Moj zavičaj i ja živjeli smo dugo kao ranjene zvijeri. Međutim, ja još vegetiram – društveno mrtav, biološki živ, na kraju puta. Primišlje – moj zavičaj, kojeg mi oduzeše, oteše – bi ubijeno istog dana kad ubiše cijelu Krajinu, kolovoza mjeseca 1995. godine. To zovu oslobođenjem. Ja oslobođenje krajeva od ljudi razumijem kao historijski poraz – zločin. Tim više što nisu samo pobijeni i prognani ljudi nego su razoreni svi njihovi antropogeni sadržaji i znamenja, da je tu nekada davno i skoro živio mukotrpno obični seljački svijet. Uskoro će uslijediti prenominacija toponima upisanih u sve geografske karte i historijske sadržaje. Neki već pola  milenija, a  neki stoljećima. Onomastika je već dobrano zatrta. U mojoj osobnoj karti ne piše da