U Srbiji se Jugoslavenima osjeća 31,8% građana, a u Hrvatskoj njih samo 2,8%

Koliko god desnica često plaši obnovom Jugoslavije, za većinu hrvatskih građana jugoslavenstvo je izrazito negativan pojam, zaključak je  knjige “Strategija simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Evrope”

Devet od deset ispitanika, ili sasvim precizno 90,8 posto, vrlo su ili donekle ponosni kada ih se pita jesu li ponosni što su građani Hrvatske. Svega četiri posto ili svaki dvadeset i peti izjaviće da im se ne sviđa službena nacionalna zastava, na kojoj se dominantno ističe nekada kontroverzna šahovnica, a više od 97% anketiranih reklo je da voli nacionalnu himnu, Lijepa naša domovino.

Dijametralno suprotan je pogled na jugoslavensko iskustvo i na pitanje je li članstvo u bilo kojoj federaciji imalo pozitivne ili negativne posljedice, samo je 9,4% ispitanika odgovorilo da su one bile pozitivne, 49,1% izjavilo je da su negativne, dok 27,3% smatralo je da posljedice nisu ni pozitivne ni negativne.

Koliko god desnica često plaši obnovom Jugoslavije, za veliku većinu hrvatske javnosti, jugoslavenstvo je izrazito negativan pojam, a bivša država povezuje se s lošim iskustvima kao što su komunizam i ugnjetavanje Hrvata, glavni je zaključak knjige “Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Evrope”, koja je nastala kao rezultat projekta istraživanja javnog mišljenja koje je proveo IPSOS.

Žal zbog raspada

Ili sasvim precizno – na prostoru čitave bivše Jugoslavije (bez Slovenije), Hrvatska je ostvarila najviši rezultat lojalnosti među novim državama regije, odmah iza Kosova, najnovije države sljednice bivše Jugoslavije. Drugim riječima, projektom izgradnje nacije u Hrvatskoj uspješno su prekinute istorijske i kulturne veze sa zamišljenom jugoslavenskom zajednicom, a hrvatsku nacionalnu državu, koja je nikla iz ruševina rata, istovremeno se proželo vjerskim i svetim obilježjima, glasi zaključak Vjerana Pavlakovića, istoričara i izvanrednog profesora na Odsjeku za kulturalne studije u Rijeci, koji je voditelj spomenutog projekta “Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Evrope”, koji je obuhvatio stavove stanovnika zapadnog Balkana.

Projekt je financirao Norwegian Research Council, a sve je organizirao Pål Kolostø sa Univerziteta u Oslu.

Istraživanje je obuhvatilo 10.500 stanovnika regije i iznjedrilo niz pokazatelja o stavovima ljudi u jugoistočnoj Evropi o njihovoj privrženosti novonastalim državama, odnosu prema religiji, nacionalnim simbolima, prošlosti, odnosima s drugim narodima i pitanju krivnje za prošle ratove. Rezultati su precizni i u skladu sa zaključkom koji je iznio Pavlaković, a svodi se na to da nigdje na prostorima nekadašnje SFRJ nacija nije tako snažno formirana kao u Hrvatskoj.

Kao i da još samo na Kosovu postoji takav odium prema bivšoj državi. Dokaz su brojke koje pokazuju kako visokih 68% stanovnika u Bosni i Hercegovini žali zbog raspada Jugoslavije, i čak 71 posto u Srbiji, nasuprot niskih 18 posto u Hrvatskoj, te još manje na Kosovu.

Dok su politički i ekonomski izazovi tranzicije iz komunizma u novim državama plijenili najviše pažnje, ova knjiga u središte pažnje stavlja treći ključni zadatak pred kojim su se našli vođe novih država na zapadnom Balkanu: pitanje političkog identiteta. Ili kako je detektirala Margaret Canovan: “Politički režim koji ne može uspješno upravljati lojalnošću svojih članova, prije ili kasnije biće zamijenjen onim koji to može. U novim postkomunističkim državama, takvu lojalnost nije se moglo uzeti zdravo za gotovo”.

