Tri razglednice iz Gospića

Davor i Snežana su sa djecom otišli kod prijatelja na doček nove godine u jedan stan kod „Arene“ na Novom Beogradu. Dušan je u novogodišnjoj noći ostao sam mjenjajući kanale na televiziji. Volio je narodnu muziku ali su mu već dosadili isti spletovi narodnih pjesama koji se već nekoliko godina ponavljaju na televizijama za novogodišnji program.

Piše: Đorđe Pražić

Sve je isto osim haljina pjevačica koje su svake godine kraće i sa većim razrezima,  naročito kod onih slabijih pjevačkih sposobnosti. Zaspao je sat vremena prije ponoći. Instiktivno se trgao na eksplozije petardi što su ih djeca bacala po naselju.  Ponovo je utonuo u san i narednog  jutra se probudio oko deset sati. Čuo je galamu iz dnevne sobe. Znao je da su njegovi već na nogama i čekaju ga na tradicionalnoj jutarnjoj kafi. Ali, ima on i svoju tradicionalnu obavezu na prvi dan nove godine.

Otvorivši vrata od ormarića Dušan je drhtavim rukama tražio tri koverte u koje je svakog mjeseca od penzije odvajao pomalo novaca, da za početak nove godine počasti unuke Milicu i Stefana, a poseban koverat je bio za njegovu snaju Snežanu, koja je već godinama o njemu nesebično brinula. Preturajući po svojoj arhivi odjednom ispred njegovih nogu ispade plava fascikla na kojoj je pisalo „Brodogradilište 3.maj – Rijeka“. U toj fascikli je bio ostatak njegove životne dokumentacije, koja mu je preostala u Rijeci i Gospiću devedesetih godina. Između rodnog lista i diplome sa fakulteta ugleda tri razglednice iz Gospića. Ni sam ne zna kako su kod njega završile. Zna za ovu najnoviju, da mu je više kroz šalu,  nedavno dao njegov najbolji prijatelj Milan.

Razglednica Gospića sa početka 20. vijeka

Na prvoj razglednici je slika starog Gospića. Nekako je tada grad djelovao arhaično aristokratski. Iz priče zna da mu je djed Petar bio jedan od najbogatijih trgovaca u gradu. U hotelu „Evropa“ je bio rado viđen gost, čak i u kasnim večernjim satima. Tu se nadjačavao u naručivanju pjesama ciganskim orkestrima sa advokatom Andrijom Artukovićem i njegovim tastom trgovcem Markom Došenom. Preko dana bi volio popiti kafu sa sveštenikom Genom Ilićem,  doktorom Petrom Zecom, Janom Hromečekom, Milošem Stanićem i direktorom učiteljske škole Ilijom Opačićem. To su uglavnom bili ljudi koji su vodili društvo jugoslavenskog sokola u Gospiću. Tu bi posebno razgovarali o planovima za pomoć „Privredniku“ oko  školovanja djece iz srpskih sela. Razmatrali su probleme oko sokolskog društva i čudili se napuštanju te sportske organizacije od strane hrvatske omladine, koja je  odlazila u Kanižu, gdje je bio osnovan Hrvatski sokol.

Petar je bio oženjen Mandom od Lemajića iz Smiljana. Upoznao je sredinom dvadesetih godina na zboru na Petrovdan kod crkve Sv. Petra i Pavla u Smiljanu. Ubrzo su se vjenčali u crkvi svetog Georgija u Gospiću. Petar i Manda su imali sinove Manu i Aleksu i ćerke Milku, Ljubicu i Danicu. Dušanov otac Mane, kao sin prvenac se rodio sredinom septembra 1932. godine. Pričalo se da tada Petar nije smio naveliko proslaviti rođenje, jer su žandari tada jurili neke razbojnike po Velebitu. Krajem maja 1941. godine Petra, Mandu, Aleksu, Milku, Ljubicu i Danicu ustaše su odvele na Velebit i bacili ih u Šaranovu jamu. Kažu da je to posebno naredio Juco Rukavina a izvršio Joso Milinković, koji je inače bio vječiti dužnik u Petrovoj trgovini. Manu je spasio komšija Stjepan Devčić, inače vlasnik obližnje bravarske radnje, kod koga je Mane volio „majstorisati“. Stjepan ga je obožavao i tog dana ga je spasio od odvođenja na Velebit  za „davanje putnih isprava“ za put u Srbiju.

