja’ čiji će saldo biti izražen u tisućama leševa. Postoje dakle uspomene na vrijeme kada nacionalni naziv Srpske pravoslavne crkve, nasuprot mudrovanju Gojka Perovića, ne samo što nije odudarao od prirode njenog ovozemaljskog djelovanja, već je obilježavao njen puni smisao.

Samo što su to ujedno i uspomene na sadašnjost: blagodareći naporima većeg dijela visokog svećenstva, SPC se svojim djelovanjem u Crnoj Gori nameće kao neka vrsta spiritualne ekstenzije velikosrpske politike koja nariče nad prostorom izgubljene dominacije. Šteta je što iz uspomena na dosadašnje ishode te politike nije izvučena pouka, pa niti registrirana pravilnost da ova obično salutira prije nego kolabira.

Što se pak ‘vaskrslog naroda’ tiče, taj je sa svojom punom građanskom opremom po tko zna koji put do sada mobiliziran i doveden u stanje borbene pripravnosti, kako bi proveo ‘demokratski preobražaj’ i promijenio ‘sudbinu i budućnost države’, a vjerski poglavari, upućeni u ‘građanski koncept društva’, instruiraju ga kako da drži krst na obaraču.

Kakvi će biti sljedeći potezi nišandžija saznat ćemo valjda u nekom od narednih brojeva Novosti.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top