Dok se pojam “izgradnje države” odnosi na administrativne, privredne i vojne temelje funkcionalnih država, izgradnja nacije, nasuprot tome, bavi se mekšim aspektima konsolidacije države, poput izgradnje zajedničkog identiteta i osjećaja jedinstva među stanovništvom. Socijalistički model bio je nedemokratski, ali nipošto se ne može zaključiti kako je u svemu bio negativan.

Do kasnog dvadesetog vijeka građani Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, kao i građani ostalih komunističkih zemalja Istočne Europe, u sve većem su broju živjeli u gradovima i radili u industrijskim postrojenjima i tvornicama. Bili su pismeni, i svaka nova generacija penjala se više na obrazovnoj ljestvici.

Negacija identiteta

Unatoč tome, većina stanovništva Hrvatske socijalizam i Jugoslaviju, doživljava izrazito negativno, kao negaciju hrvatskog identiteta. Ovaj podatak nije iznenadio istraživače. Hrvatski projekat izgradnje nacije bio je jedan od presudnih faktora koji je doveo do smrti Jugoslavije pa otuda ne čudi što u Hrvatskoj vlada opšti konsenzus oko službenih narativa borbe za nezavisnost. Franjo Tuđman, osnivač HDZ-a i prvi hrvatski predsjednik nakon sloma socijalizma, svoju političku karijeru izgradio je na argumentu da je ostvarenje nezavisne nacionalne države “tisućljetni” san hrvatskog naroda.

Istraživanje pokazuje da je Tuđman uspio, jer za razliku od susjednih država sljednica bivše Jugoslavije, u kojima su političke i teritorijalne konfiguracije još uvijek predmet spora, pitanje državnosti u Hrvatskoj danas više nije sporno među ovdašnjim stanovništvom.

Propali pokušaji

Vjeran Pavlaković u razgovoru za Magazin podsjeća kako su propala obadva pokušaja formiranja jugoslavenske nacije, prve, kao istog naroda koji sačinjavaju tri plemena, i druge, uređene na federativnim principima. Ipak bi, prema njemu, odnos prema bivšoj državi trebao biti nijansiraniji:

“U Hrvatskoj je završen projekat izgradnje nacije, mada bi bilo dobro kada bi javnost manje fokusirala na simbole kao što je zastava, a više na privredu ili kvalitetu obrazovanja. To više jer u usporedbi sa Srbijom, BiH ili Makedonijom, Hrvatska ima zaokružene granice i članica je Evropske unije i NATO-a, dakle, u boljoj je poziciji”, drži Pavlaković.

Osim identifikacije s etničkim identitetom, vjera i jezik također su obilježja kojima se određuje nečija “narodnost”. Velika većina ispitanika (88,2%) izjasnila se katolicima, a 94% je izjavilo da im je hrvatski materinji jezik. Ovakav odnos između etničke pripadnosti i vjere bitan je stoga što je Katolička crkva u Hrvatskoj imala važnu ulogu u procesu nacionalne izgradnje, posebno u konstrukciji istorijskih narativa, i rezultati istraživanja u Hrvatskoj predstavljaju najhomogeniju skupinu ispitanika od svih bivših jugoslavenskih republika obuhvaćenih ovim projektom.

Na pitanje osjećaju li se ikada kao Jugoslaveni i žale li zbog raspada Jugoslavije, Hrvati su zabilježili najveći postotak negativnih odgovora od svih anketiranih zemalja, uz iznimku Kosova.

Tako je 66,3% Hrvata odgovorilo da se nikad nisu osjećali Jugoslavenima, u usporedbi s 24,4% ispitanika u Srbiji i 32,5% u Bosni i Hercegovini. Dok na pitanje žale li zbog raspada socijalističke Jugoslavije, čak 79,6% reklo je da ne žali, za razliku od 29,1% ispitanika u Srbiji i 31,8% u Bosni i Hercegovini.