Mane je poslije Drugog svjetskog rata završio bravarski zanat . Kasnije se doškolovao i postao pogonski inženjer.  Bio je omiljen u fabrici „Marko Orešković“ na Ličkom Osiku. Oženio se sa Jelom rodom iz Mogorića i imali su samo sina Dušana. Kuću je napravio u ulici Vlade Radakovića u Gospiću, gdje je imao i malu radionicu po kojoj se stalno vrzmao Dušan. Nije volio ići u centar grada i prolaziti pokraj svoje nekadašnje kuće, gdje je bila njihova trgovina. Tu kuću mu je kao nasledniku „kulaka“, oduzela poslijeratna komunistička vlast. Mane je pokazao njihovu kuću sinu Dušanu, tek kada je ovaj išao u drugi razred gimnazije. O tome je trebalo ćutati, jer si začas mogao postati „velikosrpski elemenat koji narušava dobre međunacionalne odnose u gospićkoj oazi bratstva i jedinstva“.

Bože, pomisli Dušan, pa ja ni jednom nisam otišao do Šaranove jame da odam počast djedu Petru, babi Mandi i tetkama Milki, Ljubici i Danici. Kupao sam se u Karlobagu, izlazio na „Velebno“ ali nikad do Jadovna. I taj jedini put kada su išli učenici gospićke gimnazije, bio sam bolestan. Sramota, kako su godine proletjele a ništa nisam učinio po tome, pomisli Dušan. Na trenutak mu pogled završi na njegovu krajišku biblioteku, gdje je stajala knjiga „Jadovnička žmižda“ autora profesora Dušana Duje Đakovića. Eto, to je bar neka vrsta spomenika i sjećanja na strašnu sudbinu njegove porodice.

Razglednica Gospića iz 70. i 80. – tih godina 20. vijeka

Dušan prvu razglednicu stavi sa strane a ugleda drugu na kojoj je slika Gospića iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Sjeti se školovanja u osnovnoj školi „Nada Dimić“ i gimnaziji „Nikola Tesla“. Kao mali bio je zaljubljenik u tehniku. To je prepoznao nastavnik tehničkog Đoko Pavlović i svakog mjeseca mu davao   časopis „ABC tehnike“. Kasnije mu je nastavnik Rade Manojlović na satima tehničkog obrazovanja u gimnaziji davao da crta složenije projekte. Profesor likovne umjetnosti Stipe Golac je uočio njegov likovni talenat, ali se Dušan nakon par radova vratio majstorisanju kući i u garaži osa svog najboljeg druga Milana. On i Milan su tada pravili žmigavce za bicikle i mopede.

Bio je to modni hit u Gospiću, ali i prva njihova zarada. Bilo je dovoljno novaca da u novootvorenom Turist birou kod katoličke crkve, kupe štapove, mašinice, najlon, udice i blinkere i nedeljom obilaze obale Like, Novčice i Bogdanice.  Njima je često društvo pravio Franjo, drug iz razreda. Franjo je živio u Kaniži i kod njega bi navraćali kada bi išli u ribolov na Bogdanicu. Franjo je slabije učio pa su mu Dušan i Milan pomagali u školi. Milanu je otac bio podoficir JNA i živjeli su u vojnoj zgradi kod „Marke“.

Dušan je često dolazio kod Milana i jednom prilikom su zajedno čistili snijeg, koji je preko noći zakijao.  Dok su lopatama razbacivali snijeg i prepričavali zgode sa sinoćnjeg plesa u „Partizanu“, prišla im je  jedna djevojka umotana u ručno pleteni vuneni šal,  koja je gurala biciklo sa dvije platnene vrećice pune boca mlijeka, koje su visile sa svake strane na volanu bicikla. U njenim plavim očima uočavalo se da je u nekoj nevolji.

„To je Ana, ćerka naše mljekarice Mandice, koja živi na kraju Pazariške ulice. Svaki dan u godini nam donose mlijeko. Nema tog nevremena koji ih može sprečiti da donesu mlijeko. Nevjerovatna vredna i dobra porodica“, reče Milan Dušanu.

„Šta je Ana, šta te muči? Kud ti na ovu snježinu sa biciklom? To samo u Lici ima da ovakva nježna curica gura biciklo po ledu i snijegu. Da se nisi vozila na njemu, to bi bilo pravo čudo“?,  znatiželjno upita Milan.

„Jesam, pokušala sam i naravno pala, te sam razbila jednu bocu mlijeka. Šta ću sada? Ubiće me mama. Ne znam kome danas da uskratim mlijeko“, reče  tužno i isprepadano Ana.

