Prije više od osam decenija Livanjskim poljem prolamao se jauk. Plakale su majke za sinovima, djeca za očevima, sestre za braćom, hramovi za sveštenicima, Nebo za Zemljom, Sveci za mučenicima, Bog za ljudima. Zlo je zgazilo dobro, beznađe je ubilo nadu, mržnja je udavila ljubav, jer su ljudi postali neljudi zato što su zaboravili na Boga i na Njegove zapovijesti. U ime lažne države, koja je nezavisna bila samo po imenu, činjena su takva zlodjela kojih bi se postidio i Kain, prvi bratoubica. Po jamama i gorama, po poljima i livanjskim ulicama, ležali su leševi dojučerašnjih komšija, raspjevanih mladića, vrijednih sveštenika i ostarjelih djedova. Smrt je zavila u crno skoro