Ali za razliku od gotovo unisonog odnosa prema Jugoslaviji, očite su duboke podjele u odnosu na Drugi svjetski rat. Je li ZAVNOH očuvao hrvatsku državnost, 40% ispitanika odgovorilo je pozitivno, dok 40,4% vjeruje da su se ovdašnji partizani borili za hrvatske nacionalne interese. Nasuprot ovome, 38,8% vjeruje kako su se ustaše borile za nacionalne interese, a sličan omjer ispitanika (36,2%), ustaše smatra fašistima.

U usporedbi s Drugim svjetskim, u hrvatskom društvu vlada puno veći konsenzus o Domovinskom ratu. Iako organizacije za ljudska prava, nevladina udruženja i ljevičarske stranke često podsjećaju na ratne zločine počinjene protiv srpskih civila, više od 75 posto ispitanika odbacuje sugestije da je hrvatska država etnički očistila zemlju od srpskog stanovništva, a 85,5% je izjavilo da srpsko vodstvo (i vjerovatno srpsko društvo) mora priznati da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.

Uz to, na pitanje koji su najvažniji blagdani u Hrvatskoj, tri od četiri najviše rangirana odgovora odnosila su se na događaje iz 1990-ih, Dan državnosti: 26,8%, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti: 22,3%, Nova godina: 15%, i Dan nezavisnosti: 9%.

“Očito je da se u Srbiji i Hrvatskoj, radikalno suprotno gledaju isti događaji, poput Jasenovca, Domovinskog rata ili Oluje. Potrebno je stvoriti dijalog o ovim temama, ali, možda, još je bitnije imati empatiju za drugu stranu i njihove žrtve. U Srbiji se prave kao da je važno samo ono što se desilo 1995., a kod nas se sve svodi na agresiju na Hrvatsku 1991., pri čemu svi ignorišu tuđa stradanja. Zato ne iznenađuju takve razlike u stavovima stanovništva Hrvatske i Srbije, i ništa se neće promijeniti dok u obe države ne počnu otvoreno razgovarati o tome što se dogodilo.

Neće biti napretka dok se ne prestanemo baviti mikro-istorijom i ko je koga ubio u nekom selu, bez opšteg konteksta što se ovdje događalo, drži Pavlaković.”

Pitanje granice

Međutim, ima još razlika u stavovima hrvatske i srpske javnosti. Na primjer, samo se tri posto hrvatskih ispitanika “u potpunosti” se slaže s tim da bi hrvatske granice trebalo proširiti kako bi uključile teritorije susjednih zemalja, dok se 7,5% s tim “uglavnom” slaže, ali 76,4% ispitanika je protiv proširenja državnih granica, za razliku od ispitanika anketiranih u Srbiji od kojih je preko 20% izjavilo da podržava proširenje državnih granica nauštrb susjednih zemalja, dok je 24,5% izjavilo da bi se zapadna državna granica trebala prostirati zapadno od rijeke Drine, odnosno, dijelovi BiH trebali bi biti pripojeni Srbiji.

Cinični posmatrači često komentarišu kako je Hrvatska u trajnom stanju postsocijalističke krize i tranzicije, na što upozorava i šablonski grafit “Tranzicija nema kraja”. Pa ipak, većina anketiranih ispitanika želi ostati u Hrvatskoj. Iako je 26,1% izjavilo da bi se iselili u drugu zemlju da imaju priliku (među ispitanicima mlađima od 30, čak ih je 56% odgovorilo potvrdno), 91,9% ispitanika bi ostali u Hrvatskoj do kraja života pod uslovom da su materijalni uslovi dobri – što je također najviši postotak među anketiranim državama bivše Jugoslavije.

Hrvatska nacija je u potpunosti izgrađena, pokazuje ovaj međunarodni projekt.

Autor: Robert Bajruši

Izvor: Jutarnji.hr