„Nemoj da brineš, rješićemo to …. samo tu malo sačekaj. Dok ja dođem, Dušan će paziti na tebe, da ne razbiješ još koju“ reče Milan i otrči uz stepenice do njegovog stana. Ubrzo dođe Milan sa jednom bocom vode i jednom praznom bocom od badelovog konjaka. Sići ćemo dolje u podrum. Iz ovih devet punih boca nasućemo po jedan decilitar u praznu a svih deset ćemo popuniti sa decilitrom vode. Vaše mlijeko je kvalitetno i niko neće primjetiti razvodnjavanje. Još će uvijek biti bolje od onoga što se kupuje u Plodinama, reče Milan.  Milan i Dušan su napravili mućku, pri čemu Dušan reče: „ Da nas sada vidi profesorica kemije Radmila Stanić, dala bi nam peticu za kraj godine i maturu“. Sve troje se nasmijaše a Ani se povrati radost u plave okice.

„Slušaj ti Ana, kada jednog dana budeš velika i zgodna curetina, sjeti se nas dičaka  koji smo ti pomogli“, reče Milan znatiželjno odmjeravajući  već tada zgodnu Anu.

„Vrag te odnija, uvijek ti je do benavija“, reče Ana odlazeći stepenicama da podijeli razvodnjeno mlijeko. Mućku sa mlijekom nije primjetila čak ni komšinica Dara, koja u nikoga i u ništa nije imala povjerenje.

Nakon završetka gimnazije 1973. godine, Dušan je otišao u Zagreb studirati brodogradnju. Brodovi su bili njegova vječita inspiracija i sanjao je da ih konstruiše i gradi. Milan je otišao u Zadar u Vazduhoplovnu vojnu akademiju, jer je želio ostvariti svoj dječački san da postane vojni pilot. Obaveze studiranja su razdvojile Dušana i Milana i tek su se malo duže družili nakon četiri godine kada je Milan završio akademiju i lovačko-bombardersku obuku. Te 1977. godine Milan je već bio pilot u činu poručnika.

Tog avgusta je bio izuzetno topao dan u Gospiću. Sve se živo razbježalo na plaže u Karlobagu. Ono nešto revnosnih gospićkih službenika spas je našlo u osvježenju u starom hotelu „Lika“ u kojem su debeli zidovi držali podnošljivu temperaturu. Milan je zamolio Dušana da taj dan odu na katoličko groblje u Smiljan i odaju počast njegovom kolegi iz klase potporučniku – pilotu Andriji Duiću, koji je prethodne jeseni stradao sa njihovim kolegom Filipovićem iz Osijeka u vazduhoplovnom udesu kod Titograda. Na  povratku sa groblja navratili su do Mare Bogić -Lukežine koja je nekada radila u Teslinoj kući – muzeju  kao domaćica.

Mara je bila nevjerovatna žena. Na poseban način je svakog dana telepatski razgovarala sa Nikolom Teslom. Bila je nepismena ali je imala svoje oznake za svako slovo. Tim svojim slovima je bilježila razgovore sa Teslom a i ostale važne informacije. Mara je živjela sama pa je voljela da joj dođu mladi. Milan joj je bio rođak po porodici Radović iz Krša u Kosinju. Volio je baba Maru i često bi sa društvom navraćao kod nje, gdje bi se obavezno gatalo gledanjem u šolju kafe. Milan je bio vragolast pa bi ponekad zamjenjivao šolje od kafe ne bi li zbunio Marine vidovite sposobnosti. Nakon ispijene kafe i prevrtanja šolje počelo je gatanje.  Milanu je samo vidjela zastave i ordenja. Saznanje da je pilot i oficir ometalo je baba Marinu vidovitost. Pitao je Milan ima li kakvih cura, ali Mara od zastava i ordenja nije vidjela ništa. Samo mu je rekla: „Ti ćeš jednog dana živjeti u zemlji koja počinje sa slovom „M“.

„Koja je baba zemlja sa slovom „M“? upita Milan. „Sunce ti žarko, koja će biti nego Merika“, ljutito odgovori baba Mara, ljuteći se kako školovani oficir ne zna za Meriku (Ameriku).

„U pravu si ti baba. Sletiću na njihov nosač aviona „Saratogu“, kao naš zemljak iz Vrepca admiral Stevan Mandarić. I oženiću neku crnkinju, kada ovdje ne mogu u Lici naći pravu curetinu“, reče podrugljivo Milan. „Nego pogledajde mom Dušanu, hoće li ga kakva lička zmija ujesti?

Kada je pogledala u Dušanovu šolju osmjehnula se.

„Pa ti ćeš se dobro i brzo zacopati? Bome dobra neka curetina. Vidim i slavlje, ali….?

Na trenutak se Mara uozbilji. Na njenom izboranom licu nije se moglo sakriti da je nešto loše vidjela u šolji.

„Šta ali“? uznemireno reče Dušan.

„Ma ništa ja ovako bez veze sanatam. Šta će baba, mora nešto divaniti na ovu samoću“, osta baba Mara nedorečena.Milan  je u njenim očima vidio da je ona  vidjela nešto što nije htjela reći Dušanu.

