Držim jedno staro nalivpero u ruci, zarđalo, izubijano. Bože, kakav je životni put ovo pero imalo? Čuj „životni put“, kao da je živo biće, a ne predmet! A ono je stvarno svojom sudbinom i simbolikom koju nosi u sebi, oživjelo. Da li je nepoznati majstor u fabrici, gdje je proizvedeno, ko zna kada i ko zna gdje, mogao zamisliti da će ovo pero pričati jednu ovako stravičnu, i tužnu priču. Vrteći pero u ruci, mislima odlazim u rane osamdesete godine prošlog vijeka. Nekoliko žilavih i koščatih staraca, sa zavratama na glavi, ćutke, jednoličnim, ali odlučnim udarcima kosijera sjeku jasenove i grabove mladijere. Ono što posijeku, ja, tada sedmogodišnjak ili osmogodišnjag,