Ustaše zovimo ustašama, klerofašiste – klerofašistima, a razbojnike – razbojnicima

Otkako je osvojio prvu nagradu „Na vrh jezika“ prije deset godina, Marko Pogačar postao je jedan od članova žirija koji svake godine raspisuje konkurs i dodjeljuje tu nagradu. Pogačar je jedan je od najprevođenijih savremenih hrvatskih pjesnika, čiji se stihovi čitaju u više od trideset zemalja. Uoči drugog izdanja festivala Prvi prozak na vrh jezika, zamolili smo ga da prokomentira ovogodišnjeg dobitnika Antonija Sebastijana Kukavicu te gašenje Zareza, aktivizam i poeziju na internetu.

Ovogodišnju nagradu za poeziju Na vrh jezika osvojio je Antonio Sebastian Kukavica svojim izrazito snažnim pjesmama u prozi. Što je bilo presudno za takvu odluku žirija? Je li to prvi put da su pjesme u prozi osvojile nagradu „Na vrh jezika“? Što nalazite u pjesmama u prozi ovogodišnjeg dobitnika? 

– Žiri nagrade „Na vrh jezika“, kako je to i inače običaj, pokušava izabrati najbolji, najkonzistentniji rukopis iz mase pristiglih priloga koji udovoljavaju propisanim kriterijima. Ove godine to je, jednoglasno, bio Sebastianov. Njegove prozne pjesme upućuju na već poprilično formiranog autora, čvrsto naslonjenog na historijske avangarde, s očitom sklonošću formalnom eksperimentu i apsurdu. Iako naravno nije riječ o novim i neviđenim prosedeima, u kontekstu najmlađe hrvatske lirike njegove pjesme djeluju osvježavajuće, zanimljivo. Uz nešto redukcije, vjerujem da ćemo imati svježu, dinamičnu knjigu.

Je li ovogodišnja konkurencija na konkursu „Na vrh jezika“ bila žestoka? Je li prijavljenih na konkurs bilo više ili manje nego ranijih godina? Kako globalna kriza kvalitativno i kvantitativno djeluje na poeziju koju stvaraju mladi pjesnici? 

– Priloga je, kao i obično, bilo mnogo, No teško bi bilo reći da je konkurencija žestoka. Iz mase obično ispliva tek nekoliko rukopisa, od kojih ili jedan znatno odskače, ili imamo tih nekoliko dobrih ili vrlo solidnih, ipak ne odličnih rukopisa. Izbor je u tom slučaju, naravno, teži. Dešavalo se međutim i da se u finalu nađu dva podjednako uzbudljiva rukopisa. Tada slijedi iz različitih aspekata argumentirana rasprava pa i, ako je nužno, preglasavanje. A kriza je, čini mi se, prenedefinirana i suviše kompleksna stvar da bi iole argumentirano govorili o njezinom utjecaju na mladu liriku.

Deset godina konkursa“Na vrh jezika“ znači i deset pobjednika koji su se u međuvremenu afirmisali svatko na svoj način i mnogi od njih potiču književna događanja u svojim sredinama. Kako ste zadovoljni tragom koji nagrada „Na vrh jezika“ ostavlja u književnosti, u usporedbi s ostalim pjesničkim nagradama u istoj kategoriji? 

– Među desetak sličnih nagrada kod nas, čini mi se da se nagrada „Na vrh jezika“ u ovom desetljeću sasvim lijepo afirmirala. Uzimajući u obzir vidljivost i kasniji razvoj njezinih laureata, ona puše za vratom s obzirom na tradiciju i simbolički kapital ipak teško dosežnom Goranu za mlade pjesnike.

Nema nikakvog razloga izbjegavati da se otvorene apologete i zagovaratelje ustaškog režima nazove ustašama, privatizacijske i korporativne pljačkaše razbojnicima i kriminalcima, eksponente snažnog, često i dominantnog krila katoličke crkve u Hrvatskoj klerofašistima, političke i karijerne oportuniste oportunistima, filmaše koji na bijedan način falsificiraju ne tako davnu povijest jednostavno lažovima i imbecilima i tako dalje, kad je sasvim jasno da je upravo to na stvari. Dobro je znati tko je neprijatelj. Nije riječ tek o protivnicima, već o neprijateljima u punom smislu. A protiv neprijatelja se treba boriti, svim raspoloživim sredstvima.

Ove godine oprostili smo se od Zareza u štampanom izdanju. Kako će se gašenje časopisa odraziti na konkurse i stvaralaštvo mladih? Ne bi li za poticanje čitanja i književnog stvaralaštva trebalo biti sve više časopisa, a ne sve manje? Može li internet nadoknaditi nedostatak novinskih medija? 