Bilo je podne kada su iz Smiljana otišli na kupanje kod željezničkog mosta u Bilaju. Tamo su nekada često išli u ribolov.

„Večeras ćemo na ples kod „Buce“, reče Milan dok je rukama vatao klenove ispod kamenja na bentu. Odavno nisam plesao valcer. Džabe me nastavnica Emilija Pintarić – Emica naučila da plešem kada nisam u Zadru imao prilike. Kada te tamo cure vide ošišanog, znaju da si najvjerovatnije pitomac vojne akademije i bježe što dalje od tebe. Jedino ove naše curetine iz Gračaca i Knina nas vole. Ali one ne vole ples, razočaravajući  Milan završi analizu svojih plesnih aktivnosti u protekle četiri pitomačke godine.

„Slušaj Milane, možda večeras tamo dođe Smilja iz Jasikovačke ulice. Ona je zgodnija i bolja od tvog „jastreba“ na kojem letiš i kojega jedino voliš na ovom svijetu. Smilja se vrti tako da možeš pasti u „kovit“ iz kojeg ćeš se možda izvući kod matičara Boška Stanića, kada budeš potpisivao kapitulaciju“.

Na veče u bašti kod „Buce“ je bio puno mladih. Dušan i Milan su stajali sa strane i pozdravljali se sa poznanicima iz grada. Uživali su gledajući Gospićanke kako se uvijaju pod taktovima pjesama „Pro arta“, „Crvenih koralja“, „Dubrovačkih trubadura“, „Indeksa“,  „Bijelog dugmeta“ i ostalih jugoslovenskih sastava i pjevača, koje su izvodili gospićki „Likosi“. U jednom trenutku do njih dođe zgodna plavuša u pratnji nešto nižeg momka.

„Di ste dičaci? Di su vam cure? Dugo vas nisam vidila, još od one mućke sa mlijekom? Ja završila gimnaziju, a vas niđe“.

„O Ana, jesi li došla biciklom“?, šeretski se nasmija Milan. O, pa to ti je i burazer Ante sa tobom. Pravi momak postao, iznenađeno  reče Milan, znajući dobro tu porodicu, jer su kod njih svake godine osim mlijeka, kupovali svinje, klali ih oko Dana republike i sušili meso. Međutim kako je otišao u aklademiju u Zadar, nije bio kod njih četiri godine. Ta je porodica inače došla iz Kruščice kod Kosinja nakon potapanja sela zbog izgradnje hidroelektrane „Sklope“. Anin otac Iva je bio neobično dobar , pošten i vredan čovjek. Pored toga je bio vrhunski majstor za obradu drveta što je bilo tradicionalno majstorsko nasleđe stanovnika od Kruščice do Kutereva.

Dušan je zabezeknuto gledao Anu. Osjetio je da ga nešto stiska u grudima, a dlanovi su mu se počeli znojiti. Gledao je kako je zgodna u toj običnoj ljetnoj haljinici. Uočio je žuljeve na rukama i izgrebane noge, kao poslijedica pomaganja roditeljima na velikom imanju. Drhtavim glasom je zamolio Anu za ples. Trema je prestala kada su počeli plesati uz pjesmu „Dolina našeg djetinjstva“ od Pro arta. Simboličan tekst pjesme i dobra atmosfera uticali su da se malo više približe. Plesali su zanosno gotovo idealno usklađenim koracima. Na prvi pogled bi neko pomislio da se radi o starim i iskusnim plesnim partnerima. U jednom trenutku Ana se još više približila. Dušan je osjećao obline njenog zategnutog tijela.

Nju je sigurno baba Mara vidjela, pomisli Dušan, pokušavajući da smiri ubrzane otkucaje srca.

Za to vrijeme je Milan pričao Nikoli – studentu veterine i Željku – studentu stomatologije o svojim letačkim dogodovštinama i o nekoj plavuši „plavom mišu“ iz Beograda, zbog koje je bio poludio, a  naročito kada čuje pjesmu „April u Beogradu“.

„Koliko se ja sjećam ta je priča završena prije dvije godine. Pa prošle godine si nas udavio sa nekom Italijankom Paulom Dugato iz Verone. Tada si bio opčinjen Šekspirovim „Romeom i Julijom“ a sada si se pronašao u pjesmi Zdravka Čolića. Kakav april, kakav Beograd, kakva vojna parada 75-te, kakva vojnička soba, kakava pjesma, kakvi bakrači? Ja za to nikad nisam čuo“, reče Nikola, koji je inače bio sveznajući za sve osim muzike.

