Kada su u Hrvatsku stigle haške optužnice protiv generala za ratne zločine počinjene u “Oluji”, javnost je ostala potpuno šokirana njihovim sadržajem, posebice optužbom Tužiteljstva da je “Oluja” bila “zločinački pothvat” u svrhu etničkog čišćenja. “Optužena je cijela Hrvatska”, vrištalo se s naslovnica i političkih govornica. Nažalost, dovoljno je kao primjer samo spomenuti zločin koji su Markačevi i Sačićevi specijalci počinili u Gruborima, da bi se vidjelo kako u tim optužnicama ima istine. To pogotovo postaje jasno ovih dana, kada novinarka “Jutarnjeg lista” Slavica Lukić piše da je Igor Beneta, jedan od navodnih počinitelja tog pokolja, čije je obješeno tijelo nađeno kraj Otrića, zapravo ubijen.
Rasplet priče počinje 5. siječnja 2011., kada je Vrhovni sud naložio da se Beneta i bivši mu zapovjednik Frano Drlje vrate u pritvor: Beneta je supruzi Emiliji rekao da će se on i Drlje skrivati sve dok im odvjetnici ne budu sugerirali da se pojave na sudu, o čemu je ona dala iskaz splitskom ŽDO-u. Tvrdi da se Beneta 15. siječnja 2011. odvezao u Knin, gdje se trebao naći s Drljom i odvjetnicima Ljubom Pavasovićem, Ivanom Stanićem i nekim Leom; kaže da su tada obišli i Grubore. Dva dana kasnije, posljednji je put vidjela supruga, koji joj je rekao da će je o svemu obavještavati njihov suradnik. I doista, nepoznati je nekoliko puta nazvao Emiliju, posljednji put krajem ožujka 2011., kada se Drlje predao vlastima.
Ništa od očevida
Emilijin je iskaz DORH-u potvrdio Benetin prijatelj, rekavši da ga je Beneta, nakon što ga je odvezao u Knin, pozvao na večeru u Klis, na kojoj im se – uz Drlju i odvjetnike – pridružio i zapovjednik splitskih specijalaca Danijel Krolo. Benetu je dva dana nakon večere opet odvezao do Knina i, na njegovu zamolbu, ostavio na otvorenoj cesti kraj Otrića, gdje su ga trebali pokupiti Drlje i odvjetnici. Više ga nikada nije vidio, a 11. travnja 2011. lugar je pronašao i fotografirao obješeno Benetino tijelo, pa je zaključeno da je specijalac počinio suicid.
Tada kreće serija događaja, koja otvara mnoga neugodna pitanja. Iako je tijelo pronađeno u Zadarskoj županiji, uviđaj rade policajci iz Gospića. Tijelo je ipak prevezeno u zadarsku bolnicu i, nakon obdukcije, pod oznakom NN – iako je nelogično da liječnici nisu otkrili identitet kada Benetini otisci prstiju i zubala postoje u policijskoj bazi! – pokopano na tamošnjem groblju. Mimo uobičajene prakse, policija je prešutjela pronalazak leša i nije obavijestila obitelji koje su prijavile nestanak nekoga svog člana. Bizarnosti se nastavljaju 25. studenoga prošle godine, kada policijski istražitelji traže uzorke krvi Benetine majke, kako bi provjerili je li leš njezina sina među onima koji čekaju identifikaciju; dva dana potom, policija tvrdi da je tijelo pronađeno u šumi pored Otrića identificirano kao Benetino, ali ga zagrebački sud još tri mjeseca smatra bjeguncem.
U oči posebno upada pitanje famoznoga konopca koji je Beneta navodno kupio dok se s prijateljem vozio prema Otriću: policijskom je izvještaju priložen i račun te kupnje, no Benetin prijatelj u iskazu ne spominje konopac. Da je riječ o prikrivanju zločina, potvrđuje iskaz koji je istražnom sucu u Zagrebu 12. veljače 2010. dao nekadašnji policijski načelnik u Kninu Čedo Romanić, koji tvrdi da je njegov odlazak s kolegama Stjepanom Buhinom i Ivanom Barićem na uviđaj u Grubore galamom i prijetnjama pokušao spriječiti zapovjednik specijalaca Željko Sačić: Buhin je istog dana povučen u Zagreb, a Romanić je odveden na raport Ivanu Čermaku, koji je tada već znao što se dogodilo u Gruborima. To dokazuje i izjava novinarki HRT-a Nadi Šurjak, kojoj je u kameru rekao da je uništeno “još jedno jako četničko uporište”. Od očevida u Gruborima nije bilo ništa: tijela su jednostavno strpana u vreće i napravljen je videozapis; policajci bi rekli “humana asanacija”.
Unatoč zgražanju javnosti nad “haškim konstrukcijama”, nakon priče o Gruborima zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu sam se nameće. Ubrzo nakon zločina, u studenome 1995., UN-ova izvjestiteljica za ljudska prava Elizabeth Rehn o svemu je obavijestila Generalnu skupštinu UN-a. Amnesty International u izvještaju “Hrvatska nekažnjena za zločine nakon ‘Oluje’” opisuje pokolj u Gruborima, baš kao i HHO u svom izvještaju iz 1998.
Svi su znali
Na kraju, Županijsko državno odvjetništvo iz Šibenika još je 2001. prikupilo dokaze vezane uz Grubore, potvrdivši da su zapovjednici specijalaca Željko Sačić i Mladen Markač za zločin znali čim se dogodio, 25. kolovoza 1995., kada su na cesti Knin-Gračac od Franje Drlje zatražili da im objasni što se dogodilo; prema tvrdnjama svjedoka, Drlje se tada izderao na svoje pretpostavljene, rekavši da mu ne mogu ništa. Umjesto da ga vojni policajci istog trenutka odvedu u pritvor, Sačić, Markač i tadašnji zapovjednik Knina Čermak, skupa s još desecima ljudi u policiji, odvjetništvu i politici, krenuli su u zataškavanje zločina i čuvanje “heroja”, koji su za banalne akcije provjeravanja pruge kojom je trebao proći Vlak slobode s Franjom Tuđmanom i euforičnom svitom koja je slavila “veličanstvenu pobjedu”, počinili stravičan zločin nad ljudima koji su napravili kobnu pogrešku poslušavši prvog predsjednika Republike Hrvatske da ostanu u svojim domovima. Bili su to 80-godišnji Miloš Grubor, ubijen u pidžami, 65-godišnji Jovo Grubor, zaklan u polju, 90-godišnja Marija Grubor, ubijena i spaljena u kući; Jovan Grubor i 41-godišnji Đuro Karanović ubijeni su vatrenim oružjem, kao i 51-godišnja Milica Grubor.
Da nije bilo UN-ovih promatrača, koji su u na dan ubojstva u susjednom zaseoku organizirali sastanak stanovništva i slučajno zapisali brojeve tablica na MUP-ovim džipovima s kojima su se mimoišli, a u kojima su se vozili ubojice, zločin u Gruborima bio bi uspješno zataškan, poput mnogih drugih počinjenih u to vrijeme, i to upravo od strane onih koji su bili strašno šokirani kada su svoje ime vidjeli na haškim optužnicama.
Izvor: novossti