Ustaše razdvajaju muškarce od žena i djece

Naš sve beznadežniji položaj i puna neizvjesnost nametali su nam najcrnje slutnje.
U isprekidanom snu, u tim, u svakom pogledu, neprimjerenim uvjetima odagnasmo i tu noć neizvjesnosti. Mnogi detalji su ostali nezapamćeni ili su ostali u sjeni najdrastičnijih. No, u cjelovitom sjećanju ostao je dio dana koji je nastupio – sa balkona Sokolane upozoravaju na tišinu i saopštavaju: „Svi muškarci stariji od deset godina, neka izađu u stroj. Ako ostane netko ijedan dan stariji od deset godina, bit će streljan. I on i majka”. Izlaze ljudi na čistinu ispred Sokolane i nekadašnje škole. Postrojavaju nas u četiri reda, vrste. Stroj se protegnuo od ceste do nasuprot katoličke crkve i cintora, pa lijevo, sve do kuće nekadašnjeg pristava. Majka i sestra plaču i gledaju me. Ništa ne govore. Prešutno i one i ja prihvatismo prijetnju kao realnost i ja pođoh u stroj. Majka me zovnu i dade mi krparu i neko culce u koje je nešto stavila, a ja bio pošao bez ičega. Opet me obje izljubiše i ja se izgubim u stroju. Tu postajasmo neko vrijeme. Nadzire nas nekoliko ustaša, hodaju tamo-amo ispred stroja. Uskoro dolazi povelik broj ustaša i oni opkoliše stroj sa obje strane, uzeše puške u ruke i naređuju nam da se okrenemo u pravcu crkve, odnosno ceste. Okrenusmo se i uskoro je kolona četvororeda ili šestororeda krenula u pratnji ustaša sa obje strane. Po izlasku iz parka, usmjeravaju nas desno cestom, a zatim lijevo u pravcu željezničke stanice. Ustaša koji je išao uporedo sa mojim redom stalno je ponavljao: „Ljudi, nemojte bježati jer je sve opkoljeno vojskom”. Bio je u civilu, ali je imao ustašku kapu i pušku na kojoj je bila bajoneta. Slušajući to njegovo upozorenje došli smo i do kraja naselja gdje se nastavlja put za Veliku Barnu, a lijevo se ide prema željezničkoj stanici. Tu je kolona savila lijevo. Naš red dolazi do kuće Miščevića odakle vidimo da je ispred Jemeršića vile postavljen puškomitraljez, a iza njega je, stojeći u grabi, ustaša. Kolona je išla pored vagona, a onda nas zaustaviše i naređuju da se penjemo u te stočne vagone. Ljudi ulaze, uskaču, a oni počeše da tuku puškama one koji se propinju u vagon. Čuju se jauci, a onda, otuda sa čela kolone, dolazi ustaša Žiga i viče da se prestane sa tučom. U toj gužvi nisam mogao da se uspnem na vagon, a da ne dobijem batina. Ušao sam napola uguran pod vagon. Sad, pošto su gotovo svi ušli, stariji su mi pomogli da se popnem u vagon. Još su doveli nekoliko ljudi pa su i njih utjerali u naš vagon, jer, kao, tu još ima mjesta.

< Park, logor za Srbe Bilogore                                         Sadržaj                                 Marvenim vagonima u neizvjesnost >