„Tvog plavog miša je odavno ščepao neki beogradski mačak. Ona ti je vjerovatno sada u Budvi sa nekakvim frajerom.  Ma, čudi me da nema večeras moje komšinice Smilje pa da sa njom zaigraš. Bolja ti je ona od svih beogradskih crnih i plavih miševa“,  autoritativno saopšti Nikola, koji je kao ljubitelj životinja volio da pojave među ljudima objašnjava sa odnosima u životinjskom svijetu.

„Sigurno su danas kući u hladovini ona tvoja tiha patnja iz Omiša i ona Željina uobražena iz Rijeke. Ma, gdje bi one danas bile na plaži i da im neko maže leđa zaštitnim uljem za sunčanje „Ambr soler“. Sigurno pate za vama, dok vi bazate po Gospiću. Nego da mi popijemo još jednu turu“, reče Milan koji je već bio dehidrirao od uzbuljive priče u toploj gospićkoj večeri. Milan i Željko naručiše pivo a Nikola tradicionalno dva deci Radenske, ali ovaj put bez ekspreso kafe.

„Da, sve je to relativno a moje mišljenje je individualno, što bi rekla Ljubica frizerka“, reče  Nikola. Sva trojca prasnuše u smjeh na pomen ove epohalne izjave Ljubice frizerke. Ljubica je bila iz Zadra a radila je u Gospiću. Čitajući rječnik stranih rječi, slagala bi rečenice od rječi sa kojima bi htjela u društvu impresionirati gospićke momke intelektualce. Ova njena izjava je bila u Gospiću citiranija od jedanaeste teze o Fojerbahu.

Dok je Milan i dalje objašnjavao svoje letačke doživljaje i dodatno opisivao „plavog miša“ iz Beograda, krajičkom oka je uočio signal od Dušana da odlazi sa Anom.

Dušan je otpratio Anu na kraj Pazariške ulice i dogovorio se sa njom za naredni susret.  Brat Ante je bio na diskretnoj udaljenosti, tek toliko da se ne mješa u razgovor.  Bio je to početak jedne nove gospićke ljubavi. Na povratku kući Dušan je razmišljao kako da to sve objasni Dušanki, inače studentici medicine, rodom iz Petrinje, sa kojom je do tada bio u vezi nekoliko mjeseci u Zagrebu.

Nakon dvije godine od tog susreta sa Anom,  Dušan je završio fakultet i odslužio vojsku. Otišao je da radi u Brodogradilište 3.maj u Rijeci. Tamo je već bila Ana, koja je na Pedagoškoj akademiji završavala studije za vaspitačicu. Njihova veza je bila ojačana do te mjere da se samo čekalo da Ana završi dvogodišnje studije i počnu zajedno živjeti. To se i dogodilo. Vjenčali su se u Gospiću kod Ranke matičarke, a Milan je bio kum.

Godine su u Rijeci prolazile Dušanovim  napredovanjem u poslu. Dobili su i stan na Vežici. Svaki novi brod je bio za njega izazov. O brodovima je stalno pričao svom malom sinu Davoru, koji je znatiželjno upijao svaku riječ. Volili su otići do Gospića. Bez obzira što je bio vrhunski inženjer, ljubav prema alatu i majstrisanju nije ga napustila. Kod Aninih je majstorisao sa tastom Ivom. Konstruisao je i napravio pokretna vrata za garažu, koja je Iva svima pokazivao. „Niko nema takvoga zeta“, govorio bi Iva. „Evo moj Ante ne izlazi iz auta, a kamo li da nešto kući uradi“, razočarano bi pričao Iva sa cigaretom u ustima i stolarskom crvenom olovkom iza uha.

Sudbonosnog 28. septembra 1983. godine, na dan poslije Krstovdana, Dušan je ostao bez majke Jele. Dobra i skromna žena je poginula na pružnom prelazu u Bilaju, kada je jutarnji voz Ogulin – Gračac udario u autobus gospićkog „Krocijatransa“.  Dvadeset i šest života nestalo je u trenu a dvadeset i četri putnika su bili povređeni. Barlete, Vrebac, Pavlovac i Mogorić su bili zavijeni u crno tih dana. Dušan i Mane su to teško podnijeli gubitak majke i supruge. Dušan je zbog toga češće dolazio u Gospić. Pomagao bi Aninim roditeljima i svom ocu. Ana je bila veoma pažljiva i srdačna prema Mani.

Taman kada je Dušan trebao preuzeti veću i bolje plaćenu funkciju u brodogradilištu, došle su devedesete.

