arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Zapanjujuća „znanja“ i saznanja

Dok ispisujem ove redove o Donjoj Gradini i Jasenovcu, stigla je vijest da se upokojio akademik dr Srboljub Živanović, najpouzdaniji svjedok bestijalnih ustaških zločina, ne samo u ova dva logora, nego širom NDHazije. Neka mu je i slava i hvala na onome što je za života za svoj narod i njegovu istoriju uradio! Piše: Jovan Lakićević Ko je bio u prilici da isprati jednu anketu, valjda neke od zagrebačkih televizija među studentima istorije u Zagrebu, lakše će shvatiti da mlađi žitelji, nama do juče „bratske Hrvatske“, nemaju pojma o logorima, jamama i klanicama u kojima je, tokom Drugog Velikog rata, pobijeno više od milion Srba! Na pitanje reportera – „Šta

Obmanjivanje javnosti u režiji Dejana Ristića

Dinko Čutura, direktor Hrvatskog državnog arhiva, oštro je demantovao tvrdnje Dejana Ristića, ističući da je direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu u potpunosti zloupotrijebio njegovo i gostoprimstvo HDA. Piše: Dušan Bastašić Početkom decembra prošle godine, tokom godišnjeg zasjedanja Međunarodne alijanse za sjećanje na Holokaust (IHRA) održane u Zagrebu, Dejan Ristić je našao za potrebno da se u prostoru Hrvatskog državnog arhiva, sretne sa direktorom te ustanove Dinkom Čuturom. Tada smo u prilogu pod naslovom “Kolaboracionizam ili naučna saradnja?” pretpostavili da će biti zanimljivo pratiti tok, kako se javno pohvalio Dejan Ristić, “uspostavljene trajne institucionalne saradnje Muzeja žrtava genocida u Beogradu i Državnog arhiva Hrvatske na realizaciji najavljenih zajedničkih projekata”. Ristić je tada precizirao

U Beogradu komemorativni skup povodom upokojenja Akademika Srboljuba Živanovića

Povodom upokojenja Akademika Srboljuba Živanovića, pozivamo Vas na komemorativni skup u Svečanoj sali Srpske akademije nauka i umetnosti, u petak 26. januara 2024. godine, sa početkom u 11 časova.   Prof. Živanović bio je osnivač Udruženja antropologa Jugoslavije i član velikog broja domaćih i međunarodnih naučnih udruženja. Izabran je za člana Akademije nauka Republike Srpske 23. maja 2013. godine. Bio je član Međunarodne slovenske akademije nauka i umetnosti, Kraljevskog Medicinskog Društva  (Royal Society of Medicine), Kraljevskog antropološkog instituta (Royal Anthropological Institute), kao i  Udruženja kliničnih anatoma u Velikoj Britaniji, te Filozofskog društva Ruske akademije nauka. Za svoj rad u bioantropologiji, paleopatologiji, kao i na polju medicine, odlikovan je brojnim domaćim i međunarodnim nagradama. Za životno delo u unapređivanju

Bojanić: Dobro je da me Dejan Ristić ne hvali, i što nemamo iste stavove, u suprotnom bih se zabrinuo

Izgleda da baš smetam… nije mi jasno što moji stavovi i opaske toliko smetaju Dejanu Ristiću (direktoru Muzeja žrtava genocida) pa me komentariše po društvenim mrežama… a nije mi poslao ni jednu poruku ili komentar na mom fb profilu ili tekstu. Nije ni demantovao moje stavove iza kojih stojim. Da li mu smeta što se zalažem da naše stradalaštvo dobije svoj naziv (Pokolj, Srbocid…)? Što stojim iza već utvrđenih i prihvaćenih činjenica, da je u Jasenovcu stradalo 700.000 ljudi, i preko 800.000 Srba u NDH… a ne da se vodim logikom koliko je žrtava srpskih popisano ili da tvrdim da je u NDH stradalo Srba od Tuđmanovih 86.000 do maksimum

Savo Štrbac: Junaci Ravnih Kotara

Hrvatske oružane snage 22. januara 1993. godine izvršile su agresiju pod kodnim nazivom “Maslenica” na južne delove Republike Srpske Krajine, iako je to područje bilo pod zaštitom plavih šlemova. Osmog dana od početka agresije Ravnim Kotarima i Bukovicom bolno je odjeknula vijest da je poginuo komandant benkovačke brigade pukovnik Momčilo Bogunović (42), rodom iz Biljana Donjih, sela na prvoj liniji fronta. Pričalo se da je poginuo jurišajući na neprijatelja ispred svojih boraca i da je život izgubio zbog neadekvatne prve pomoći. Iako sam tih prvih dana agresije na ravnokotarska sela dnevno beležio i po desetak imena poginulih srpskih boraca, smrt pukovnika Momčila me posebno potresla, pošto sam ga znao još

