Zaboravi li Srbine? Ili te rane više ne bole? Ili su ti pamćenje izbrisali? Možda su sami sebi krivi, Što su se Srbima, Pravoslavnim, U zlo doba pisali i zvali? Još su svježe humke, A ljeta su prošla. Svako ima nekog ko je tamo strada, Zbog vjere i krsta sa čet’ri ocila Što se Srbin zvao, I što nije htio, Da prebjeg bude, Iz Hristovog pravednog, Stradalnoga stada. Teška je tuga, Kao kamen mlina, Kao bol oca za nejaka sina. Što dušmanske kame pogubiše nejač, Na pravdi Boga, Bez smrtnog’ grijeha, Ostaviše vječno nezaraslu ranu Na srcu naroda, srpskoga, moga. Sedamstotina hiljada! Ili milion i hiljada trista. Stradalna vojska, Svevišnjeg