Razglednica Gospića iz 2016. godine

Dušan prebaci drugu razglednicu na prvu a sa znatiželjom je gledao treću na kojoj su slike sadašnjeg Gospića. Sa mučninom se sjetio ponedeljka 7. maja 1990. godine, prvog dana poslije drugog kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Toga jutra većina njegovih saradnika i radnika ga nije pozdravila. Čudno i na prvi pogled nezainteresovano su ga gledali dok je davao zadatke za taj dan. Shvatio je o čemu se radi. Džabe izgrađeni brodovi i sve što je učinio za ove ljude i preduzeće, kada si Srbin i zoveš se Dušan. Kada je sa posla  došao kući zatekao je uplakanog Davora koga su zadirkivali njegovi drugari  iz razreda. Muke Dušana i Davora  nisu previše Anu zabrinule. Ona je bila u strahu zbog narastajućeg  velikosrpskog nacionalizma i navodne agresije od strane JNA koja se priprema u Beogradu. Kao šefica dječijeg vrtića bila je uplašena mogućim neprijateljskim djelovanjem neke vaspitačice  Biljane Labuzin iz Vrhovina. Po njoj je ona bila „četnikuša“ jer je volila samo narodnu muziku. „Pa onda sam i ja četnik. Ja najviše volim narodnu muziku“, reče inadžijski Dušan.

„Znači, po tvojem sudu je i naš kum Milan  velikosrpski agresor, iako se rodio u Lici i radi u Zadru. Kako može čovjek sam na sebe i na svoje izvršiti agresiju“ izusti Milan, ali Ana nije ni glavu okrenula prema njemu, već je zamišljeno slušala vijesti na HTV.

Za Dušana su počeli svakodnevni dani pakla. Onog dana kada je u Splitu ubijen vojni policajavc Saško Gešovski, najlošiji radnik u brodogradilištu Mate, rodom iz Prozora kod Otočca, donio je Dušanu papir da potpiše lojalnost hrvatskoj državi. Dušan je odmah dao molbu za prekid radnog odnosa. Pri odlasku iz brodogradilišta je čuo zvžduke i ono „ua“. Ipak mu je nekako bilo lakše, jer se rješio svakodnevnog poniženja na poslu. Ostao je problem kući, jer je Ana stalno histerisala o nadolazećoj velikosrpskoj opasnosti. Jedino bi joj se povratilo raspoloženje kada bi čula domoljubne pjesme Tomislava Ivčića i Dražena Žanka. U njihovoj kući se više pominjao Slobodan Milošević nego očevi Iva i Mane.

Desetogodišnji Davor je pažljivo slušao mamu i tatu. Ništa mu nije bilo jasno, pogotovu zašto ga njegovi drugovi iz škole i zgrade izbjegavaju. Dušan je nekako nagovorio Anu da ljeto provedu u Gospiću. Pa to je grad naše mladosti. Tu nikada niko nikoga nije pitao za nacionalnost. Kada su prešli Budački most na rijeci Lici, Ana je zamolila Dušana da nju odveze njenoj kući a on neka sa Davorom ide kod svojih.  Dolaskom u tazbinu Dušan je vidio Aninog brata Antu u maskirnoj uniformi. U ćošku kuhinje je bio naslonjen rumunski kalašnikov sa dva okvira za municiju međusobno spojenim plavom izolir trakom. Tašta Mandica je čudno gledala u Dušana a na njegova pitanja o zdravlju i ostalom, davala je kratke bezvoljne odovore. Unuka Davora nije ni pogledala. Jedino je tast Iva sa suznim očima mazio Davora i stiskao ruku Dušanu, govoreći: „Sve će to proći, vrag ih odija“.

Ni Dušan ni Davor nisu slutili da je to njihov poslednji boravak u toj kući. Kada je došao svojoj kući, Dušan je čuo za incidente sa hrvatskim  redarstvenicima na Ljubovu i tenkom JNA na raskrsnici na početku Budačke ulice. Tata Mane i ostale komšije iz ulice Vlade Radakovića bile su zabrinute.  Rat je mirisao u vazduhu. Uskoro je izbio nekakav oružani incident. Dušan je odveo Davora u Divoselo i smjesto ga u kuću kod Ljilje, svoje najbolje prijateljice iz Gospića. Pokajao se što nije povezao i oca Manu. Ljilja ga nije mogla sprečiti da krene prema kući po Manu. Vozeći uskom cestom iz Divosela čuo je pucnjavu i jače eksplozije od minobacačkih mina. Kada je na raskrsnici ulica Nade Dimić i Vlade Radaković htio skrenuti desno, odjeknula je jaka eksplozija a Dušan je utonuo u san.

Probudio se nedjelju dana kasnije na hirurškom odeljenju  Vojnomedicinske akademije  u Beogradu.