Bojan Vegara: PRDEŽ I VBR

Pala je raketa tačno metar od kraja mojih tragova u snijegu i mjesta gdje sam čučao. Ustali smo rano tog dana. Probudio nas tata vratima kad je pošao na liniju. Ostali smo da ležimo na hodniku, dok neko od ukućana ne ustane. Mada, znali smo da mama ustane rano da prati tatu i da je već budna. Miljan je upalio ono kandilo, a ja sam popravio jastuk. Odjednom zazvoni telefon i javih se. A sa one strane tetka mi reče da joj dam babu. Okrenuh se i rekoh Miljanu. -Idi zovi babu, traži je tetka! On odma ustade i ode po babu. Pojaviše se kroz pola minute iz malog hodnika. Primjetih

Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?

Garavice su spomen područje koje se prostire na 15 hektara površine. Nalazi se sa obe strane magistralnog puta Bihać – Zagreb. U sklopu spomen-parka nalazi se Humačka glavica, uzvišenje, u čijem su podnožju tri grobnice: Garavice, Delibarice i Uljevite bare. Piše: Sandra Blagić Na Garavicama su se do maja 1941. godine nalazili prirodni kanali riječice Klokot, koji su za nekoliko mjeseci ystaše napunili leševima Srba, Jevreja, Roma.Tačan broj nastradalih nikad nije utvrđen.Prema britanskim izvorima za samo tri mjeseca ubijeno je 14.500 civila. Ubijani su svakog dana, na svakom mjestu. Živi su spaljivani u crkvama, kućama, štalama.Živi zakopavani u uspravnom položaju i posipani krečom. U Bihaćkoj kuli, koju nisam mogla da

Savo Štrbac: Kome je i zašto hrvatska vlada otpisala dugove

Vlada Republike Hrvatske je na 274. sednici, održanoj 28. decembra 2023. godine, usvojila Odluku o otpisu tražbina troškova parničnog postupka dosuđenih Republici Hrvatskoj, tražbina s naslova naknade štete i drugih tražbina dosuđenih Republici Hrvatskoj, u određenim postupcima. Informacija o usvajanju ove odluke pod istim datumom objavljena je na službenom sajtu hrvatske vlade, na kojem je objavljen i predlog teksta odluke. „Veritas” je dan kasnije na svom sajtu objavio vest o usvajanju i tekst pomenute odluke, dok hrvatski mediji prvih devet dana ni slova nisu posvetili ovoj odluci. Tek 5. januara 2024, na portalu braniteljskog foruma, pod naslovom „Vlada oprašta dugove pripadnicima srpske nacionalne manjine na ime izgubljenih sudskih sporova protiv

Prof. dr Srboljub Živanović: O broju dece ubijene u Jasenovcu

Nove generacije novinara i političara u stvari ne znaju tačan broj dece ubijene u Jasenovačkom sistemu hrvatskih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma. Takođe nisu svesni da je Hrvatska bila i ostala jedina država na svetu koja je imala koncentracione logore za istrebljenje male dece Srba, Jevreja i Roma. Često se manipuliše sa cifrom od 20.000 dece koju su Hrvati ubili. Taj broj nije tačan. Radi se samo o onoj deci čije je podatke uspeo da pronađe Dragoje Lukić nazvan „roditelj izgubljene generacije“. Imao sam priliku da razgovaram sa Dragojem Lukićem, koji mi je posvetio svoju knjigu „bili su samo deca“. Tom prilikom mi je rekao da je uspeo

Jugoslovenski zarobljenici koji grade put između Karašoka i Finske tokom Drugog svetskog rata. Ovu fotografiju je početkom jeseni napravio nemački oficir, ratni reporter, pre nego što su zarobljenici postali iscrpljeni od gladi i povremenog divljačkog tretmana od strane čuvara. Fotografija: Arhiva nemačke vojske, Savezni arhiv Nemačke

Ovi zarobljenici su gradili „krvavi put“ – a posle toga su pogubljeni

Jugoslovenski zarobljenici koji su za vreme Drugog svetskog rata bili u Karašoku, trebalo je samo da izgrade put do Finske, a posle toga nije trebalo više da postoje. „Od dolaska u logor u Karašok, Maks Gemeinhart – poznat kao „Ekser“ – ponašao se prema neuhranjenim i bolesnim zarobljenicima na divljački i nehuman način. Tukao je najbolesnije zarobljenike bez obzira na njihovo stanje i slao ih na rad. Uobičavao je da tuče iscrpljene zarobljenike tako staršno da su oni često umirali od njegovih udaraca. Takođe je slao bolesne i izgladnele zarobljenike na pogubljenje. Sva ubistva i pogubljenja izvršavala je jedna grupa Nemaca među kojima je bio i on.“ Ovo je rekao

Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA

Bila je to jedna od naših igara nalik ruskom ruletu, zbog čokolade koju niko okusio nije.. Nekad, krajem maja ’94-te bilo neko duže primirje i stigle su čokolade u Hadžiće. Čokolade iz Kiseljaka koje su koštale pravo malo bogatstvo. Mi tadašanji klinci koristili smo to primirje i vucarali se po čitav dan. Sunce i lijepo vrijeme izmamili su dosta ljudi napolje, jer svima je bilo dosta stanova i zatvorenih prostorija bez trunke svijetla. Tog dana kad je stigla čokolada, mi smo se zadesili na kraju grada, gdje je probijeno brdo za zaobilaznicu oko Hadžića. Bilo nas je možda petnaestak i bili smo klinci bez trunke mozga i mudima do poda.

GORAN LUČIĆ: SVIJEĆA ZA MILICU

Veče koristim da šetam Tašmajdanom. To mi je vrlo draga beogradska bašta, još se čvrsto vjeruje da su zapravo ovdje spaljene mošti Svetog Save. Ispod Tašmajdana su mreže podzemnih skloništa i tunela, ovdje su i njemačke trupe imale svoje zaklone tokom Drugog sv.rata. – Imate li upaljač? – izbaci me iz dubokog nutarnjeg lutanja momak sa sportskom torbom. Izgledao je kao da se vraća sa treninga. Kiša sipi a on pokisao na ulici djeluje malo čudno. – Ne pušim. – odgovaram hladno. Pun mi je princip ovakvih likova što duvan uživaju a vatru traže po ulici… Nosi frajeru ‘lulicu uz guzicu’, što bi se seoski dolje kod nas odbrusilo. Zaustavljam

Bojan Vegara: GLADNE OČI I FETA SIR

Bogu dušu, Bog je neće.. Danima su padale granate. Nije bilo struje i vode. A još od sredine oktobra osim riže i hljeba nismo ništa drugo usta stavili. Tog jutra nisam mogao da jedem rižu. Povraćalo mi se od nje i nisam mogao ni da gledam u nju. Rekao sam mami. -Ja ovo ne mogu da doručkujem, gadi mi se. Trpiću do ručka, a možda bude danas i sledovalje u Crvenom Krstu. Majka je samo ramenima slegla, napravila neku tužnu facu i rekla. -Nemam ništa drugo, a ti ako ne možeš trpi glad. Otpuhno sam glasno, uzeo improvizovano kandilo napravljeno od razrezanog čepa, vate i fildžana, upalio ga i uzeo

VIDEO: Pogledajte film „Irodovi sinovi“

Produkcija „Prijatelj Božiji“ obeležila je 22. aprila 2017. internet premijerom svog najnovijeg filma „Irodovi sinovi“. Na ovaj dan 1945. godine oko 1200 zatočenika logora Jasenovac odlučilo se na pokušaj proboja i samooslobođenje, a samo 107 ih je preživelo. U znak poštovanja i pijeteta prema svim žrtvama genocida učinjenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Produkcija “Prijatelj Božiji” snimila  je film “Irodovi sinovi” koji nije samo faktografsko svedočanstvo zločina. Njegov glavni sadržaj je analiza istorijskih, političkih, duhovnih, psiholoških korena, uzroka, motiva i povoda koji su doveli do najbrutalnijeg obračuna sa srpskim narodom. Posebna pažnja posvećena je stradanju dece, a ono, u svojim biblijskim dimenzijama, predstavlja događaj bez presedana u čitavoj istoriji čovečanstva. O

Spomenik srpskoj deci u selu Noskovačka Dubrava

Godine 1964, na mesnom groblju u selu Noskovačka Dubrava u opštini Čađavica, Virovitičko-podravska županija (na desnoj obali Drave), podignut je ovaj spomenik deci srpskoj deci iz Potkozarja koja su stradala u ustaškom logoru za žene i decu koji se nalazio u štalama vlastelinskog imanja grofa Draškovića. U periodu rada logora, od avgusta do decembra 1942. godine, preminulo je 69 deteta starosti od 4. meseca do 4 godine. Do 1990. godine obavljane su redovne komemoracije uz učešće predstavnika matične Bosanske Dubice, a obnovljene su 5. decembra 2014. godine. Spisak dece stradale u ovom logoru: Vuković Milja, 4 meseca Bošlić Rade, 18 m. Miljević Gina, 3 godine Vujčić Ratko, 10 m. Vujković

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.