UOČ’ VELIKE GOSPOJINE 2015.

Ova tema mi se nametnu (ne)očekivano. Rodi je vrijeme i događaj. Nije me mogla obići a ni ja je ne mogah preskočiti.

Živi se sve do 1995. kod mrtvih okupljaše. Danas živih nema a mrtvi posljednom snagom upozoravaju.

Piše: Nikola Kobac

Da je bilo pravde i ljudskog poštenja, da mržnja nije zavladala ljudskim umom, da se je ruka zločinca osušila prije nego što je nož uzela, večeras bi se spremao za sutrašnji zbor u selu Trepči.

Na granici Banije i Korduna, sabirao se narod na Veliku Gospojinu oko mjesta Spomen kosturnice mada je pravo mjesto zborovanja (tek me nekoliko sjećanja na to sjeti) bilo Crkvište. Mala zaravan ispod groblja Krljinovac na kome je do Drugog svjetskog rata stajala drvena crkvica Svetih Arhanđela. Ušće Trepče u Kupu je od tog mjesta svega 300 do 400 metara udaljeno.

Već više od 20 godina je tamo sve pusto! Ni moji mrtvi me danas ne prepoznaše, ne radovaše se mome dolasku.

Očev grob mi šapnu:

Smetaš sine, korovu i ljetu

i ne svraćaj u Zemlju ukletu.

Ne okupljaj mrtve duše u mrtvome selu

neprav` ranu na živome tijelu.

A đedove suze sa groblja me odagnaše.

Obilazeći mrtva mjesta koja nikada dovoljno i pažljivo ne mogu obići, razmišljam o živom čovjeku. Ko može bez griže savjesti postati i ostati Čovjek? Kako se proizvode protivnici i zločinci? Prijatelji i saradnici? Postoji li mjerilo istine, ili da li se Istina uopšte može mjeriti?

Može li biti zdrav čovjek onaj čovjek koji misli da samo iz njegovih usta izlazi istina? Može li ćutanje prećutati sve laži? Gdje je granica između pravednika i „pravednika“, grešnika i „grešnika“?

Da li je snaga čovjeka u napadu ili odbrani? Je li bezobrazluk stil življenja ili urođena vrlina? Da li rad oslobađa ili onemoćava?

Zašto neki ljudi u sebi nose skrivenog psa koji na svako njihovo nezadovoljstvo reži i laje na druge ljude? Da li taj pas upravlja čovjekom koji nesvjesno izvršava njegova naređenja?

Danas sam u podsvjesti čuo – jedan je na mene zalajao!

O Bože, koliko je taj „pas“ sa mene tereta skinuo. Lepršao sam kao tek stvoreni mali anđeo iznad zemlje koju nemjerljivo voljah. Koliko me je ta lavež otrijeznila i pomogla da konačno shvatim sve zablude mojih očekivanja. Pseće „ževkanje“ mi otjera iz duše sve što je u toj duši nekoliko sekundi prije toga za ljubav rezervisano bilo.

Osta sam živ, blago meni…

Ova tema mi se nametnu (ne)očekivano. Rodi je vrijeme i događaj. Nije me mogla obići a ni ja je ne mogah preskočiti. Zaslužila je da o njoj mnogo stručniji ljudi (pedagozi, psiholozi, sociolozi…) pišu, da je izučavaju.

Da pomognu ljudima kako bi iz sebe istjerali svu paščad koja prvo njih, a onda razara i sve druge vrednote ljubavi i postojanja.

Na Zbor u Trepči više nikada niko doći neće. Neće se prodavati „slatka voda“, šarena grotulja, rakija na čokančiće, pivo na vlašice, prasetina na komadiće…

Ni psi lutalice više ne žive u Trepči. I moje ljubavi su sahranjene.

Neka počivaju u svome (ne)miru!

Iz Domovine 27. avgusta 2015.

Vezane vijesti:

„(h)istorija osušene zbilje“ – o strategiji „noža i križa“

Nikola Kobac: 4. avgust 1995. – Jadovno 1941.

Nikola Kobac: I ja sam za dom spreman, na drugi način – ako mi …

Novogodišnja čestitka Srbima iz Hrvatske za ljeto 13-2013 …