„Dobro došao u svet živih Dušane! Ja sam Dušanka, tvoja nekadašnja simapatija iz studentskih dana u Zagrebu, ako me se još uvek sećaš. Imao si sreću da te zakrpe lički hirurzi na Udbini a ovi naši na VMA su te isprespajali da ćeš moći skoro normalno živeti. Onaj tvoj ludi prijatelj Milan je ovdje dolazio pod punom ratnom opremom i pretio nam da te moramo spasiti. Organizovao je neke vaše Ličane da ti daju krv. Dali su krv za deset ranjenika. On je baš lud, kao da  ja ne bi sve učinila da te spasem. Iako baš kod mene nisi zaslužio neko veće angažovanje. Ali, ja radim na fizijatriji i odmah ćemo početi sa vježbama da što prije odeš kući tvojima i isprazniš ovaj krevet, jer helikopterima dolaze novi ranjenici iz naše Krajine.

Gdje je sin Davor, šta li je sa ocem Manom?, u sebi se pitao Dušan. Možda je Ana nešto uradila da im pomogne?

Jednog dana u sobu je kao vihor u pilotskom kombinezonu opasan sa pištoljem „tetejcom“ („Zastava“ M-57, 7,62 mm) uletio njegov kum i prijatelj Milan.

„Davor je još uvijek kod Ljilje u Divoselu i znaš da je u dobrim rukama. Vojska i narod  su stabilizovali front između Divosela i Gospića. Tvoj Mane je nestao. Niko ne zna gdje je. Od nekih iz Gospića sam čuo da se tvoja Ana aktivirala u hrvatskim snagama u Gospiću. Luda su vremena. Najvažnije je da ozdraviš a Davora ćemo dovesti sa „Anuškom“ (vojni transportni avion An-26) sa Udbine. Moji beogradski prijatelji će ti pomoći da nađeš stan i posao. Ja sam moju Luciju i djecu doveo iz Zadra u Beograd. Njeni roditelji i rodbina na otoku Pašmanu su poludili. Neće više ni da čuju za nju. Najvažnije je da smo zajedno. Ja danas letim na aerodrom  Udbinu. Biću tamo do kraja,  pa šta bude, neka bude“, reče major Milan nervozno mašući rukama i brišući znoj sa čela. Dušan je bio ponosan na prijatelja Milana. Bio je to rijetko hrabar i pošten čovjek.

Zahvaljujući nekadašnjoj „ljubavi“ Dušan je brzo ozdravio na VMA. Milanovi prijatelji su mu pronašli stan. Ubrzo je stigao iz Like i Davor i krenuo u osnovnu školu „Vladimir Ilić – Lenjin“ na Novom Beogradu. Zahvaljujući svojim majstorskim sposobnostima iz hobija, Dušan je počeo raditi na ugradnji sigurnosnih H brava „motura“. Što je bilo u Beogradu više lopova i provalnika, to je Dušan imao više posla. Na kraju je otvorio svoju zanatsku firmu. Davor je odlično primljen u školi od svojih novih drugova. Bio im je simpatičan njegov „fijumenski“ naglasak. Devetu beogradsku gimnaziju je završio kao vukovac a nakon nje je upisao elektrotehnički fakultet.

Stalno je patio za majkom Anom i nije razumio zašto neće da dođe da ga vidi, ako baš neće da živi ovdje u Beogradu. Čuo se sa njom kada je odlučio da se ženi. Obećala je da će doći na svadbu. U stvari, bila je potpuno razočarana. Njen otac Iva se objesio u štaglju krajem novembra 1991. godine. On inače nikada nije mogao zaboraviti krike djece iz Mlakve koju su ubijali klanjem i spaljivanjem 6.avgusta 1941. godine. Njegovo selo Kruščica je bilo preko puta zaseoka Vir na Kosi i većina Kruščičana je izašla da gleda likvidaciju 286 ljudi iz Mlakve. Dok su njegove komšije pokazivale ustaškim koljačima, gdje su iz vatrenog pakla pobjegli četvero mladih, Iva je u sebi navijao da se barem spasi jedna curica koju je iz viđenja znao sa kupanja na „Mosnici“ na rijeci Lici. Bio je srećan kada je vidio da je pobjegla Nevenka Glumičić, u čijoj zapaljenoj kući i štaglju je izvršen zločin. Taj masakr Iva nije zaboravio i to mu je ostala stalna  duševna trauma. Novonastale ratne traume i raspad Anine porodice nije mogao preboliti. Izlaz iz  toga je našao u samoubistvu.