– Gašenje Zareza bila je otvoreno cenzorska, jasno politički motivisana gesta nemušto pravdana pogrešno interpretiranim ili jednostavno lažnim birokratskim pseudoargumentima. Zarez je, iz sasvim razumljivih razloga, bio trn u oku ustašoidnog ministra i nadređene mu administracije i sasvim je očekivano ugašen, iako je to, kao i toliki potezi ove vlade, taktički priglupo izvedeno. Nestanak Zareza kao štampanog medija veliki je gubitak, ali moguće ne i konačan – vlada u ovom trenutku, svima je jasno, više ne postoji. A Zarez, i bez obzira na to, nije niti približno gotov: upravo se, s pomlađenim uredničkim postavom, postavlja na noge u E-formatu, koji donosi i neke prednost.

Vaši medijski nastupi su otvoreno aktivistički i ne propuštate upozoriti na stalnu prijetnju fašizma i štetu koju jednoumlje može učiniti jeziku i narodu. Može li se vaš politički angažman shvatiti kao izraz pjesničke hipersenzibilnosti? Jesu li pjesnici zbog potrebe za kreativnom slobodom osjetljiviji na jednoumlje? 

– Nije riječ ni o kakvoj pjesničkoj, niti bilo kakvoj drugoj hipersenzibilnosti. Mora se biti zaista hiposenzibilan, da ne upotrijebim težu riječ, da se ne registrira što se oko nas dešava i na to nekako ne reagira. Prije svega pomaže stvari nazvati pravim imenom. Nema nikakvog razloga izbjegavati da se otvorene apologete i zagovaratelje ustaškog režima nazove ustašama, privatizacijske i korporativne pljačkaše razbojnicima i kriminalcima, eksponente snažnog, često i dominantnog krila katoličke crkve u Hrvatskoj klerofašistima, političke i karijerne oportuniste oportunistima, filmaše koji na bijedan način falsificiraju ne tako davnu povijest jednostavno lažovima i imbecilima i tako dalje, kad je sasvim jasno da je upravo to na stvari. Dobro je znati tko je neprijatelj. Nije riječ tek o protivnicima, već o neprijateljima u punom smislu. A protiv neprijatelja se treba boriti, svim raspoloživim sredstvima. Koliko god malena, smiješna, pa i patetična ona bila. Da se razumijemo, još uvijek uglavnom govorimo i pišemo, glave nisu u pitanju. U tom kontekstu ne može biti govora o hrabrosti. U ovom slučaju to čak i nije pitanje aktivizma nego higijene, minimuma vlastitog dostojanstva.

Vaše zbirke poezije objavljene su i u e-izdanju i na e-knjizi su među čitanijim naslovima. Možemo li danas, nakon 20 godina interneta, definisati što je internet učinio poeziji i kamo je vodi? 

– Internet jest ponešto demokratizirao pristup pjesničkom polju ali ni približno još nije utjecao na njegovu strukturu i dinamiku koliko se to prije desetak i nešto više godina prognoziralo. Izdavačka mašinerija, ali i simbolički kapital pjesništva ostali su čvrsto vezani za papirnata izdanja. Dobrodošla iznimka, kakvih će, nadam se, biti sve više, projekt je Besplatne elektroničke knjige, koji već dugi niz godina uspješno vodi Krešimir Pintarić.

Ime Marka Pogačara postalo je pojam koji diktira pjesničku kvantitetu i kvalitetu. Najavljujete li i za ovu godinu novu zbirku pjesama? Osvajate li nove zemlje svojim prijevodima, budući da je vaša poezija dosad prevedena na tridesetak jezika. Koje vas teme trenutno zaokupljaju i čime ćete ove godine ove godine iznenaditi publiku? 

– Upravo je, u izdanju Frakture, iz štampe izašla putopisno-esejistička knjiga Slijepa karta. Paralelno se radi na novim pjesmama. Do kraja godine spremaju se francusko i ukrajinsko, te nekoliko regionalnih izdanja izabranih pjesama. Što se tema tiče, ovih me dana zaokuplja uglavnom samo jedna: kako je ova skupina kriminalaca, opskuranata i imbecila još jednom uspjela završiti na vlasti kada je – sve druge logike po strani – jedino razbojstvo u kojem još nisu zatečeni valjda orgija u dječjem vrtiću. Odgovor mi je, nažalost, poznat. Više me, zapravo, zanima postoji li uopšte strukturna mogućnost, predispozicija da HDZ-ova i po mjeri HDZ-a stvorena država nadživi HDZ.

Spekulativna fikcija dakle, što ćete.

Autor: SANDRA POCRNIĆ MLAKAR

Izvor: LUPIGA