
Vladimir Bursać: Povodom knjige V. Đ. Mišine „Memorandumi Sinoda SPC 1941–1942“
Mrtvi nažalost ne mogu da govore u svoje ime. Mi, njihovi potomci, rođaci i sunarodnici to moramo da činimo za njih. Pitanje je samo da li to umemo, možemo i želimo. Šta možemo saznati iz nove knjige direktora Muzeja žrtava genocida, Veljka Đurića Mišine, “Memorandumi Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve 1941-1942. godine vojno-upravnim komandantima Srbije“? Da su se u prvoj godini rata, 1941. godine, nakon okupacije i podele Jugoslavije, dešavali stravični zločini nad pravoslavnim srpskim življem, u užasu nečega što se zvalo Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Da su se dešavala ubijanja, mučenja, zatvaranja, odvođenja u koncentracione logore, nasilno pokatoličavanje, rušenja pravoslavnih crkava, pljačkanja i ucene, islamizacija i unijaćenje. Da