Anin brat Franjo je bio teško ranjen u napadu na srpske krajiške snage kod Ličkog Osika. Ostao je bez jedne noge ali sa velikim postratnim traumatskim sindromom. Ana je nakon dodjeljenih kolajni i priznanja ostala sama u stanu nekog gospićkog Srbina  u „uglovnici“. Podmukla bolest – rak dojke, ju je polagano nagrizala i uništavala. Umrla je 2007. godine. Sahrani na gospićkom groblju Sv. Marije Magdalene prisustvovali su Dušan i Davor. Prilazili su im mnogi Gospićani da im daju saučešće, pa čak i nekadašnji prijatelj Franjo, koji je sada postao neki značajni lokalni funkcioner. Dušan ga ništa nije pitao a mogao je da ga pita u kojoj septičkoj jami u Obradović varošu leže posmrtni ostaci njegovog oca Mane. Da li da ga pita za Smilju, sadašnju Franjinu ženu a nekadašnju Milanovu simpatiju.  Dušan nije mogao shvatiti kako je Franjo mogao jurišati na svoju tazbinu u napadu na Divoselo 1993. godine? Ali , najbolje je u ovim trenucima da ćuti i bude uz Davora.

Prije odlaska u Beograd otišli su do groblja u Gračac,  gdje je sahranjena  Ljilja koja je ubijena u akciji hrvatskih snaga „Medački džep“ . Davor se dodatno potresao na Ljiljinom grobu, pa je cijelo vrijeme plakao do Beograda. Bilo mu je žao majke Ane i njegove tete Ljilje  i njihovih sudbina. Imao je  neki osjećaj da je majka iskreno obećala da će doći na njegovu svadbu u Beograd. Znao je da je tata Dušan još uvijek voli, jer je izbjegavao druge žene koje su mu se otvoreno  nabacivale. Možda bi i ostala ovdje kod nas? Kako Milanovoj Luciji ne smeta Beograd?   Zašto je između naše porodice  i „vrhovnika“ izabrala  nešto što je privremeno i prolazno?

Davor se u međuvremenu oženio sa ekonomisticom Snežanom iz Kraljeva. Imaju sina Stefana i ćerku Milicu. Zajedno sa Dušanom su napravili veliku kuću u zemunskom naselju Plavi horizonti. Dušan živi na gornjem spratu, gdje u slobodnim trenutcima čita knjige. U njegov kutak rado dolaze unuci Stefan i Milica. Tu im djeda priča o svojoj mladosti, o Lici i dogodovštvinama sa svojim prijateljem Milanom. Ponekad zasvira na tamburici koju je napravio i posebno mu sa zadovoljstvom poklonio Mićo Dozet.

Sa prijateljem Milanom se često viđa u restoranu „Ž“ na Bežanijskoj kosi, gdje Milan živi. Milanova Lucija ga nekad pozove kada spremi neki dalmatinski specijalitet. Otac Mane još uvijek nije pronađen. Zato je pronađena nova  Dušanova adresa, gdje mu je od gospićkog komunalnog redara Stipana Starčevića stiglo upozorenje da ukloni ruševine od svoje nekadašnje kuće.

Možda ju je i moj nekadašnji prijatelj Franjo srušio?  On je i onako u njoj često boravio, pomisli ironično Dušan. Taman kada je u mislima bio iznad ruševina svoje kuće u Gospiću i tražio tajnu grobnicu svog oca, iz razmišljanja ga prekide naglo otvaranje vrata sobe.

„Deda, srećna ti Nova godina“! U Dušanovu sobu su utrčali kao tajfun unuci Stefan i Milica.

„Evo za vas dvoje nešto od djeda da kupite za sebe“, nježno im Dušan  stavi u ruke koverte sa po sto evra. Unuka Milica primjeti suze u Dušanovim očima pa reče: „Zašto se deda smaraš tim sličicama, i uvek plačeš kada ih gledaš? Jutros si se nešto uspavao i rastužio a praznik je. Došao je i deda Milan sa Lucijom. Svi te čekaju a ti si u bedaku nad tim sličicama“

Gledao je u unuku Milicu koja je likom nevjerovatno podsjećala na Anu. U njenim plavim očima je prepoznao molećiv Anin pogled, kada ju je prvi put upoznao u aferi sa razvodnjavanjem mlijeka.

„U pravu si Milice. Ovo je grad mog djetinstva. Lijep je na razglednicama ali su sjećanja iz njega ružna i tužna. Zato će ovog trenutka sličice završiti u korpi a lijepa sjećanja će zauvijek ostati u mojoj duši“, reče Dušan cjepajući i bacajući razglednice u korpu za otpadke.

Ulazeći u dnevnu sobu začuo je pjesmu Tome Zdravkovića „Dva sveta različita“. Zna Davor za Dušanovu slabost na riječi te pjesme, pa je malo pojačao. Dušan je najprije čestitao Novu godinu svojoj snaji Snežani i dao joj kovert sa dvesta evra. Onda se okrenuo prema svima  i rekao:

„SREĆNA VAM NOVA 2019. GODINA DRAGA PORODICO I PRIJATELjI“!

Izvor: Udruženje Gospićana „Nikola Tesla“, Beograd