Triput „ura“ za Slatinčane

Sad imamo slobodan izlaz u grad. Preporučiše nam da ne čekamo mrak. Tramvaji – to je bilo nešto do tada neviđeno, nitko do sada nije video tramvaj. Ulazimo u prvi koji je naišao. Daju nam karte i traže po hiljadu kuna. Nekako smo to složili i platili, pa se vozimo do kraja. Kažu nam da moramo izaći van, a onda ponovo ući i ponovo platiti. Netko je, na sreću, imao kuna pa je platio za one koji nisu imali. Jedna hiljadarka mu ispade i odnese je vjetar kroz otvorena vrata. Izašli smo na našoj polaznoj stanici i nastavili šetnju dok nam nije dosadilo. Kad smo došli u sobu, više od polovine đaka je već spavalo. Ustajanje je bilo kasno, već je sunce bilo povisoko. Poravnali smo krevete, umili se i sjedamo za doručak. Sami sipamo čaj iz zdjela, a u tanjure su nam stavili marmeladu pa mažemo kruh. Stevo nam preporuči da spakujemo stvari i da se ne udaljavamo jer prije podne moramo biti na željezničkoj stanici. Šetali smo ispred zgrade po dvorištu, a neki su sjedili u trpezariji. Nije to dugo potrajalo i, eto, zovu nas u stroj. Odmah polako krećemo. Iz jedne ulice sa desne strane isto ide kolona slična našoj. Netko reče da su to Slatinčani, te da ćemo putovati skupa do Slatine. Uskoro je došao nekakav vlak. To je pravi vlak, ali nije kao oni koje smo do sada vidjeli. Mali, simpatični vagoni namijenjeni su za prevoz drva. I lokomotiva je nekako manja, ali ispušta gust dim u visokim stupcima. Vagončića je puno, Slatinčani i mi ih nismo popunili niti polovicu. Ulaze i slatinski profesori, a onda i naš prefekt iza koga kompoziciji prilazi željezničar sa crvenom kapom. Oglasi se njegova pištaljka i vlak krene, a onda zrak propara snažni zvuk naše lokomotive. Kao da je prava, velika lokomotiva. A možda se tako i hvali što vozi nesvakidašnji teret. Svi smo raspoloženi u tome neobičnom vlaku. Neki pjevaju, drugi prepričavaju razne dogodovštine, svakom prolazniku veselo mašemo. Pa, eto nas skoro kod kuće. Sad u Slatini zatvaramo krug našeg putovanja. Tuda smo došli u januaru po onoj debeloj snježini i smrzavici i skrenuli prema Dravi, prema Rusima i slobodi. Stižemo u Slatinu. Lokomotiva veselo fućka uz glasno cviljenje kočnica. Vlak stade. Na stanici je dosta svijeta, valjda su znali da im dolaze đaci, djeca, rođaci… Prvi izlaze Slatinčani. Trče u susret i ovi koji dolaze i oni što ih čekaju. Netko od naših povika: „Triput ura za Slatinčane“. Svi zagrmismo: „Urraaa, urraaaaa, urraaaaa“! Tamo je opšta gužva, grljenje, rukovanje… Otvaraju se izlazi i na našim vagonima, ali nas usmjeravaju tamo prema lokomotivi. Lokomotiva uskoro fućnu i odvuče naše vagone. Sad ugledasmo normalne vagone, kao što su bili oni u Bjamoku. Ulazimo u tri vagona, a lokomotive nema. Nekoliko ljudi i naše vrijedne pratilje Stana i Anka unose zajedničke sanduke i kutije u zadnji vagon. Ona gomila svijeta sa stanice se već gotovo razišla. Ostalo je njih nekoliko, valjda čekaju vlak. Glasno i veselo raspravljamo kako su, eto, poslije Osječana, i Slatinčani stigli kući. Tu radost ćemo mi tek dočekati, opet zadnji, kao što smo uvijek bili i u vagonima. Neki pjevuše, a iz drugih vagona čuje se pjesma: „Bilogoro, širi svoje grane, pa sačuvaj mlade partizane“. U tim našim preokupacijama osjetismo udar u vagon. Znači, došla je lokomotiva, čije fućkanje nismo ni čuli. Pojurili smo na prozore i vidimo da iz vagona prema lokomotivi izlazi svijet sa prtljagom. Nedugo zatim jedan željezničar kontrolira da li su vrata dobro zatvorena. Ubrzo iz stanice izađe i drugi željezničar sa crvenom kapom pa podiže nekakvu kuhaču, a iz usta mu se oglasi pištaljka. Istog časa vlak je krenuo i oglasila se sirena. Veseli smo, poskakujemo od radosti, neki viču da više nema presijedanja. Dolazi nam Stevo Labant i objašnjava da će nas iz Virovitice u Grubišno voziti kola. Nije siguran da li već danas ili sutra. To ćemo saznati u Virovitici. Pošto je sunce još visoko, nas nekoliko se dogovaramo da krenemo pješice. Neki su iz Davčevice neki iz Peratovice. Jedino sam ja iz Grubišnog. Netko povika: „Eno Bilogore! Vidite kako se zeleni“. Opet poče pjevanje. Svatko pjeva po svome, poigravamo od veselja koje nas je obuzelo. Vlak se zaustavljao na nekoliko stanica, ali one nas nisu zanimale. Mi čekamo Viroviticu. Virovitica je cilj i, što je najvažnije, tu je kraj. Kraj raznim vozikanjima, tamo i ovamo, raznim nezgodama i zgodama, koje smo za ovih sedam mjeseci tumaranja po nepoznatom svijetu proživjeli. Tako, tako! Još malo pa gotovo!

< Lađama od Apatina do Osijeka                                                   Sadržaj                                                 Ponovo u Bilogori >